75. obljetnica ubojstva hrvatskih generala i časnika

24. rujna izvršeno je streljane posljednjih 18 generala i pukovnika Hrvatske vojske. 24. rujna je dan sjećanja na pogubljenje vrh hrvatske vojske.

ZADNJE PISMO VOJSKOVOĐE SLAVKE KVATERNIKA

U ovom članku, Želimo naglasiti njegovu zadnju poruku iz Tamnice u kojoj se nalazio. U nekim dijelovima, kao da čitamo o Domovinskom Ratu.

Slična sudbina!

On je bio osuđen na smrt 6. lipnja 1947. godine te je strijeljan u Zagrebu 13. lipnja 1947. godine.

Moja zadnja poruka

Ja sam već toliko izmučen, da ne vjerujem, da ću biti kadar ovo dugo izdržati. Osim toga, po svemu izgleda, da neću biti više ni izveden pred sud. Vjerojatno ću biti ubijen u tamnici. Truju me s raznim medikamentima, a govore, da me liječe. Molio sam, da mi omoguće sastanak s nadbiskupom Stepincem, ali su ovi zato tražili od mene nedostojne izjave i stavljali uvjete, kakove samo mogu stavljati u srži pokvareni i zaostali bijednici. Naravno, da sam s indignacijom i prezirom to sve odbio.

Tražio sam ispovjednika. Prvi put su mi doveli vrlo sumnjivu osobu kao svećenika. Na moja pitanja opće naravi o glavnim zasadama Crkve, nije mi znao odgovoriti, pa sam odustao od ispovijedi. To je bio (očito) jedan njihov agent, koji je mislio sve od mene doznati. Drugi put su mi doveli jednu osobu, obučenu kao oca franjevca, ali kad sam ga molio za križ, rekao je, da ga on nikada ne nosi, a nije imao ni štolu. Ja sam ga molio za jedan molitvenik, da se pripremim za ispovijedanje, pa mi je rekao, da to nije potrebno. Odbio sam i toga. Poslije sam vidio, da sam dobro uradio, jer se je ovaj prema tome i ponio kao pravi prostak, a ne kao redovnik. Bog će mi oprostiti, jer ja sam najbolje htio. Zadnji put sam se ispovjedio pred našim dragim svećenikom i junakom Vilimom Ceceljom, pa mi je to zadnja utjeha na odlasku iz ovoga pakla.

Molim se Bogu svaki dan za naš mučenički narod i za našu ispaćenu Hrvatsku, za koju će ići i zadnja moja molitva!

Pred tri dana došao je u moju ćeliju oko pola noći neki crnomanjasti čovjek, povisok, surova izgleda i počeo je puniti nabojima jedan vojnički samokres. Pred vratima ga je čekala neka pratnja. Rekao mi je, da je došao, da me ustrijeli i da li imam kakove želje prije toga. Rekoh mu, da nemam nikakve i da je to samo milost Božja odredila, da u mojim rukama bude već jednom konac i kraj. Na to je isti napustio ovu ćeliju uz pogrdne psovke i uz jednu gadnu kletvu. Zadnja moja molba bila je, da se dopusti meni i generalima Perčeviću i Navratilu, da nosimo kao vojnici hrvatske vojničke odore, pa makar i bez ikakvih oznaka, ali mi ni ta molba nije bila odobrena, jer da takovih odora nema. Uostalom, da to nije tako ni važno. Ja sam se pozvao na ratno pravo i međunarodnu konvenciju, ali ni to nije pomoglo.

Ne dadu nam ni da umremo kao Hrvati.

Trpim mnogo od groznice i omaglice. Daju mi neke pilule i neke injekcije, poslije kojih se još gore osjećam. Tako sam poslije toga povraćao i još se gore osjećao. Ne dadu mi ni spavati. Svaki čas, čim zadrijemam, bude me, pa me tresu i drmaju. Očito sam trovan. Tražio sam, da mi se pošalju dva liječnika mojega povjerenja, ali su i to odbili. Moj mi je prijatelj poručio, da više ništa ne tražim, jer bi ih to moglo potaknuti da me prije likvidiraju. Moram neprestano potpisivati neke zapisnike: tobože o mojem pregledu i druge, a da uopće ne znam njihova sadržaja, ali na žalost nemam ni volje ni smisla, da išta više ispitujem. Posve sam apatičan. Moji su prijatelji htjeli, da bježim. Stvar je bila dobro pripremljena, ali sam ja odustao, jer bi to moglo stajati nekoliko mladih hrvatskih života, a Hrvatska treba nove mlade radnike i borce. Osim toga bi i većina mojih prijatelja izgubila život, jer ovi podlaci i kukavice ne prezaju pred ničim, kad se sa prošlošću može naći povod za novo klanje.

