Pred čitateljem je nova zbirka izabranih pjesama Ivana Bradvice naslovljena Puna osviještenost. Oblikovana je kao osobno, duhovno i moralno svjedočanstvo. U njoj autor iz vlastitoga životnog iskustva progovara o čovjeku, vjeri, obitelji, domovini, prirodi i svakodnevici, nastojeći u jednostavnoj riječi pronaći dublji smisao postojanja.
Ove pjesme nose ton ispovijedi, molitve, opomene i zahvalnosti. Njihov je tematski raspon širok: od ljubavi, nade, istine i slobode do domoljublja, zavičaja, nasljeđa i odgovornosti prema drugima. Polazeći od običnih motiva - vode, jabuke, koraka, svijeće ili sunca - pjesnik ih pretvara u znakove unutarnje potrage, savjesti i moralne mjere.
Posebno mjesto zauzimaju pjesme posvećene Hrvatskoj, Hercegovini, vjeri i obiteljskom zajedništvu. U njima domovina nije samo prostor, nego uspomena, korijen, rana, nada i zavjet. Autorov glas pritom ostaje neposredan i smiren, usmjeren prema očuvanju onoga što smatra trajnim: riječi, vjere, obitelji, naroda, prirode i dobrote.
U ovoj se pjesničkoj cjelini jasno osjeća autorova potreba da riječ ne bude samo izraz, nego i svjedok. Ona je za njega trag unutarnjeg promišljanja, moralnog stava i životnog iskustva. Stoga se pojedine pjesme mogu čitati i kao kratke meditacije o čovjekovu mjestu u svijetu: o njegovoj odgovornosti pred drugima, pred prirodom, pred naslijeđem i pred vlastitom savješću.
Zbirka se može čitati i kao duhovni dnevnik čovjeka koji promatra život kao dar, obvezu i put. U tom se pogledu Puna osviještenost ne zaustavlja na osobnom iskustvu, nego ga širi prema općim pitanjima smisla, odgovornosti, ljubavi, prolaznosti i vječnosti.
Važna je i autorova sklonost ponavljanju, nabrajanju i jednostavnoj rečenici. Takav izraz ne teži ukrasnosti radi same ukrasnosti, nego ritmu misli koja se vraća bitnome. Ponavljanjem ključnih riječi - ljubav, život, istina, mjera, riječ, domovina, Bog - pjesnik gradi vlastiti sustav vrijednosti i poziva čitatelja da ga ne primi površno, nego strpljivo, kao govor čovjeka koji iz iskustva nastoji izdvojiti ono trajno.
Pjesnički jezik pritom ostaje blizak svakodnevnom govoru, ali ga ritmom, ponavljanjem i simboličkim naglascima uzdiže u prostor osobne molitve, opomene i duhovnog svjedočenja.
Pjesme su poredane abecednim redom, što čitatelju omogućuje slobodnije kretanje zbirkom i lakše vraćanje pojedinim motivima. Među naslovima se posebno izdvajaju Vječni temelj, Smisao života, Sreća, Pjesma nade, Korak, Draga Riječ, Ja sam voda, Moja Hercegovina, Domovino moja i Zašto pjesnik piše?, jer sabiru temeljne silnice autorova pjesničkog svijeta.
Ova zbirka ne nudi samo pregled pjesničkih tema, nego i svojevrsnu mapu autorove duhovne orijentacije. U njoj se susreću osobna ispovijed, domoljubna osjetljivost, vjerska misao, obiteljska zahvalnost i opomena čovjeku da ne izgubi osjećaj mjere. Autor pritom ne piše iz udaljene promatračke pozicije, nego iz neposredne uključenosti u život, svjestan da se dostojanstvo čovjeka potvrđuje u svakodnevnim izborima, riječima i djelima.
Čitatelj će u ovim pjesmama prepoznati i napetost između osobnoga i općega: autor polazi od vlastite biografije, zavičaja, obitelji i vjere, ali ih ne zatvara u privatnost. Naprotiv, od njih oblikuje širi govor o ljudskoj potrebi za smislom, pripadanjem, mirom i nadom. Upravo zato ova zbirka može biti bliska različitim čitateljima - onima koji u poeziji traže duhovnu potporu, onima koji čuvaju sjećanje na zavičaj, ali i onima koji u jednostavnoj riječi žele pronaći poticaj za promišljanje vlastita života.
