Svima kojima je Hrvatska na srcu, sretan Dan državnosti 30. svibnja!

Sjetimo se…Na današnji dan, 30. svibnja 1990., konstituiran je prvi demokratski višestranački Sabor izabran voljom naroda. Narodni zastupnici istoga su dana izabrali za predsjednika parlamenta Žarka Domljana, a za potpredsjednike Ivicu Percana, Stjepana Sulimanca i Vladimira Šeksa.

Svečanoj sjednici su uz zastupnike i izabranog predsjednika države dr. Franju Tuđmana, nazočili brojni gosti iz domovinske i iseljene Hrvatske, te predstavnici vjerskih zajednica.

Bio je to dan za povijest, dan kad su hrvatska srca diljem svijeta kucala brže a suze radosnice tekle.

Točno na 62. obljetnicu krvavog pokolja nad hrvatskim zastupnicima u beogradskoj Skupštini (20. lipnja 1990.), na Trgu Stjepana Radića, na jarbol je podignut hrvatski stijeg čime je za sva vremena raskinut od hrvatskoga Sabora nikad ratificiran prisilni državni savez s beogradskom čaršijom.

Ništa nas nije moglo zaustaviti. Ni halabuka i prijetnje koje su uz zveckanje oružjem stizale s Istoka, ni srpske mitingaške rulje iz Knina, Gračaca, Donjeg Lapca, Karlovca i Srbije koje su se od konca veljače 1989. okupljale po Hrvatskoj zazivajući na našoj zemlji “Veliku Srbiju” i tražeći rat i krv.

I nismo bili sami, mi Hrvati. Uz nas i s nama, rame uz rame, stajali su čvrsto pošteni i časni Mađari, Slovaci, Česi, Nijemci, Muslimani, Srbi, Talijani, Ukrajinci, Romi i svi drugi koji nisu bili hrvatske krvi ali im je srce kucalo za Domovinu.

Kao rijetko kad u povijesti, pokazali smo to monolitno jedinstvo tijekom cijelog dugog i mučnog procesa razdruživanja od bivše države, u vrijeme referenduma o samostalnosti (svibnja 1991. kad se preko 94% hrvatskih građana opredijelilo za samostalnu Republiku Hrvatsku), pa i tijekom Domovinskog rata u kojemu smo podmuklo bili napadnuti – iz vana od Srbije, Crne Gore i JNA, a iznutra od odmetnika, terorista, pete kolone koja nije priznavala volju goleme većine hrvatskoga naroda i građana.

Uz velike žrtve uspjeli smo se izboriti i pobijediti u nametnutom ratu. Pobijedili smo agresora koji je nama i našem narodu u Bosni i Hercegovini namijenio istrebljenje – brisanje s vjekovnih ognjišta.

Ono što se mnogima činilo nemogućim, na kraju se obistinilo. Još jednom se pokazalo kako i najveća sila, kakvim god oruđima i oružjima raspolagala mora ustuknuti pred narodom koji je riješen za svoju slobodu podnijeti krajnju žrtvu. Razoružali su nas, izvršili tihu okupaciju, u naše su redove ubacivali svoje agente i doušnike, koristili su se najprljavijim metodama specijalnog i psihološkog rata ne bi li nas demoralizirali i pokorili. Naoružali su srpske ekstremiste (iz vojnih i policijskih skladišta) od Slavonije, Banovine, Korduna, Like, Gorskog Kotara i sjeverne Dalmacije do Dalmatinske zagore i dubrovačkog zaleđa. Udarali su s kopna, mora i iz zraka, s rijeka i jezera. Nemilice, danonoćno. Ubijali, razarali, progonili, pljačkali, rušili, palili. Satirali gradove isela.

Ali, nismo se dali!

Išli smo srcem protiv čelika i ognja i čvrsto vjerovali da će nas Bog nagraditi za sve muke i patnje koje smo prolazili.

I Bog nas je uslišio.

Dao nam je snage i hrabrosti – tisuće onih koji su bili spremni žrtvovati se, dao nam je mudrog i hrabrog državnika i vojskovođu, učinio da nas svijet razumije i prihvati, poslao nam u najtežim trenucima Svetog Oca, Rimskog prvosvećenika Ivana Pavla Drugoga.

Žrtve su, nažalost, bile nužne i neizbježne. I podnijeli smo ih. Od Iloka i Vukovara, preko Osijeka, Slavonskog Broda, Petrinje, Siska, Karlovca, Gospića, do Zadra, Šibenika, Splita, Dubrovnika, Cavtata i Konavla.

