Na današnji dan rođen je Tin Ujević

Beba iz siromaških vrgoračkih jaslica – ništa luksuznijih, možda tek suznijih, od onih najpoznatijih iz Betlehema – pošto stasa, propjeva i afirmira se kao obećavajući pjesnik, od godine 1921., kad je tako potpisao pjesmu Vječita romantika, ubuduće će bit poznat i prepoznat podno imena – Tin Ujević.

Kao Augustin proći će i škole i studije, i puko preživljavanje i boemsko lutalaštvo po Parizu, ali će imenom Tin biti tituliran od svoje 30. godine, evoga, ravno je od toga okruglih 100 godina. I, u ponedjeljak navršit će se točno 130. njegov rođendan. Veliki rođendan, najvećeg Tina Ujevića.

Već kao dječaka, pa onda i momka, odredit će ga stalne seobe i mijene mjesta boravljenja, tako da će od Vrgorca s rodnom prostirkom u sebi često zamjenjivati staništa: što zarad razlika u razinama školovanja, što zarad stupnjevanja pri propitkivanju sredinâ koje će ga, onako buntovnoga, nemalo puta ispljunuti iz samara kružnice konkretnog urbanog toposa.

Duhovni uznemir u njemu će kipjeti do te mjere da će dijametralno promijeniti i kazaljke na svjetonazorskom žveljarinu, pa će od prozelitskog pravaša mimikrirati do uvjerenog borca za južnoslavensku kulturno-političku asimilaciju, piše Slobodna Dalmacija.

KNJIŽEVNI SKANDAL

Ta će njegova preobrazba uzrokovati i jedan među oštrijim polemičkim skandalima u našoj književnosti – ali i na kulturnoj pozornici općenito – kad će se sukobiti s A. G. Matošem, kojega je dojutros obožavao i divinizirao. Bilo je to 1911. godine, kad se u Splitu, u kojemu je već boravio nekoliko godina kao srednjoškolac-sjemeništarac, utemeljuje buduća mitska ikona sa svjetovnim punjenjem: nogometni klub Hajduk. Šiljate razmirice s Matošem Tin je kanio otupjeti filcem i sanirati flasterom uspomoć toplom riječju odmjerenoga nekrologa: pošto je trubač sa Siene i violončelist s agramerskoga Gornjega Grada bio ispustio duh… Iste godine kad je počeo Prvi svjetski rat, istoga godišta kad je preminuo i Ivan pl. Zajc, istog ljeta kad je Ljubo Wiesner u Zagrebu objelodanio kultnu antologiju Hrvatska mlada lirika, gdje će Ujević objaviti rukovet svojih pjesama: kalendara 1914.

Tada je Ujević već bio u Parizu, budući da je njegov aktivizam u Beogradu polučio osudu i desetogodišnji izgon iz Hrvatske. Iz Francuske će slati pjesme i ine tekstove, a njegovo dobro vladanje francuskim jezikom u našu književnost će privesti i odličan prijevod romana Germinal Emila Zole. Francuski mu možda i nije bilo teško naučiti, budući da je mladi Tin, još kao školarac, briljirao iz latinskoga i matematike, dok su njegove zadaćnice bile neuredne i zbrčkane poput manuskripata partitura Giacoma Puccinija.

U Parizu je Ujević spjevao i pjesme koje će ukoričiti tek kasnije, u Beogradu: i to na ekavici i ćirilici. Bit će to Lelek sebra (1920.) i Kolajna (1926.), objavljene odvojeno, premda je pjesme iz obiju zbirki autor bio zamislio kao jedincati svezak. Oskudnost financijskih sredstava izdavača uvjetovala je tiskanje samo dijela predviđenoga kanconijera, pa otuda dvije knjige čvrsto povezane zrakom istoga daha.

