Mirsad Terzić: U Ljubuškom se dogodilo moje pravo sportsko sazrijevanje

Igrao nogomet i odbojku

- Dolazim iz sportske obitelji. Moj otac je igrao nogomet i, naravno, moj prvi dodir sa sportom bio je nogomet, ali u jednom trenutku smo shvatili da to nije za mene. Uživao sam igrajući odbojku, a moj brat, koji je visok 208 cm, se bavio košarkom. Dakle, vrijeme za rukomet je došlo kasnije u mom životu.

S 14 godina sam promijenio školu u Sarajevu i nisam imao puno prijatelja. Jedan od klinaca iz moje učionice je rekao da je vratar u rukometnom klubu Olimpik i da misli da ću ja biti dobar u tome. Kako sam želio da steknem nove prijatelje, otišao sam sa njim na prvi trening.

Moje sazrijevanje je bilo dug proces. Dok sam bio u Sarajevu, osoba koja me je dobro upoznala sa rukometom je trener Adil Tabak, koji trenira i danas. Uz njegovu pomoć napravio sam prvi korak prema onome što bismo mogli nazvati profesionalnim rukometom. Tabak je bio i taj koji me je odveo u moj sljedeći klub, Željezničar.

Te godine su bile izazovne. Imao sam kombinaciju dva treninga dnevno i škole, a sve dok sam živio daleko od Sarajeva. Morao sam da promijenim sve vrste javnog prijevoza da bih to ostvario. Ali nikad nisam odustao.

Bio sam odlučan u tome i znao sam da želim da budem rukometaš. U isto vrijeme, znao sam da i ja moram biti dobar u školi jer bi moj otac zabranio treniranje ako imam loše ocjene.

Prvi odlazak od kuće u Ljubuški

Moj prvi odlazak od kuće je, recimo, bio kada sam otišao u Ljubuški. To je ujedno i mjesto gdje se dogodilo moje pravo sportsko sazrijevanje. To je bila najveća prekretnica za mene. Imali su sjajnu rukometnu akademiju s Borisom Jarakom koji nas je vodio. Imao je dobru vezu s nama, bio je skoro kao otac i svi smo se osjećali kao kod kuće. Svi smo bili dio kluba i grada.

Kasnije nam je iskusni trener Josip Glavaš ugradio sportsku bahatost i zajedno sa starijim igračima iz grada koji su također radili paralelno s igranjem, dao nam je samopouzdanje i odvažnost da se natječemo s najboljima. Prvi put sam igrao u EHF Ligi prvaka i stigao do polufinala Kupa pobjednika kupova.

Sretan sam što je moja karijera imala prirodan rast, korak po korak, i imao sam sreće što sam imao prave ljude koji me okružuju i daju mi ​​dobre savjete.

Iz Ljubuškog sam se preselio u Zagreb. Još jedan izazov i veliki klub u kojem sam proveo tri godine. Moram reći da mi je u Zagrebu ostao u sjećanju rad s trenerom Linom Červarom - ko trenera Červara doživljava i razumije, to mu mnogo znači kasnije u karijeri.

Plan mi je bio da napravim još jedan korak naprijed u karijeri. I opet se nisam daleko odmakao. Celje je i danas veliki klub, ali u tom trenutku slovenska strana je bila u usponu, kadrovski i financijski, pa sam naravno pristao da im se pridružim. Bilo nam je super, puno sam naučio, ali nakon dvije godine pojavili su se financijski problemi. Iako su željeli da ostanem, s promijenjenim sastavom i niže postavljenim ciljevima, osjećao sam se kao da želim više.

Odluka koja je promijenila sve

A kada pogledate unazad, donio sam sjajnu odluku kada sam potpisao ugovor s Veszpremom. Ta 2009. je potpuno promijenila moj život. Supruga Dinka i ja smo se vjenčali i prvi put smo otišli zajedno da živimo u inozemstvo.

