In memoriam: Gento Međugorac - heroj Domovinskog rata

Gento Međugorac rođen je 27.3.1951. godine u Klobuku, a kao nestao vodi se od 27.9. 1991. godine.

Te kobne godine policijski instruktor Gento Međugorac je mladiće iz 1. bojne 4. gardijske brigade doveo u Dalmaciju, nakon obuke po kampovima oko Zagreba. Čovjek čudna imena i neobična izgleda. S osmijehom na licu, objašnjavao je kako će njegovi momci uvesti red gdje god je to potrebno. Unosio je sigurnost, svakom gestom je govorio: Ne brinite, lako ćemo mi sve srediti!

Nismo znali kako za “sređivanje” baš i nemaju “sredstava”. Nema veze, važno da su Gento i 4. brigada donijeli ohrabrenje. Da su uvjerili Dalmaciju kako nije ostavljena i kako će se Hrvati znati obraniti. Ni vrata paklena neće nas nadvladati.

Hrabro srce

A pakao je i uslijedio. Nekome lakši, nekome teži. Gardistima iz 4. brigade sigurno najteži. Kako im je bilo? Tim mladićima naviklim na perje jorgana i maminu toplu juhicu? Pa otprilike kao da se peglicom sudariš s fapom. Peglicu si slupao, ali i stari fap se raspao.

Patilo se, mučilo, ubijali su ih, ali ni Četvrta nije ostajala dužna. Koliko li je hrabrosti, koliko požrtvovanja, kakvih sve strahova vidjela Četvrta. I tako iduće četiri i pol godine. Rat je zlo, tragedija, ali se pokažu i najbolje ljudske osobine: iskrenost, hrabro srce, žrtvovanje za druge... Po tome će se pamtiti i Četvrta.

A u krvavom kaosu Gento je izmaknuo iz vida. Godinama se za njega nije čulo. Ništa čudno jer ga je rat vrlo brzo odveo iz brigade. Kazali su da je bio u Slavoniji, vodio napad na četnike u Mirkovcima. Poslije je navodno predvodio specijalne akcije iza leđa neprijatelju, stizao u pomoć gdje je bilo najteže. I onda se zaboravilo na njega.

Godinama poslije rata Tuđman ga je, kao običnog vojnika, odlikovao Redom kneza Domagoja. Doznalo se i zašto se za njega nije čulo. U jeku najžešćih borbi, 27. rujna 1991. godine, Gento je s jednim suborcem nestao kod Zelenog hrasta blizu Zadra i nikada se ništa više o njima nije doznalo. Nikada nisu bili ni na popisu zatočenika u bilo kojem srpskom zatvoru.

Bili su u sastavu konvoja naoružanja koje je te noći, u najstrožoj tajnosti, prebacivano iz unutrašnjosti za Dubrovnik. Usred noći konvoj je naletio na neprijateljsku barikadu. Došlo je do pucnjave. Međugorac je bio prethodnica konvoju u osobnom vozilu i od tada mu se gubi trag. Kasnije se pričalo da je uhićen i da su ga četnici u Islamu Grčkom i Kašiću mučili i na kraju ubili, ali nikada nije bilo pouzdanih svjedočenja. Sve službene potrage za njim nisu dale rezultata niti su dale bilo kakvu informaciju o njegovoj sudbini. Ostao je samo zapis na popisu nestalih osoba koje i danas traži MUP RH: prezime Međugorac, ime Gento, spol muški, godina rođenja 1951., visina 177, kosa kestenjesta...

Bijeg u svijet

Trideset godine kasnije. Gardisti Četvrte brigade mogu biti ponosni na svoje dane slave. Njihovi se proliveni krv, znaj i suze poštivaju. No sve polako klizi u zaborav. Oni koji u to ratno vrijeme nisu ni bili rođeni, sad su odrasli ljudi. Hrvati imaju druge brige: nezaposlenost, male plaće, državu koja je svoje junake olako prekrižila.

Opet nemir i zebnja. Što će, dakle, biti s nama? Hoće li Hrvati radi golog opstanka morati pobjeći u svijet? Hoće li onaj koji ostane uopće moći živjeti od crkavice koju mu ostave? Kako sada podići moral?

Gdje si Gento danas?