Ja sam i tako jedan iscrpljeni starac, koji sam već sve dao za Domovinu što sam mogao. Osim toga ne bi rado ostavio ni moje drugove Perčevića i Navratila. Biti ću sretan, kad na onome svijetu susretnern one hrvatske časnike i generale, koji su preklani smaknuti kao hrvatski mučenici u Beogradu. Neka naša krv bude zalog nove sreće i slobode napaćene i izmučene Hrvatske!!!

Osjećam, da gubim snagu i bojim se, da ću skoro klonuti, pa zato evo Šaljem Vama, moji mili i dragi, moj zadnji pozdrav! Sve moje djelovanje bilo je upereno za slobodu moga naroda i moje Domovine. Ja sam i danas ~Vijestan svoga čina, kad sam preuzeo vlast i proglasio hrvatsku državnu samostalnost. Ja to nisam učinio iz vlastite pobude, niti na nagovor i uz pomoć stranaca. Tko to tvrdi, taj nije razumio neodoljive čežnje hrvatskog naroda, da bude slobodan i svoj na svome. Hrvatima je prije svega - njihova sloboda!!!

Već je pobuna hrvatske vojske u Karlovcu u jesen 1939• bila jasan znak, da se narodni val neće moći zadržati, a kamo li skrenuti u velikosrpske vode. Trebalo je računati, da je onoga dana, kada hrvatski vojnik dobije pušku i naboje, zapečaćena sudbina apsolutističke proširene Srbije, zvane Jugoslavija.

Od 5. do 10. travnja 1941. proveden je najtočniji i najveličanstvenije plebiscit hrvatskog naroda u njegovoj povijesti. Nitko to nama Hrvatima ne smije i ne može zamjeriti, jer je dvadeseterogodišnje ropstvo dalo nama pravo da sve i u svako doba poduzeti možemo i moramo, da svoj narod oslobodimo. Inače ne bi bili narod, koji zaslužuje svoju slobodu. Ni naši veliki prijatelji to neće učiniti, kad znadu, koliko smo trpjeli i koliko svoju Domovinu volimo.

Nama je bilo žao, da se je to moralo provesti u jeku jednoga rata, kojega mi nismo ni izazivali niti smo ga želili, a napose nismo htjeli u njega biti upleteni. Za sve to nose odgovornost oni, koji su nam oduzeli slobodu i koji su nas 23 godine mučili, vješali i ubijali sa sudom i bez suda i u crkvenim ophodima i sprovodima, pa čak i onda kad je hrvatski narod stupio pred izborne žare, da vrši sveto pravo svoga suvereniteta. Siguran sam, da su najumniji političari zapadnih demokracija to sve predviđali i predviđati morali, a to mi je čak jedan umni Englez poslije umorstva blagopokojnog Stjepana Radića i sam priznao.

Savezne Države Sjedinjene Amerike onda nisu bile još ni u rat upletene, pa smo računali uvelike sa moralnom pomoći ove velike i slobodne nacije i najjače sile na svijetu, koja je dala kruha tolikim Hrvatima.

Mi nismo imali razloga ulaziti u obračune velikih naroda u minulom ratu, pa je svaka insinuacija u tom pogledu infamna objeda. Jedno priznajem, da sam već na početku ovoga rata u jesen 1939. vidio, da je napadaj Njemačke na Poljsku bio najveća pogreška, jer je time bila srušena brana Zapada prema Sovjetskoj Rusiji. U tom činu ležao je njemački neuspjeh.

