U postrojbama NDH poginulo 28 000 bh. Muslimana i 22 000 bh. Hrvata

Onaj tko je gotovo pola stoljeća imao moć i tehniku provoditi damnatio memoriae, koristio je za taj posao i tešku mehanizaciju. U procesu oblikovanja jedine i jedino dopuštene verzije sjećanja na prošlost ondašnji je sustav za kontrolu pamćenja već do 1961. godine podigao 14.402 spomenika i groblja, tj. “skoro tri spomenika i groblja svakog dana tokom šestnaest godina” (M. Bergholz), kojima se komemoriralo pale “borce NOR-a” i civilne žrtve “fašističkog terora”.

U tadašnjoj socijalističkoj Bosni i Hercegovini postavljana su brojna spomen-obilježja postradalim civilima u Drugome svjetskom ratu, ali samo pripadnicima jedne nacionalne zajednice. Sve do sredine 1980-ih komemorirale su se srpske civilne žrtve, da bi tadašnji bosanskohercegovački SUBNOR (Savez udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata) odlučio 1985. u jednom internom izvješću progovoriti i o “žrtvama muslimanske nacionalnosti” (“više od četerdeset godina nakon rata …ljudi još uvijek šute o žrtvama muslimanske nacionalnosti”; “još uvijek nemamo političke hrabrosti da ljudima kažemo istinu”).

No, komemoriranje civilnih žrtava hrvatske nacionalnosti nije ni tada, kao ni ranije, dolazilo u obzir, čak ni kada se radilo o hrvatskim civilima koje su pogubili pripadnici četničkih formacija. I tako je ostalo sve do raspada socijalističke Jugoslavije.

Stvarnost nasilja i zločina u Drugome svjetskom ratu, naročito u BiH, bila je daleko složenija (a time, na žalost, i brutalnija) od prikaza etablirane verzije iz vremena jugoslavenskoga režima. Ponešto od te složenosti otkrivaju i brojke žrtava u izračunima/procjenama Vladimira Žerjavića (ovih je dana u medijima bio spominjan zbog izračuna/procjene od 55 tisuća ubijenih Hrvata i Muslimana na stratištima nakon izručenja na bleiburškom polju). Žerjavićevi izračuni/procjene govore da je u BiH  tijekom Drugoga svjetskog rata život izgubilo 316 tisuća osoba, od čega 164 tisuće Srba, 75 tisuća Muslimana (Bošnjaka), 64 tisuće Hrvata, 9 tisuća Židova i 4 tisuće ostalih. Stradanja Srba i Židova u BiH u režiji rasno utemeljenoga i isključivoga režima Nezavisne Države Hrvatske trebala bi svima biti poznata, pa ću se ovdje posebno osvrnuti samo na Žerjavićeve izračune/procjene stradalih Muslimana (Bošnjaka) i Hrvata u BiH, a za koje pretpostavljam da su manje poznate javnosti.

Prema Žerjavićevim izračunima/procjenama od 75 tisuća žrtava i stradalnika Muslimana (Bošnjaka), njih 28 tisuća izgubili su život kao pripadnici postrojbi Nezavisne Države Hrvatske, 11 tisuća kao pripadnici jugoslavensko-partizanskih postrojbi i 36 tisuća kao civilne osobe. Isti autor navodi da je od 64 tisuće žrtava i stradalnika bosansko-hercegovačkih Hrvata, njih 22 tisuće život izgubilo kao pripadnici postrojbi Nezavisne Države Hrvatske, 17 tisuća kao pripadnici jugoslavensko-partizanskih postrojbi i 25 tisuća kao civilne osobe. Dok su, prema Žerjaviću, Muslimani (Bošnjaci) najviše stradali od četnika (33.000 osoba: 13.000 vojnika i 20.000 civila), bosansko-hercegovački Hrvati su najviše stradali od partizana (28.000 osoba: 22.000 vojnika i 6000 civila). I iz drugih izvora i do sada prikupljenih podataka o stradanju hrvatskih civila u BiH proizlazi da ih je najveći broj ubijen djelovanjem partizanskih postrojbi, odnosno OZN-e (Odjeljenje zaštite naroda) i KNOJ-a (Korpus narodne odbrane Jugoslavije).

• Potpredsjednik vlade NDH dr. Osman Kulenović, kasnije dr. Džafer Kulenović;
  prvi doglavnik Ademaga Mešić, a dva pomoćnika prof. Hakija Hadžić i prof. Alija Šuljak;
  četiri ministra u vladi: dr. Mehmed Alajbegović, Hilmija Bešlagić, dr. Meho Mehičić i zagrebački muftija Ismet efendija Muftić;
  potpredsjednik sabora Ismet beg Gavran-Kapetanović;
  potpredsjednik hrvatske državne banke ing. Junuz Mehmedagic.
  diplomatski predstavnici NDH bili su: prof. Salih Baljić i prof Hakija Hadžić!
  visoki upravni službenici, povjerenici, stožernici i drugi dužnosnici bili su: Rasim Kršlak, Ragib Čapljić, Derviš Omerović, Hasan Ćustović, Muhamed Hadzibaščaušević, Agim Ugljen, dr. Avdo Ferizbegović, Šefkija Balić, dr. Bahrija Kadić, Hilmija Ljutić i niz drugih.
  hrvatski domobranski general Junuz Ajanović (obješen u BG 1945. s 38 hrvatskih generala i viših časnika);
  general Muharem Hromić (mučen i obješen 45.);
  pukovnik Osman Čengić, zapovjednik konjaničkog sklopa u Sarajevu (obješen);
  pukovnik Hasim Torlić, zapovjednik B. Luke (nestao u kolonama smrti); pukovnik Ismet ef. Muftić, vojni muftija HOS-a (obješen na ulaznim vratima džamije u Zagrebu);
  pukovnik Salki Alikadić, zapovjednik pješačke pukovnije (poginuo na Ozrenu); pukovnik Avdaga Hasić, zapovjednik 12. ustaškog zdruga i zamjenik zapovjednika 12 divizije (samoubojstvo u Austriji uz posljednje riječi "Nema više NDH, nema ni tebe Avdaga);
  pukovnik Ibrahim vitez Pirić-Pjanić, zamjenik zapovjednika 12. ustaškog zdruga;
  pukovnik Asim Tanović, zapovjednik 7. ustaške pukovnije (obješen 45.);
  pukovnik Husein beg Biščević, zapovjednik 4. puka i zamjenik 13. dragovoljačke divizije (nestao u kolonama smrti);
  pukovnik Šemso Hasandefić, zapovjednik grada Sarajeva (obješen 45.);
  pukovnik Muharem Aganović, zapovjednik oružnickog krila za Istočnu Bosnu (zarobljen, osuđen na 18 godina, umoren u zatvoru);
  pukovnik Šemso Hajrović, sudac vojnoga suda (obješen u Mostaru);
  pukovnik Mehmed Ridanović, liječnik (nestao u kolonama smrti ).
  dopukovnici: Akif Handžić, Muhamed Hadžiefendić, Mihat Topčić, Sirija Hadžić, Ferid Cerić, Adnan Demičić, Hasan Sarščević.
  bojniciI:Nedžib Tafro, Ahmed Cerić, Tahir Alagić, Idriz Delić, Hasan Ćatović, Hasan Saračević, Osmanagić
  prvi zapovjednik Crne Legije bio je Bećir Lokmić.