Stota obljetnica rođenja prvog hrvatskog predsjednika
- Napisao/la Ljubuški IKS Portal
- Objavljeno u Otrgnuto od zaborava
- Ispis
- Pošalji e-mail
Stota obljetnica rođenja prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, pod čijim je vodstvom stvorena suverena, samostalna i međunarodno priznata hrvatska država, navršava se u subotu, 14. svibnja. Tuđman je rođen 14. svibnja 1922. u Velikom Trgovišću.
Sudjelovao je u partizanskom pokretu pa početkom 1945. sa činom majora odlazi u Beograd kao jedan od hrvatskih predstavnika u Vrhovnom štabu Narodnooslobodilačke vojske i Partizanskih odreda Jugoslavije.
Radio je i u Glavnoj personalnoj upravi Ministarstva narodne obrane, u Generalštabu JNA te u uredništvu Vojne enciklopedije. Godine 1960. promaknut je u čin generala, nakon čega napušta aktivnu vojnu službu.
Nakon povratka u Zagreb bavi se znanstveno-istraživačkim radom te 1961. osniva Institut za historiju radničkog pokreta i postaje njegovim direktorom. Od 1963. predaje na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.
Zbog stavova o nekim povijesnim pitanjima dolazi u sukob s vlastima pa je izbačen iz Komunističke partije, uklonjen sa Sveučilišta i smijenjen s mjesta direktora Instituta te prisilno umirovljen.
Nakon sloma Hrvatskog proljeća, uhićen je u siječnju 1972. i u montiranom procesu osuđen na dvije godine strogog zatvora. Kazna mu je na intervenciju Miroslava Krleže smanjena na devet mjeseci.
Zbog intervjua zapadnim medijima u kojem je zagovarao pluralističku demokraciju, uslijedio je 1981. opet sudski progon. Uhićen je i osuđen na tri godine zatvora.
Kad je 1989. u Jugoslaviji dopušten pluralizam, Tuđman na tribini Društva književnika Hrvatske iznosi Prednacrt programskih osnova HDZ-a, a 17. lipnja na osnivačkoj skupštini HDZ-a izabran je za predsjednika stranke.
Nakon prvih demokratskih izbora 1990. i pobjede HDZ-a u Saboru je 30. svibnja proglašen predsjednikom Predsjedništva SR Hrvatske.
U samostalnoj Republici Hrvatskoj još je dva puta pobijedio na neposrednim predsjedničkim izborima, 1992. i 1997. godine. Predsjednički mandati obilježeni su agresijom na Hrvatsku, međunarodnim priznanjem u siječnju 1992., Domovinskim ratom i razdobljem mirne reintegracije te učvršćivanjem međunarodnog položaja Hrvatske.
Kao vrhovni zapovjednik Oružanih snaga RH predvodio je vojne operacije oslobođenja Maslenice, Novskog Ždrila, Zemunika i brane Peruča 1994. te vojno-redarstvenih akcija Bljesak i Oluja u kojima su 1995. oslobođena okupirana područja.
Godine 1995. bio je supotpisnik Daytonskog sporazuma, kojim je uspostavljen mir u BiH, a kad je 1998. završila mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja u hrvatski državno-pravni sustav, ostvarene su njegove težnje o punoj samostalnosti, suverenosti i međunarodnom priznanju Republike Hrvatske.
Franjo Tuđman umro je 10. prosinca 1999. u Zagrebu.
Povjesničari o Tuđmanu
Povjesničar Josip Mihaljević s Hrvatskoga instituta za povijest tvrdi kako pogled na Tuđmanovo djelovanje tijekom 60-ih i 1971. godine daje cjelovitiju sliku njegove uloge u Hrvatskom proljeću. Pokazuje to izvješće Ivana Miškovića, specijalnoga savjetnika za sigurnost Josipa Broza Tita, koji na početku 1972. Titu piše izvješće o stanju u Hrvatskoj.
U njemu, navodi Mihaljević, Mišković govori o pojavi nacionalizma i nacionalnog pokreta u Hrvatskoj te kao glavne inicijatore i pokretače cijeloga procesa i pokreta navodi Većeslava Holjevca i Franju Tuđmana.
Povjesničar Ivan Tepeš ističe Tuđmanovo djelovanje u Matici iseljenika Hrvatske, a posebno izdvaja njegov put u SAD 1966., kada je prvi puta došao u osobni kontakt sa širim krugom hrvatskih političkih emigranata.
Tada je emigracija shvatila da je Tuđman, bez obzira na to što je komunist, jako nacionalno opredijeljen. To je u emigraciji podgrijalo tezu da je bitno, bez obzira na uređenje, stvoriti neovisnu Hrvatsku te da Tuđman razmišlja na taj način. Veza koju je tada stvorio s iseljeništvom gradila se i rasla, što je kulminiralo potkraj 80-ih godina kad ga ono u velikom dijelu prihvaća kao vođu, ocjenjuje Tepeš.
Domagoj Knežević s Hrvatskoga instituta za povijest naglašava Tuđmanove organizacijske sposobnosti. Dok su njegovi oponenti vodili razgovore o tomu što bi trebalo činiti, HDZ je praktično već bio ustrojen, kaže Knežević dodajući da je HDZ u prve višestranačke izbore u Hrvatskoj ušao s razgranatom mrežom na lokalnoj razini.
Uspjeh da pregovorima, razgovorima, potpisivanjem i kršenjem raznih ugovora i dogovora izbjegne frontalni sukob s agresorom te prihvaćanje i razvijanje ideje o velikoj hrvatskoj pomirbi akademik Davorin Rudolf smatra dvjema državničkim vrlinama i povijesnim Tuđmanovim vrednotama.
Po riječima povjesničara Ivana Radoša iz Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata (HMDCDR) Tuđman je u nepovoljnim međunarodnim okolnostima, od proglašenja neovisnosti 25. lipnja 1991. sve do međunarodnoga priznanja, pažljivo i promišljeno djelovao. Bio je glavni kreator hrvatske vanjske politike, koja se provodila u skladu sa strateškim ciljevima: zadobiti naklonost međunarodne zajednice, najprije za ideju samostalne Hrvatske, potom za međunarodno priznanje te za teritorijalnu cjelovitost hrvatske države.
U tom razdoblju, ocjenjuje Radoš, došla je do izražaja sva njegova mudrost i promišljenost kao povjesničara i intelektualca jer je na temelju svojih povijesnih istraživanja i razmatranja mogao anticipirati i predvidjeti određene događaje.
Ravnatelj HMDCDR-a Ante Nazor smatra da se odnos Tuđmana prema BiH najbolje očituje kroz njegove govore. To pokazuje i njegovo mišljenje izrečeno na 9. sjednici VONS-a 11. svibnja 1993., koja nije bila javna: "Jesmo za održavanje BiH, ali na temelju sveukupnog iskustva BiH se ne može drugačije održati, ne može se održati kao unitarna država, može se održati kao zajednica tri konstitutivna naroda na konfederacijskim osnovama. To je svjetsko iskustvo, to je iskustvo i bivše Jugoslavije".
Naglašava da je Tuđman htio zaštititi Hrvate izvan Hrvatske, ali je svoju politiku oblikovao u skladu sa zahtjevima međunarodne zajednice, prihvaćajući međurepubličke granice kao državne. Opstojnost Hrvata na području povijesne 'Turske Hrvatske', odnosno Banovine Hrvatske, smatrao je vitalnim hrvatskim interesom, dodao je Nazor.