Burdižajući na roti vagabundstva, Tin je zapasao sve moguće motivske registre u rasponu od kampanilizma do kozmopolitizma. Temeljito određen vrlo razvedenim zavičajem – i vrgoračkim kraškim kontinentom, kao i bračkim maritimnim litoralom – njegov poetski repertoar obuhvatio je sve segmente vlaško-bodulskoga identiteta i temperamenta, dajući tom općem dalmatinizmu protege što će ga dovinuti do sveopćeg mediteranizma, ostvarujući pritom njihovo međusobno izjednačenje. Tin je svojim djelom pokazao kako sav Mediteran može stati u Dalmaciju; jerbo, imamo sve vitalne referente unutar kojih se sredozemna kultura može svesti na najmanje jedinice. S druge strane, dokazao je – kad je čovjek slobodan! – i kako čitav svemir može stati u jedan bocun vina…

Kolikogod da se u naše javno mnijenje pokušavalo injektirati prave humanističke ili kršćanske vrijednosti – čijim valerima imobilizirat su se htjeli svi, barem deklarativno – malo je tko pokazao konkretno htijenje, te ponudio recept ili stazu za točan hod na putu do apsoluta čojstva. Sva je prilika da nitko nije više uspio u tom nekovrsnom "ljudskom" nastojanju, kao što je to pošlo za perom Tinu Ujeviću. Egzemplarâ za netom rečeno naći ćemo i pregršt i naviljak u svakoj od njegovih samostalnih stihozbirki, a moguću glad nadomjestit će i kao vjetrom razneseni šušanj njegovih lirskih nagnuća, što su štampadurskim biljegom bili timbrani izvan zbirki na stranicama nekog od važnijih časopisa.

DUHOVNA SVJETOVNOST

U tom smislu duhovne svjetovnosti, gdje se istost čovjekova ogleda u svakom ljudskom biću bez obzira na to koje je vjere ili nacije, spola ili rase, posebnom radijacijom zrači pjesma Pobratimstvo lica u svemiru; jedna od najvećih pjesama u hrvatskoj poeziji uopće, gdje kao da su sabijene poruke iz svih četiriju evanđelja. Započinje Tin eksklamativnim imperativom ohrabrenja: Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti/koji nepoznati od tebe žive tvojim životom./I ono sve što ti bje, ču i što sni/gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom. A onda nastavlja sa šimićevskom opomenom: Ne gordi se! tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive. Pa zatim slijedi Tinovo kalemljenje svakoga na isti cijep u plenku zajedničkosti: I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,/i sni su naši sami iz zajedničkog vrela./I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,/i sebični je pečat jedan nasred čela (…) Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi/dalekoj, raspredan, a ovdje u jednoj niti,/u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,/pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti? // Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,/ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;/o vasiono! ja živim i umirem u svjema;/ja bezimeno ustrajem u braći.

Polazeći od teze da je svaka poezija duhovna, ipak, mora se primijetiti kako Tinov svemir počiva na brojnim religijskim motivima ili temama, široko kršćanskih što uključuju i katoličku terminologiju i pravoslavnu ikonografiju (neka je Tin, u svemu, ponajprije protestant!), pa će se kod njegove "opće zdjele" naći i popi i svećenici, u manastirima i samostanima… Sasvim u intonaciji prozbenih iliti pokorničkih psalama, odnosno lamentacija iz tužaljki proroka Jeremije, njegova je slavna Svakidašnja jadikovka. Kao da se mogu pjevati u nekakvom gregorijanskom napjevu za opijela ili u Velikom tjednu: Kako je teško biti slab,/kako je teško biti sam,/i biti star, a biti mlad! // I biti slab, i nemoćan,/i sam bez igdje ikoga,/i nemiran, i očajan (…) O Bože, Bože, sjeti se/i ljubavi, i pobjede,/i lovora, i darova. // I znaj da Sin tvoj putuje/dolinom svijeta turobnom/po trnju i po kamenju, // od nemila do nedraga,/i noge su mu krvave,/i srce mu je ranjeno…

