Što bi se dogodilo da je u kolovozu 1944. godine u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj uspio puč Lorković-Vokić

kako bi se to odrazilo na budućnost NDH, rata, na partizane, Tita, bi li bilo nove Jugoslavije… Naime, puč su predvodili ministar unutarnjih poslova NDH Mladen Lorković i ministar oružanih snaga NDH Ante Vokić. Glavni cilj puča bio je prelazak NDH na stranu Saveznika. Ne bi bilo ni prvi ni posljednji put da je strana u ratu promijenila stranu. Primjerice, Italija je u Prvom svjetskom ratu promijenila stranu, pristala uz Antantu, protiv Središnjih sila, i za nagradu je nakon rata dobila dobar dio hrvatske obale.

Italija je i u Drugom svjetskom ratu promijenila stranu. Prvo je u rujnu 1943. kapitulirala, pa je službeno prešla na stranu Saveznika. No sjever Italije  bio je pod kontrolom Nijemaca koji su ondje na vlasti i dalje držali Mussolinija, sve dok ga sami Talijani nisu objesili na samom kraju rata. Bugarska i Rumunjska su također 1944. godine prešle na stranu Saveznika. Na stranu Saveznika iste godine pokušala je prijeći i Mađarska, također pod pritiskom sovjetske Crvene armije. Tadašnji mađarski regent Horthy, koji je dotad debelo surađivao s Hitlerom i Mussolinijem, pokušao se obratiti Crvenoj armiji kako bi prešao na savezničku stranu. No Nijemci su ga u tome spriječili i skinuli s vlasti te su na vlast doveli krajnju desnicu koja je pristala na potpunu suradnju s nacistima, u prvom redu na totalni pogrom mađarskih Židova.

Zacijelo najpoznatiji slučaj pokušaja promjene strane u ratu bio je upravo onaj koji se također zbio polovicom 1944. godine, i to baš protiv Hitlera. Naravno, radi se o uroti grupe njemačkih časnika koji su pokušali ubiti Hitlera i tako zaustaviti rat i spasiti Njemačku. No atentatori su imali veliki peh. Sve je bilo dobro isplanirano. Hitlera je trebala ubiti bomba postavljena u torbi u njegovom bunkeru u Vučjoj jazbini za vrijeme sastanka. No sastanak je u posljednji trenutak zbog vrućine prebačen u vanjsku drvenu baraku. Bomba je eksplodirala, ali nije imala tako razoran učinak kao što bi to bilo u armirano-betonskom bunkeru. Hitler je zadobio samo lakše ozljede. A osveta je bila krvava. Najpoznatija nacistička žrtva tog atentata bio je feldmaršal Rommel kojega su nacisti ucijenili, ili će popiti otrov ili će mu se suditi za veleizdaju. Rommel je popio otrov.

I da, što bi bilo da je uspio puč Lorković-Vokić? To je sad već alternativna povijest. O tome možemo samo maštati, kombinirati, prepucavati se… Činjenica je da nije uspio. A bio je dio svih tih nekih nastojanja u osovinskim državama da se nekako one sačuvaju prelaskom na savezničku stranu. Puč u NDH bio je ponukan već spomenutim prelaskom Rumunjske i Bugarske na stranu Saveznika, kao i savezničkim iskrcavanjem u Normandiji. Cilj je bio sačuvati NDH nakon rata. Sve je međutim propalo iz dva razloga. Prvi je bio taj što su Saveznici odustali od iskrcavanja na Jadranu, čemu su se pučisti u NDH duboko nadali. I drugi razlog je bila poražavajuća činjenica za pučiste, da Saveznici ne žele nikakve pregovore s nikim iz vlasti NDH. Pučisti su se nadali da bi se prelaskom na savezničku stranu oduprijeli njemačkim snagama, možda zajedno sa srpskim četnicima i Titovim partizanima! Sve je to bilo jako naivno, račun bez krčmara!