Veszprem u to vrijeme nije bio na istoj razini kao danas, ali moj agent mi je rekao da će klub biti jedan od najboljih klubova na svijetu - i njegove riječi su se obistinile. Prelazak u Mađarsku i učenje mađarskog je bilo teško na početku, ali je bio veliki broj Balkanaca koji su bili tu za nas. Svake sezone smo napredovali i kada ste igrač, rezultati i uspjeh su ono što vas pokreće. Time ćete zaboraviti sve teške trenutke sa kojima ste se suočili. Ponosan sam što sam bio dio te Veszpremske priče.

Veszprem i okolina su odlično mjesto, sportsko mjesto koje živi i diše rukomet. Naši navijači su uvijek bili tu za nas. Tih 11 godina je bilo jedan od najboljih dijelova mog života, i moja supruga, a kasnije i moja dva sina Mak i Isak uživali su tamo.

To što sam postao otac promijenilo me je - i osobno i kao igrača. Imate novi fokus u životu, ali u isto vrijeme morate držati korak sa svojim profesionalnim životom. Mi, igrači, imamo svoje rituale, dnevni odmor, spavanje i sve se to mijenja kada djeca uđu u vaš život. Moja supruga i ja nismo imali sreće da naša djeca spavaju tijekom noći, ali sam bio sretan što me je trener Lajos Mocsai u potpunosti razumio u tom razdoblju. Ta ljudska veza između igrača i trenera važna je ne samo za nas igrače, već samim tim i za naše obitelji.

Mnogo je lijepih uspomena iz Veszprema. Privatne, ali i sportske. Jedan od najvećih utjecaja tijekom mog razdoblja bili su španjolski treneri - Ortega i Sabate. Postavili su novi sustav i u roku od nekoliko godina postao sam više specijalista za obranu, a ne golgeter. Pobjeda, timski duh i zadovoljstvo što sam tu dali su mi više zamaha od postizanja golova. I ne želim da zaboravim Ljubomira Vranješa i Dejvida Dejvisa, koji su imali svoj utjecaj na mene i na osobnom i na sportskom planu.

Žal za jednim trofejom

Osvojio sam 20 trofeja dok sam živio u Mađarskoj i svi su posebni. Ipak, među njima nije bio trofej EHF Lige prvaka. I dalje vjerujem da Veszprem to zaslužuje, i klub, i grad, i svi koji su povezani s klubom. Žao mi je što nismo uspjeli dok sam bio tamo, ali se ipak nadam da će uskoro stići.

Stigao sam do tri finala - protiv Barcelone, Kielcea i Vardara. Svaka je bila drugačija, ali protiv Barcelone i Vardara nismo bili tako blizu kao protiv Kielcea. Ovo je utakmica koju će svi pamtiti.

Imali smo prednost od devet golova, Kielce je uspio da izjednači, utakmica je otišla u produžetke i izgubili smo na sedmerce - ja sam promašio jedan. Mislim da smo prerano slavili u našim glavama i nismo uspjeli ispisati klupsku povijest.

Iako su takvi porazi teški, to su mečevi koji te čine jačim. Oni koji vas mijenjaju i od kojih mnogo naučite. Takve stvari su stvari koje me još uvijek drže aktivnim i željnim više trofeja.

Nikada neću zaboraviti Veszprem i ono što su navijači učinili za mene kada sam otišao. Osjećaj koji sam imao tog dana je nešto što želim da svaki sportaš doživi barem jednom u karijeri. Navijači gaje iskrenu ljubav prema klubu i igračima i drago mi je što su prepoznali da sam spreman dati sve za taj klub - rekao je Terzić.

Njegova posljednja sezona u Mađarskoj je prekinuta zbog koronavirusa, ali su ga navijači Veszprema uz pomoć njegove supruge iznenadili.

- Mislio sam da ćemo se sastati s predstavnikom za medije našeg kluba da napravimo nekoliko oproštajnih fotografija. Bio sam šokiran kada sam vidio broj ljudi koji su došli na moj oproštaj. Još uvijek imam jake veze s tamošnjim ljudima.

Moram da kažem da mi je obitelje na prvom mjestu i imam ogromnu potporu supruge i obitelji u tome šta radim.