Platili smo svoju slobodu s preko 14.000 mrtvih, više od 33.000 ranjenih, desecima tisuća traumatiziranih, tisućama silovanih žena i djevojčica. Pretrpjeli smo i brojna razaranja nezapamćena u Europi poslije Drugoga svjetskog rata – od Vukovara, Osijeka i Karlovca, do Gospića i Dubrovnika. Naši branitelji i civili bili su izloženi masakrima diljem ratom zahvaćenih područja (od Bapske, Sotina, Tovarnika, Vukovara, Borova Sela, Borova Naselja, Kusonja, Voćina, Čojluga, Četekovca, do Petrinje, Struge Banske, Baćina, Joševice, Saborskog, Široke Kule, Škabrnje…). Iz razorenih domova otjerano je ili je uslijed ratnih okolnosti moralo pobjeći gotovo 700.000 stanovnika. Uz sve druge enormne materijalne štete koje se mjere u milijardama dolara, agresor je ostavio po našim poljima i okućnicama oko milijun mina od kojih i danas ginu naši pirotehničari. Hrvatski logoraši podnijeli su strahovita mučenja u srpskim logorima – kako onim na okupiranim područjima, tako i u samoj Srbiji. Hrvatski prognanici su se rađali i umirali izvan svojih domova i mnogi od njih nisu dočekali povratak.

Hrvatska je na svome državnom području gotovo punih pet godina trpjela terorizam i samovlašće jedne odmetničke, razbojničke bande. Podnosila je to i više od tri godine nakon što je postala punopravna članica OUN, usprkos tomu što je na svojoj strani imala međunarodno pravo, Povelju i brojne rezolucije svjetske organizacije.

Teroristi su uporno, arogantno i drsko odbijali svaku mogućnost mirnog rješenja. Inicijative koje su išle od strane hrvatskih vlasti i dr. Tuđmana dočekivane su s cinizmom i podrugljivošću i na njih je uvijek iznova odgovarano uvredama, a jednako su tako odbacivana i sva rješenja što ih je nudila međunarodna zajednica.

Nisu se dozvali pameti ni poslije naših munjevitih pobjeda (Otkos 10, Miljevci, Maslenica, Peruća, Gusar, Medački džep, Bljesak) i uslijedila je majka svih bitaka Oluja kojom smo u samo 72 sata potpuno razbili, pomeli terorističku paravojsku i natjerali je u bezglavi bijeg.

Da se nas Hrvate pitalo i da smo o tomu mogli odlučivati, rata ne bi bilo. U ovom nametnutom i neželjenom sukobu bili smo pred izborom: braniti se ili se odreći prava na slobodu i ljudsko dostojanstvo. I postupili smo onako kako to zrele i svjesne nacije čine: odabrali smo slobodu.

Trideset godina je za jedan ljudski vijek mnogo, ali u povijesti države treptaj. I manje od toga. Danas se pitamo gdje smo, što nam je činiti, mnogi su i razočarani zbog deformacija i propusta s kojima se iz dana u dan srećemo. No, treba li se svatko od nas najprije okrenuti k sebi i odgovoriti na neka pitanja, pa tek potom tražiti krivce među političarima, u državnom vrhu i okruženju?

“Jesam li učinio dovoljno za Domovinu i mogu li više?” Pitanje baš i nije originalno, ali možda ne bi bilo tako loše da ga se ponekad u svojim intimnim razmišljanjima, kad smo sami sa sobom, sjetimo i pokušamo doći do odgovora.

I još nešto.

Ostavimo se defetizma i crnih, zlogukih prognoza. A pogotovu ne prozivajmo one koji su dali svoje živote za Hrvatsku, za slobodu nas i naše djece i ne spočitavajmo im da su se žrtvovali uzalud. Oni su jako dobro znali zašto odlaze u rat i za što se bore. Opstojnost naroda i sloboda cijenu nemaju. I ti naši junaci koji danas snivaju snovima pravednika najmanje su krivi za ovo što nam se događa danas. Oni su svoje dali. Najviše što se može. Ostavimo ih, neka počivaju u miru.

Na nama je da od Lijepe naše stvorimo pristojnu, uljuđenu i prosperitetnu zemlju. Ali to možemo samo ako smo spremni ponešto i žrtvovati za zajednički cilj, piše Zlatko Pinter za braniteljski-portal.com.

Sjetimo se 90-ih. Ne zbog ratova i svega onoga ružnog što nas je tih godina pratilo, nego zbog lijepih, nezaboravnih trenutaka zajedništva, ponosa i slave. Sjetimo se tih dana kad su nam srca kucala kao jedno i kad smo svi skupa – mi u Domovini, naša braća u Bosni i Hercegovini i iseljena Hrvatska – s čvrstom vjerom u sebe i Boga svemogućega sanjali o danu kad će svanuti sloboda.

Možda će nam se nakon toga mnoge od ovih stvari zbog kojih se ponekad i bez pravih razloga žestimo, učiniti manje strašnim i pogubnim, a možda jednom shvatimo i prostu istinu koja nam govori kako se država i demokracija ne mogu izgraditi preko noći i da je za sve potrebno vrijeme.

Svima kojima je Lijepa naša na srcu, sretan Dan državnosti. Neka nam dugo živi naša jedina i vječna Hrvatska!

Dizanje na jarbol stijega Republike Hrvatske 20. lipnja 1990. na Trgu Stjepana Radića u Zagrebu.