Ćepikuće su hrvatsko mjesto iznad Stona na putu prema Dubrovniku koje je 1991. bilo mjesto najjačeg i herojskog dvomjesečnog otpora snagama JNA u nadiranju prema Dubrovniku, te srbijanskim i crnogorskim dobrovoljcima u njihovom pohodu na hrvatski jug.
Lužana voda za pranje svega potrebnog. Tako dobivena lužana voda koristila se u razne namjene, razrijeđena po potrebi.
Na Prvom programu Hrvatske radiotelevizije u srijedu, 15. svibnja, u 21 sat prikazan je film “Macelj – Titovo stratište”.
Mnogobrojne hrvatske žene, naše Veronike diljem Podravine, Slavonije i drugih hrvatskih krajeva su, riskirajući vlastiti život, istrčavale iz svojih kuća i donosile hranu i vodu patnicima u kolonama smrti koje su prolazile kroz hrvatska sela.. Te kolone bile su praćene nemilosrdnim partizanima, koji su često zbog pomaganja patnicima – ubijali milosrdne Veronike.
Izvadak iz knjige ‘Devedeset dana od Bleiburga’ napisane na temelju osobnog svjedočanstva i života Mile Brčića, sudionika bleiburške tragedije i križnog puta:
Što je mogla i kakvo zlodjelo učiniti jedna časna sesta na glasu svetosti da bi bila ubijena godinu dana nakon što je rat završio? Kažu antifašisti: njegovala je ranjene neprijateljske vojnike, kao da je to ljudsko djelo ljubavi i služenja zločin…prije toga partizani su bacili u Jazovku tri časne sestre koje su njegovale umobolnike u bolnici Vrapče…nisu rekli zašto…
Pripadao je rijetkoj vrsti ljudi kojima se čovjek ne suprotstavlja ni kada su argumenti na njegovoj strani jer je iza svake njegove riječi stajala neka osnovna snaga. Do kraja srčan, nije ga zanimalo ništa osim njegova naroda. – zapisao je Nenad Ivanković o Tihomiru Tihi Mišiću u knjizi Krvava zemlja, a toga se zapisa uvijek sjetim uz godišnjicu pogibije ovoga karizmatičnog zapovjednika Četvrte bojne Hrvatskoga vijeća obrane Općinskoga stožera Mostar.
Bleiburg je simbol najveće tragedije hrvatskog naroda, ali i najvećih zlodjela jugosrpskog nacionalizma. Stotine tisuća ubijene su samo zato što su Hrvati. Još dan danas, nakon više od pola stoljeća godina otkriva se veličina tragedije i zločina koju su počinili partizani nad zarobljenim hrvatskim vojnicima i nevinim civilima, piše Novigrad Podravski.
U Hercegovačkom tjedniku 12. srpnja 1991. godine objavljeno je svjedočenje o Bleiburgu Ivana Juriča – Bobana (1915. – 1995.) iz Tomislavgrada, koji je kao domobran prošao Križni put, preživio, potom propješačio dobar dio bivše Jugoslavije kao zarobljenik, da bi ga i sve do devedesetih ''provjeravala'' UDBA.
13. svibnja obilježava se 29. obljetnica nikad odigrane utakmice između Dinama i Crvene zvezde. Umjesto nogometnog spektakla, tog 13. svibnja 1990., došlo je do divljanja gostujućih navijača nakon čega su Bad Blue Boysi probili ogradu na sjevernoj tribini stadiona i sukobili se s policijom koja je štitila divljanje Delija.
Glavni grad Hrvatske Zagreb je u svibnju 1945. bio grad straha, patnje, stradanja, smrti, ali i nadanja da je zlo prolazno. U grad su prve ušle jedinice partizana iz Srbije, od kojih su mnogi do prije koji mjesec nosili kokardu na šubari, čak do kolovoza 1944. kada ih je Tito amnestirao.
Vjerojatno najveća osoba hrvatske povijesti, blaženi kardinal Alojzije Stepinac, bio je najsnažniji potporni stup hrvatskog naroda u najteže vrijeme njegove cijele povijesti: u vrijeme najveće patnje, progona, egzodusa i ubijanja koji su počinili komunistički partizani.
 |
 |
 |