Naime, baš u isto vrijeme kad se spremao puč u NDH, 12. kolovoza 1944. kod Napulja su se susreli Tito i britanski premijer Churchill. Sastanak se održao zbog preokreta u britanskoj politici. Naime, Britanci su od 1941. podržavali četnike kao jedine borce protiv nacista i fašista. Međutim. nakon nekoliko misija upućenih među partizane ustvrdili su da jedino Titovi borci ratuju protiv okupatora. Zaokret u britanskoj politici dogodio se u studenome 1943. na savezničkoj konferenciji u Teheranu kad su partizani prihvaćeni među Saveznike, a četnicima je obustavljena sva pomoć. I onda su Britanci nekoliko mjeseci prijes astanka prisilili kralja Petra II. Karađorđevića da se odrekne četnika, postavi novu vladu na čelu s Ivanom Šubašićem te stupi u pregovore s Titom. Britancima je tada trebao Titov  partizanski pokret za istjerivanje njemačkih snaga s područja nekadašnje Kraljevine Jugoslavije kako ne bi morali slati svoje snage na još jedno bojište.

Pavelić je pak otpočetka bio upućen u sve detalje puča. Pučisti su računali na HSS, a HSS nije htio čuti da Pavelić ostane na vlasti. Pavelićev glavni cilj bio je pak vlastiti ostanak na vlasti pod svaku cijenu. Stoga je na kraju pučiste otkucao Nijemcima, pučiste smijenio i zatvorio u Lepoglavu, da bi Lorkovića i Vokića ondje smaknuli u travnju 1945. godine, pred povlačenje snaga NDH. Pavelić se i u ovom slučaju pokazao kao gnjusna i krajnje vlastohlepna osoba!

Doista, što bi se dogodilo da je uspio puč Lorković-Vokić? O tome historiografija ne može suditi. To već spada u fikciju. I baš je ovih dana u nakladi Despot infinitusa izašao roman pod naslovom “Posliednji tabu” čiji je autor urednik i voditelj s HTV-a Mario Raguž. Evo o čemu se u romanu radi: 

Mladi novinar Hrvoje želi se oženiti svojom djevojkom Anom. Za to mu treba stalan posao i djevojčin pristanak. Konačno je uspio dobiti stalan posao i odmah kreće u prosidbu. No, to ne ide bez problema. Dobio je posao, ali i tešku novinarsku zadaću. Njegov glavni urednik, inače iskusni novinar, daje mu zadatak da istraži istinu o logoru Jasenovac. To je osjetljiva tema koja će mu donijeti dosta problema. Još više problema ima sa ženidbom jer roditelji nisu iste političke orijentacije, a vjerski i nacionalno nije sve kako bi željeli Hrvojevi roditelji.

Radnja romana događa se u Hrvatskoj 2000-tih, ali to nije današnja Hrvatska, nego hipotetska Hrvatska u kojoj je uspio „puč Lorković-Vokić“ 1944. pa je NDH prešla na stranu saveznika, a hrvatski partizani i ustaše su sačuvali hrvatsku Državu koja je nakon rata krenula demokratskim putem. Pojavila su se različita pitanja. Je li u takvoj državi kardinal Stepinac postao blaženik, koji je teritorij te države, gdje su završili Tito i Pavelić, bi li postojala velika dijaspora u Rusiji… U romanu se spominju neki stvarni događaji, a ima i dosta izmišljenih događaja. Neka čitatelji istražuju.

U romanu je prikazano kako funkcioniraju mediji, pokazano je dijelom kako djeluju političke stranke, kako se mladog čovjeka može manipulirati, kako se mladi čovjek, barem dijelom, može sam zaštititi ako shvati manipulaciju. Roman je na trenutke ozbiljan, ali ima ponešto i humora.

Tematika alternativne povijesti nije nova književna vrsta. I u današnje vrijeme ima romana, filmova i serija koje prati brojna publika. Roman je dijelom i kontroverzan, što zbog teme koju obrađuje, a što zbog pisanja na korijenskom hrvatskom jeziku. Kao što kaže jedan od likova u romanu: “Kada te svi mrze to je isto kao da te nitko ne mrzi!“