Zaključno, ova knjiga poziva na pažljivo i mirno čitanje, ali i na tiho otvaranje srca. Ona čitatelja ne vodi samo kroz pjesme, nego ga postupno uvodi u prostor unutarnjeg sabiranja - ondje gdje se susreću istina, zahvalnost, ljubav i ona puna osviještenost u kojoj autor prepoznaje put čovjekova dostojanstva. Upravo zato ne završava posljednjom pročitanom stranicom već nastavlja živjeti u čitatelju kao tiha svjetlost dobrote, kao poziv da se riječ ne primi samo očima, nego savješću i srcem.
Dr. sc. Željka Lovrenčić
PJESMA KAO MELEM SLOVA I MOLITVA
Ivan Bradvica je prvim zaveslajima književnim vodama zaplovio kroz poetske valove misaonih brzaca, zapjenjene metaforama, prijetećih virova neizbrušenosti i nedorečenosti stihovlja koje zuri umirujućim bonacama. Nakon više okušaja pjesnikovanja, svoje je zbirke počeo osnaživati mudroslovicama, koje najdublje tajne života ozrcale (i „osrcale“) u najkraćim aforističkim biserima, i te su maštovite uknjižene simbioze stiha i mudrosnica nudile čitatelju dvojstvo slavina/česmi poetskog napoja i duhovnog naboja. Slijedilo je objavljivanje deset zbirki osebujnih, autorski prepoznatljivih, naslovljenih osmislica, zapisavši ih više od četrnaest tisuća, da bi nakon dvadeset tiskanih naslova autor odlučio odraditi malu Inventaru svoga lirskog stvaralaštva i prirediti zasebne izbore pjesama i aforizama.
I evo nam u rukama izabranih Ivanovih stihova, s odabrana 63 abecednim redom posložena pjesmotvora za koje autor smatra da najbolje omeđuju prostore njegova poetskog kozmosa. Zbirka okuplja pjesme koje odišu životom, prirodom, vjerom, nadom, ljubavlju, prolaznošću, domovinom, tradicijom... očvršćujući temeljne ljudske i moralne vrijednosti. Autor često razmišlja o smislu života, dobroti, slobodi, uljudbi, toleranciji, strpljivosti, obitelji, potomstvu, odgovornosti i odnosu čovjeka prema Bogu i zajednici. Stihovi su kratki, jednostavni, često i jednorječni, refleksivni, često uvijeni u akademsko ruho, i prožeti optimizmom te pozivaju na poštovanje života. To su male molitve za ljubav, mir i sreću u treptajima vječnosti, kao sto je primjerice bogobojazna pjesma "Zahvala". U pjesmi "Vječni temelj" Ide i korak više te Deset Božjih zapovijedi nadopunjuje s pet svojih ne bi li ljudi živjeli humanije iskrenije, poštenje...
U slobodnom stihu ne siluje rimu, ali ima pjesama s nagomilanim srokovima, i do šest uzastopnih čak daktilskih rima. U zbirci se ističu domoljubne pjesme te one posvećene rodnom hercegovačkom zavičaju, a možemo je čitati i kao mali brevijar hrvatske povijesti i kulturne baštine (stihovi posvećeni alkarima, stećku, gangi ili blaženiku Stepincu)... Poneke su pjesme zapravo mali filozofski ogledi o etici koje pjesnik piše u obliku stihova, dodatno ih uklapajući stege rime s jekom naslijeđenoga pučkog pjesništva, katkada dosežući začudni sklad, a ponekad mi se učini da bi bio sretniji ishod da se odustalo od srokovanja. Svaki pjesnik se, pa i Ivan, voli igrati pa je više pjesama blisko brojilicama i brzalicama, a pjesma "Križ" (s tim akrostihnim podnaslovom) je i grafički ustrojena kao raspelo. Veličanstvena je Ivanova misao o Ljubavi kao sutvorcu bezgraničnog Svemira (Stvoritelja i Stvoriteljice / dvaju lice Ljubavi) u pjesmi "Autoportret".
U programatskoj pjesmi "Zašto pjesnik piše?" lirik naznačuje kako je od neodgovorivih odgovora važnije postavljati prava pitanja (Pjesnik je svih pitanja sjeme), kako je on spisateljski tèžak s redovitom intradom riječi (Dnevni nebeski plodovi), i da se s kopanjem olovkom po bitku rijetko usrećuju (Zadovoljan skoro nikad). Unatoč tome, autoru ostaje pjesma kao lijek, utjeha, melem slova i ufanje.
Mladen Vuković
