Blanka Vlašić: Vjera mi puno znači, a sigurna sam da ćemo iz ovoga izaći kao bolji ljudi

– Moje su misli svakodnevno s oboljelima i obiteljima koje su ostale bez voljenih, kako u Hrvatskoj tako i diljem svijeta. Kako vrijeme u karanteni odmiče sve se lakše navikavam na sve mjere opreza i sada mogu reći da mi je ovo izvanredno stanje postalo plodonosno. Činim zaista sve što mogu kako bi se spriječilo širenje virusa i nastojim dobro organizirati vlastiti život unutar zadanih okvira. Pokušavam ovo za sve nas izazovno vrijeme iskoristiti na najbolji način, čitam, pišem, vježbam, razgovaram s najbližima. Sve je utihnulo, ali tišina nije nužno loša. Dapače, upravo u nedostatku buke um nam je staloženiji, osjetila izoštrenija, principi koji su nam bitni postaju jasniji, i to možemo iskoristiti za osobni rast. Kako živim sama, a dio sam velike obitelji, zbog opreza nećemo imati uskrsni obiteljski ručak. Ali smo u svakodnevnom kontaktu i odnosi su nam iskreniji i protočniji.

Oprezna sam, ali ne paničarim Mnogi vjernici neće moći u crkvu. Kako ih utješiti?

– Svakom iskrenom vjerniku nedostaju euharistijska slavlja, posebice u danima oko najvećeg kršćanskog blagdana Uskrsa. No sa sviješću o kolektivnoj odgovornosti vrlo je važno biti poslušan i poštovati mjere opreza. Mnoge župe i molitvene zajednice, suočene s ovim stanjem, izvrsno su se i brzo angažirale preko društvenih mreža, koje obiluju vjerskim sadržajima. Počevši od prijenosa mise uživo, klanjanja, zajedničke molitve, razgovora, tzv. podcasta i brojnih drugih oblika kršćanskog zajedništva u kojima sudjeluju mnogi vjernici. Iako se prisutnost na svetoj misi ne može ni sa čim zamijeniti, to ne mora značiti da nam duhovni život mora trpjeti. Štoviše, prilika je to da se uđe u još intimniji odnos s Bogom. Ovu situaciju vidim kao priliku za dublji pogled u sebe i rast u vjeri. Vjerujem da će mnogi od nas, propitujući i preslagujući prioritete, iz ove krize izaći kao kvalitetniji ljudi.

Mogu li mise preko TV-a barem malo ublažiti izostanak odlaska u crkvu?

– Prisutnost na misi ne može se nadomjestiti, ali duboko osjećam da smo ovih dana na poseban način pozvani dodatno osvijestiti što to doista znači biti članom Crkve, dio tog živog organizma koji ova karantena izaziva da domisli nove načine realizacije svog zajedništva. Radujem se što se Katolička crkva odlično snašla, svakodnevno pratim niz vjerskih sadržaja na online platformama, a posebno mi je drago vidjeti da u tome sudjeluje doista velik broj ljudi.

Kako ćete, s obzirom na situaciju, provesti Uskrs?

– Provest ću ga kod kuće, u radosnoj zahvalnosti što je Krist pobijedio smrt. Svečanost proslave Uskrsa se ponajprije događa u našoj nutrini. Zbog karantene smo svi morali mijenjati navike.

Što vama najviše nedostaje u vrijeme karantene?

– Jako brzo sam se naviknula na nove uvjete života, tako da mi sada ništa ne nedostaje. Svjesna sam da trenutačno ovako mora biti i ne razmišljam o tome što propuštam, već kako mogu izvući najbolje iz postojeće situacije. Tek kada nam bude oduzeto nešto što smo do maloprije podrazumijevali, postajemo zahvalni na slobodi kretanja, na dragim ljudima koje možemo zagrliti i poljubiti, mogućnosti svakodnevnog odlaska na svetu misu… Toliko nam toga u našoj užurbanosti promakne. Karantena je sve usporila kako bismo imali priliku zastati pred onim što nam je najvažnije.

Kako rješavate problem odlaska u trgovinu?

– U trgovinu idem samo po nužno, s maskom i rukavicama, poštujući razmak od dva metra. Oprezna sam, ali ne paničarim. S kim u ovim trenucima najčešće komunicirate? – S obitelji i prijateljima s kojima sam i inače u kontaktu. Od kolega sportaša, najčešće se telefonski čujem s Ivanom Brkljačić, a s ostalima preko društvenih mreža. Zanimljivo mi je pratiti kako se ostali sportaši snalaze s treninzima u izolaciji. Karantena nas je sve izvukla iz naših zona udobnosti i prisilila na kreativna rješenja.

Pomogla nakon potresa

Kada se dogodio potres u Zagrebu, organizirali ste prigodnu videoakciju. Kako je došlo do te ideje i kakav je bio odziv?

– Ivana Brkljačić me nazvala s idejom da pokrenemo prikupljanje novca za obnovu Zagreba poslije potresa. Naravno da sam odmah pristala. Nastojali smo umrežiti što više sportaša iz Hrvatske i svijeta i proširiti poruku u najkraćem mogućem roku. Mnogi su se odazvali, prikupili smo lijep iznos. Kad se ujedinimo, možemo zaista puno. Nema ljepšeg osjećaja nego biti blizu onima koji su u potrebi. To je poziv svakoga od nas, jer svatko od nas uvijek može učiniti bar nešto.

Kako se u ovoj novoj situaciji snalazite s treninzima?

– Kod kuće imam dosta trenažnih rekvizita i veliki balkon na kojem često vježbam. Ponekad odem i do plaže i ondje treniram. Budući da još ne skačem, imam sve uvjete za kvalitetan rad.

Vaš brat Nikola igrao je u ruskom nogometnom prvenstvu i nakon što su neke druge zemlje već proglasile karantenu?

– U Rusiji je odigrano jedno kolo nakon što je kod nas već bila proglašena karantena, a onda su i kod njih nastupile iste mjere. Svi igrači dobili su dopuštenje da se vrate kući, tako da je on trenutačno u Splitu. Svi smo redovito u kontaktu preko obiteljske grupe na WhatsAppu, nije bilo mjesta panici jer je Nikola odgovoran i savjestan te je, kao i svi mi, na vrijeme počeo poštovati mjere opreza.

Podcast s fra Vučkovićem

Odgoda Olimpijskih igara dobro vam je došla jer zbog ozljede ionako ne biste mogli nastupiti na Igrama ovoga ljeta. Kakve su šanse da budete spremni 2021. godine?

– Nenadano sam dobila još godinu i pol dana za pripremu. To je dugo razdoblje. Sve je moguće.

Vaš otac Joško, ujedno i vaš trener, u posljednje vrijeme znao je reći da nema smisla da idete na velika natjecanja ako ne možete skočiti više od dva metra. Možete li do Tokija 2021. doći do te razine?

– Istina, s prosječnim visinama ne bih imala motiva vraćati se, no kada bih do kraja godine bila sposobna skakati bez bolova, vjerujem da bih iduće godine mogla skakati i preko dva metra. Ali, sve je to upitno. Idem korak po korak, iz dana u dan, s jasnim fokusom, ali bez euforije.

Nitko od vaše generacije, 1983. godišta, više nije aktivan sportaš. Koje su dobne granice za vrhunska postignuća u sportu kao što je atletika?

– Kim Collins je tek nakon četrdesete postizao najbolje rezultate. