In memoriam: Preminuo heroj Domovinskog rata Ivica Jelčić

Ivica je rođen 21. svibnja 1966. godine u selu Hrašljani kraj Ljubuškog u Hercegovini. Odrastao je s dvije godine starijim bratom Marinkom u obitelji Bariše i Marije koji su ih odgajali kao marljivu i poštenu djecu.„Ivica je za razliku od Marinka koji je bio šutljiv i povučen, od malena bio razigran i veseo. U našem zaseoku, Ligat, bilo je dvanaestero djece njegovih godina s kojima je provodio vrijeme i družio se. Čim je krenuo u Osnovnu školu počeo me iznenađivati načinom na koji je razmišljao i kako je bio osviješten.“, prisjetio se Bariša Jelčić Ivičine mladosti i nastavio: „Problemi su počeli u srednjoj školi, Ivicu su optužili za nacionalističke ispade. Policajci su njega 15 dana vodili na ispitivanje i dizali iz škole zbog nacionalizma. Na koncu je izgubio pravo školovanja u BiH.

Tada mi je rekao:

„Ja se ničega ne bojim tata, mogu biti tokar, poljoprivrednik, pčelar, što god.“ i kad je to spomenuo da bi mogao biti pčelar ja sam mu to omogućio i bio je jako dobar u pčelarstvu i volio je to. To mu je bio temelj zarade. Ipak, preko prijatelja upisali smo ga u Metkoviću u srednju školu od koje je pred kraj odustao. Otišao je u JNA gdje je također bio šikaniran i maltretiran kao hrvatski nacionalist. Kada se vratio, bez noktiju koje je u Makedoniji izgubio na straži, opet se počeo baviti pčelama no to nije dugo potrajalo. Kao da je osluškivao kada će krenuti rat. Prijavio se sa susjedom, Tihomirom Alilovićem, u MUP. Ja nisam znao, meni su rekli „Idemo na Hajduka“, a oni su otišli na liječnički pregled.

„Tata vidiš da krvari Hrvatska“, rekao mi je kada je dobio poziv i srcem je otišao za Zagreb. Na putu za Zagreb upoznao se s Franjom Puljićem, također dragovoljcem koji se za Domoljubne minute prisjetio Ivičinog i njegovog ratnog puta:

„Ivica je bio vizionar, bio je sportaš, bio je visok i vrlo dobro je igrao košarku. Bio je odgovoran i uvijek korektan. Zvali smo ga Charles jer je nosio brčiće poput glumca Charlesa Bronsona. Upoznali smo se 26. studenog u autobusu i skupa smo pristupili Jedinici za posebne namjene Kumrovec, tamo nam je bio zapovjednik Neven Martić. U veljači 1991. išli smo u Karlovac gdje su Srbi održavali demonstracije, onda smo 1. ožujka išli u Pakrac gdje smo imali prve borbe. Kasnije smo čuvali važnije objekte, aerodrom, televiziju. Dnevno smo se znali presvlačiti i po tri puta, malo u civilku, malo u šarenu, malo u plavu uniformu da izgleda kao da nas je više. Nakon ‘Krvavog Uskrsa’ na Plitvicama, kada se u svibnju ’91. formirala Bojna Zrinski Ivica je bio među fizički najspremnijima, mi smo zadovoljavali sve uvjete da joj pristupimo, no Ivica mi je rekao: Biti će i dolje rat, ajmo mi na jug. I tako smo otišli u Resnik i pristupili 1. bojni 4. gardijske brigade gdje nam je zapovjednik bio Gento Međugorac. Dio bojne je otišao za Kruševo, a nas dvadesetak prema Dubrovniku s ciljem da osnujemo 116. brigadu. Tamo smo u rujnu sudjelovali u zauzimanju vojarne u Pločama i nakon toga smo se uključili u obranu dubrovačkog zaleđa – Čepikuće, Trebimlje, Lisac. Tamo smo bili na terenu i na Tmor, Golubov kamen su došli naši iz Bojne Zrinski i Ivica je pitao njihovog zapovjednika Miljenka Filipovića možemo li se on i ja priključiti njima i tako smo 3. listopada ’91. pošli za Kumrovec gdje je bilo sjedište Zrinskih. Filipović nas je potom poslao za Gospić gdje smo dočekali 1992. godinu i međunarodno priznanje Hrvatske. Već tada se osjećalo da bi se rat mogao preseliti u Bosnu i Hercegovinu i tako smo poslani u Hercegovinu da oformimo pukovniju Ante Bruno Bušić. S nama dvojicom su tako za Ljubuški otišli mislim Tomas Bekavac i Tihomir Alilović. On je ubrzo otišao obučavati ljude u Široki Brijeg. Tada su nam se putevi razdvojili.“

Mnogima je bio uzor,mnogi su u njemu, kao u zrcalu, htjeli vidjeti sebe-hrvatskog vojnika i zapovjednika. Početkom rata na ovim prostorima prvi teren Krivodol pokraj Mostara. Nakon Krivodola,krenulo se na livanjsku bojišnicu, a ondje je trebalo uspostaviti crtu obrane, zaustaviti neprijatelje. Čarls se opet iskazuje neumornim radom i hrabrošću.

Napustio nas je 31.5.1992. godine podlegavši ranama zadobivenim u tragičnom događaju. Ostalo je sve ono o čemu nas je Ivica naučio.

Neka ti je laka hrvatska zemlja!