Fascinantan je inventar motiva i riječi kojima Tin barata, čudesan je virtuozitet uspomoć kojega postiže dinamizam protoka pjesme: kako skakuće iz stiha u stih kao igla u punte u pletivu… Pomalo je nestvarna i lakoća njegove versifikacije, gdje se misli i ideje vješto kotve i rimuju u strogim metričkim okvirima tercina i katrena, odnosno u sonetima. Baš je u sonetima Tin pokazao svoje pjesničko majstorstvo, od kojih je svaki izniman, pa tako i onaj čakavski u jeziku Marka Marulića, Oproštaj, što ga je bio napisao u najranijoj svojoj fazi pjesnikovanja; naravno, i kojemu je u središtu ipak njegov Split iz kojega, zapravo, nikad nije utekao:

U lipom jaziku, gdi "ča" slaje zvoni,

mi dobročasimo garb slovućeg greba

i tokoj tî napis dijački i stari.

Zbogom, o Marule! Pojti ćemo, poni

žaju imimo velu sunčenoga neba:

korugva nam ćuhta; gremo, mi puntari!

ŠUMOVI U KOMUNIKACIJI

I možemo li, nakon svega, zamisliti da Charles Baudelaire u Lyonu ili da Dante Alighieri u Milanu; da Federico García Lorca u Barceloni ili Johann Wolfgang von Goethe u Hamburgu… da najveći nacionalni pjesnik nema bistu ili spomenik u drugom gradu po veličini u svojoj zemlji? Ne možemo, jerbo je nemoguće. A možemo li zamisliti da Tin Ujević nema bistu ili spomenik u Splitu, drugom najvećem gradu u Hrvatskoj? Možemo, jerbo je to zbilja! Zbilja? Da, dunkve, najveći pjesnik u Hrvata svih vjekova, štoviše Dalmatinac iz širega splitskog zavičaja; čovjek koji je fini bokun vremena živio i stvarao u Splitu: u Splitu nema ni bistu ni spomenik…

A da bi poraz bio veći, u Splitu čak i postoji Ujevićeva poljana; jest, ekskluzivni je i elitni to javni prostor u samoj srčici grada, pored kazališta, a koji većina Splićana i dandanas zove Cankareva poljana po slovenskom literatu. Nikad nikome nije palo na pamet da bi tu bilo zgodno pobrončaniti Tina, pa da na tom mjestu s vrlo dinamičnim šetačkim prohodom otpozdravlja prolaznicima, poput Gaje Bulata što odnedavno to čini svojim sugrađanima i inim gostima s druge strane Teatra.

Bila je živa i ideja da se Ujeviću u središnjem gradskom parku, Đardinu, postavi odlivena herma. I to je logično, budući da je pjesnik u svojem antologijskom sonetu Zelenu granu s tugom žuta voća (koji je dvostrukom antologičnošću optočio Zdenko Runjić u svojoj prekrasnoj skladbi što ju je, opet antologijski, otpjevao Oliver Dragojević) ovjekovječio taj "spljetski perivoj", gdje je čak postavljen i brončani reljef sa stiliziranim meštrovim rukopisom dijela te pjesme. I još, na sjeveroistočnom dijelu toga istog parka i ovoga časa čami kameni kubus koji je bio predviđen kao postament na koji će biti nasađena pjesnikova glava u trajnom materijalu…

Nadalje, u jednom momentu čak se bila i zahuktala priča o finalizaciji Tinovog lika u javnoj plastici, ali je došlo do šumova u komunikaciji između potencijalnog financijera umjetnine i splitske gradske uprave. Investitor je inzistirao na odabiru kipara koji će izraditi skulpturu, dok gradska vlast nije htjela odustati od javnog natječaja otvorenog za sve zainteresirane skulptore.

Rezultat? Split danas, o 130. obljetnici rođenja Tina Ujevića, nema među svojim trgovima ili kalama makar bistu ovoga velikana, a nekmoli spomenik kakav imaju i Vrgorac, i Imotski, i Zagreb, itakodalje…