Odlazak u Poljsku

Jako je teško biti supruga sportaša, žrtvuju se mnogo, mijenjaju život gotovo ispočetka svaki put kada treba da se pomaknete. Međutim, kada sam dobio ponudu da se preselim u Plock, nismo dvaput razmišljali da li da idemo u Poljsku. I naravno, trener Sabate je utjeca na mene.

Početak je bio težak. Još uvijek je bilo razdoblje koronavirusa, nismo imali puno vremena za druženje. Trenirali smo, pa nismo, pa smo trenirali od kuće, onda sam se zarazio, smršao skoro sedam kilograma... Bilo je stvarno teško vrijeme. Sve je to ostavilo traga na moju prvu sezonu u Plocku.

Kako je vrijeme prolazilo, bilo je sve bolje i bolje. Djeca su naučila poljski, upoznali smo Poljake koji su nam uvijek bili spremni pomoći i mislim da produženje mog ugovora do 2025. dovoljno govori kako se osjećam tamo. Došao sam na dvije godine, a bit će najmanje pet.

Kakvo mi je zadovoljstvo kao igraču biti dio još jednog kluba i grada koji živi rukomet, koji također imaju jednog od najboljih navijača, "Nafciarze" koji nam drže leđa.

To možete osjetiti emocija u svakoj utakmici. Plock je postao naš dom i moja obitelj i ja stvaramo nove lijepe uspomene tamo. Zahvalni smo što svi čine da se osjećamo kao kod kuće.

Ako mene pitate,Wisla Plock će postati samo bolja. Igrali smo dva puta na EHF finalu, novo iskustvo za sve nas. Također smo dio EHF Lige prvaka, osvojili smo dvije titule Kupa Poljske... Moja najveća želja sada je da osvojim titulu Poljske, nešto što su navijači čekali od 2011. Za mene bi to bio veliki uspjeh - ja bio domaći prvak u svim klubovima u kojima sam igrao u svojoj profesionalnoj karijeri, osim sada u Plocku.

Terzina tajna

Mnogi me pitaju koliko ću još igrati, ali ne znam. I dalje se osjećam odlično na terenu i volim svoju ulogu u timu. Volim da radim s mlađim igračima i sa svojim suigračima, i to je ono što me inspirira. Uopće ne osjećam svoje godine. Sve dok me klub želi i dok mogu da napravim razliku i pomognem, igrat ću. Važno je samo ostati zdrav i bez povreda.

Ne bih rekao da postoji neki poseban recept zašto sam još uvijek ovdje na visokoj razini Dosta radim na sebi, vodim računa o svom tijelu i ne zamaram se problemima. Ali najveća motivacija i poticaj su moja obitelj i njihova potpora. Bez njih vjerovatno ne bih bio ovdje.

Za mene je zaista važno da imam obitelj pored sebe i ne bih uživao u životu ili rukometu da sam daleko od njih. Toplina mog doma me ispunjava i znam da bez nje ne bih bio isti.

Kao što ni ja ne bih bio isti da ne igram za reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Debi za reprezentaciju imao sam sa 17 godina, a sada, s 40, i dalje sam jak. Mnogo toga se dogašalo s reprezentacijom BiH, gubitkom igrača u drugoj zemlji, usponi i padovi, dobre i loše stvari, ali reprezentacija je za mene nešto posebno.

Ovdje sam za svoju zemlju već 23 godine, bez obzira da li sam povrijeđen, umoran ili ima drugih problema... Kad god sam dobio poziv, bio sam tamo. Nema pravih odgovora zašto - ili osjećate to ili ne.

Šta ću raditi na kraju karijere? Kao što sam rekao, volim da radim s mlađim igračima i uvijek se trudim da im dam dobar savjet. Uvijek me dočekaju s poštovanjem i reakcija tih ljudi me čini srećnom i ispunjenom. Zato ću sigurno ostati u rukometu, ali je još pitanje kada će to vrijeme doći.

Osvrćući se na svoju dosadašnju karijeru, mogu samo da budem ponosan. Kad bih mogao razgovarati s mlađim, rekao bih mu da nastavi dalje, da ide istim putem. Ne bih menjao ni jednu stvar u svom životu. A ima još toga - rekao je Mirsad Terzić u opširnom intervjuu za službenu stranicu EHF-a.