Druga kobna pogreška osovine bio je njezin postupak prema Hrvatskoj i Sloveniji, a napose neopravdani zahtjev Italije ili bolje rečeno talijanskih fašista za našom Dalmacijom. S tolikom ograničenošću istih, da će posegnuti za najhrvatskijim i najkulturnijim pokrajinama Hrvatske, nisam nikada računao. iJ tom sam vidio najveće i najopasnije zlo, koje nam se je moglo dogoditi i koje je temeljito kompromitiralo sposobnost osovine, da razborito i pošteno uredi svijet. Ja sam sve poduzeo što sam mogao, da spriječim ovo kao i druga zla, koja su nas bila snašla. Komu sam mogao, tome sam pomogao, a koga sam mogao zaštititi, toga sam zaštitio. Svaki onaj koji je pratio moj rad, to dobro znade, a od svih to najbolje znade dragi Bog, koji mi je najbolji svjedok!!! I danas po mom mišljenju živi još nekoliko mojih suradnika i prijatelja, kojima sam sve to bio povjeravao. Usprkos svega toga i usprkos pritisaka osovinskih sila da se i kod nas, umjesto po demokratskim principima, vlada po propisima osovinskih sila, nismo nikada mogli ni smjeli prestati raditi na našem konačnom oslobađanju.

 Mislio sam, da ćemo i mi po uzoru Danske i drugih, naći svoje mjesto mira u tom ratnom vrtlogu. Šteta je da Njemačka nije mogla sačuvati svoje velike snage za obračun sa Sovjetskim Imperijalizmom. Boli me duša, kad vidim koga se sve smatra za ratnog zločinca, a za minuli rat nemalo je isto toliko kriva Sovjetska Rusija, koja je bila prvi saveznik Njemačke s kojim je raskomadala Poljsku! Priznajem, da samim pristao, da se hrvatska dobrovoljačka vojska bori protiv Sovjeta, pa da i ona doprinese svoj obol za oslobađanje čovječanstva od jedne velike azijatske laži i najvećeg terora i ropstva, koji su do sada ikada i igdje postojali.

Ja sam vojnik i ne bi rado o politici više govorio, ali još moram jednu svoju reći. Hrvatski je narod u svojoj biti bio uvijek demokratskih načela. Najveći njegovi sinovi i najsvjetliji umovi, bili su prožeti demokratskim principima u davnini, pa sve do naših dana. Od Ante Starčevića do Stjepana Radića i onih mladih, koji i danas rade na spasu Hrvatske. Svaki je Hrvat svjestan da je demokracija prvi uvjet njegova mira, sreće i slobode. Pokojni Radić je znao sa par riječi u Hrvatskom Saboru izreći ono, što tako duboko leži u duši narodnoj.

Kako smo mi hrvatski časnici za vrijeme Prvog svjetskog rata i prije znali uživati i biti ponosni, kad je on svaki svoj govor u Saboru znao započeti riječima: "Visoki državni sabore!" Bog mu dušu pomilovao, možda ću već za nekoliko dana biti s njime! Sve što sam radio, radio sam u najboljoj vjeri, da to činim za dobro naroda i Domovine. Duboko sam uvjeren, da će hrvatski narod, kad opet dođe do svoje slobode, stvoriti na svom području najsigurniju tvrđavu mira i napredaka. Dao Bog, da to naskoro bude! Neka hrvatski narod iz ove najveće katastrofe svih vjekova izvade sačuvan! Neka nikada ne dozvoli neprijatelju da mu zavlada! Neka više nikome ne vjeruje, jer su nas Srbi najpodlije prevarili i varali do zadnjega časa, pa i sad kao eksponati boljševizma žele rasplesti svoju otrovnu mrežu i tako uništiti našu Hrvatsku! Moj zadnji pozdrav svima mojima, počev od moje djece, mojih prijatelja i suradnika, mojih časničkih drugova i svih hrvatskih vojnika, pa sve do onog najmlađeg hrvatskog vojnika, koji će do zadnje kapi svoje krvi i uvijek izdržati na mrtvoj straži - Vječne Hrvatske!

Bog i Hrvati,Slavko Kvaternik,Tamnica, Veliki Tjedan, 1947.

Udruga potomaka udovica II. Svjetskog rata i poraća Ljubuški