Drugi pokušaj osamostaljenja hercegovačkih franjevaca

Slično se dogodilo i s mostarskim samostanom nekoliko desetljeća kasnije. S vremenom su fratri sve svoje snage usmjerili na prikupljanje novca za održavanje samostana i za plaćanje džulusa (porez koji se plaćao prilikom promjene na prijestolju) koji se u vrijeme krize u Osmanskom Carstvu morao platiti i nekoliko puta godišnje. Fratri rodom iz Hercegovine bunili su se protiv takve provincijske politike koja je dosta štetila pastorizaciji Hercegovine.

Prvo stoljeće života pod osmanskom okupacijom nije bilo nepodnošljivo za život katolika. Stanje se počinje pogoršavati u prvoj polovici 16. stoljeća kada se donose odredbe o rušenju crkvi i križeva. Također donesene su odredbe o kažnjavanju svećenika koji borave u tim crkvama jer su ih smatrali špijunima. Odredba iz 1516. godine glasi ovako: ''Podignute su crkve u nekim mjestima u kojima one nisu postojale od starog nevjerničkog vremena. Neka se takve novopodignute crvke dadu porušiti; a oni nevjernici i popovi koji, boraveći u njima, uhode stanje i dojavljuju u nevjerničke zemlje neka se kazne strogo i neka se kazne teškim tjelesnim kaznama. Neka se poruše krstovi koji su postavljeni na putevima i neka se ne dopušta da ih ubuduće postavljaju. A ako ih postave, neka se kazne tjelesnom kaznom oni koji to urade.'' (Kanuni, 31)

Prvi uništeni samostan u Hercegovini bio je konjički koji je razoren 1524. godine, a fratri koji su boravili u njemu bili su ubijeni. Slično se dogodilo i s mostarskim samostanom nekoliko desetljeća kasnije. Fratri su se bunili lokalnom kadiji jer je mostarski samostan postojao i prije dolaska Osmanlija. U drugoj polovici 16. stoljeća uništeni su samostani u Hercegovini, a fratri iz mostarskog samostana odlaze u Živogošće i odatle pastoriziraju Hercegovinu, a fratri iz ljubuškog samostana odlaze u Zaostrog. Ostatak Hercegovine pastorizirao se iz imotskog i ramskog samostana. Pastoriziranje je bilo izuzetno teško. Crkve su bile uništene i nije dopuštana njihova ponovna izgradnja. Za obnovu se trebalo platiti veliki porez, a to je bilo gotovo pa i nemoguće jer je trebalo mnogo novca dati za podmićivanje osmanskih službenika. Uz to, trebalo je dati ogromno količinu novca svake godine za održavanje samostana i njihove popravke. S vremenom su fratri, napose uprava provincije, sve svoje snage usmjerili na prikupljanje novca za održavanje samostana i za plaćanje džulusa (porez koji se plaćao prilikom promjene na prijestolju) koji se u vrijeme krize u Osmanskom Carstvu morao platiti i nekoliko puta godišnje.

Fratri rodom iz Hercegovine bunili su se protiv takve provincijske politike koja je dosta štetila pastorizaciji Hercegovine. Više su puta fratri Hercegovci pisali u Rim kako provincija zapostavlja pastoral u Hercegovini. Provincijali uopće ne obilaze Hercegovinu, a novac koji dobiju izvana nikada nisu poslali u Hercegovinu. Koriste zajednički novac za obranu prava bosanskih samostana, dok za hercegovačke samostane ne koriste isti novac nego se ovi moraju sami snalaziti za plaćanje raznih nameta. Zbog prevelike udaljenosti između hercegovačkih i bosanskih samostana, moraju putovati po pet dana kako bi sudjelovali na provincijskim kapitulima izlažući se pritom raznim pogibeljima od Osmanlija koji ih napastuju. Optužuju ih kako uz pomoć Osmanlija ometaju rad na župama koje pripadaju gore spomenutim samostanima. Nisu imali stalno mjesto boravka nego bi stalno obilazili svoju župu i prespavali kod župljana. Na kraju traže odcjepljenje hercegovačkih samostana (Hercegovina se tada protezala do mora, a u njezinu sastavu nalazili su se i gore spomenuti samostani) od Bosne Srebrene i osnutak samostalne provincije. To je pismo napisano 1646. godine. Ne treba se čuditi pasivnosti provincijske uprave zato što bi izgradnja nekakve župne kuće dovela fratre u probleme jer bi stalno morali u njoj ugošćivati Osmanlije. Nažalost, godinu prije nego je napisano gore spomenuto pismo, započet je Kandijski rat koji je trajao sve do 1669. godine. Rat se vodio i na dalmatinskom i na hercegovačkom području pa je komunikacija između samostana i hercegovačkih župa bila neredovita. Gerilski oblik ratovanja opustošio je čitave krajeve tako da je ovo traženje obustavljeno jer je trebalo spasiti što se spasiti da. Fratri su bili vođe pobuna koje su pokretali u nadi kako će u ovome ratu biti oslobođeni od Osmanlija pa su za kaznu samostani na dalmatinskoj obali bili opustošeni. Mlečani su u više navrata upadali u unutrašnjost osmanskog područja i hvatali kako muslimane, tako i kršćane i prodavali ih u roblje. Fratri su se bunili protiv toga i pisali na sve strane da prekinu s takvim radnjama. Imotski je samostan bio pošteđen osmanske odmazde pa su fratri iz ovoga samostana tijekom i nakon rata opsluživali župe koje su pripadale drugim samostanima.

Nakon rata trebalo je sve ponovno reorganizirati, a ta reorganizacija nije dugo trajala jer je ubrzo, 1684. godine došao drugi rat koji je srušio ono što se uspjelo reorganizirati. Hercegovina gubi svaki kontakt sa svojim samostanima na dalmatinskoj obali i počinje se opsluživati iz jedina tri preostala samostana iz Srednje Bosne. Unatoč ovakvoj situaciji u fratrima rodom iz Hercegovine ostala je želja za samostalnošću, a ona će se ostvariti za stoljeće i pol kasnije. O tome više u idućem tekstu.

Mir Vam i dobro!

Literatura: Bazilije PANDŽIĆ, Acta franciscana Hercegovinae I., Mostar, 2009.; Bazilije PANDŽIĆ, Hercegovački franjevci; sedam stoljeća s narodom, Mostar, 2011.; Dominik MANDIĆ, Franjevačka Bosna, Rim, 1968.; Srećko M. DŽAJA, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, Mostar, 1999.; Kanuni i kanun-name za bosanski, hercegovački, zvornički, kliški, crnogorski i skadarski sandžak, Sarajevo, 1957.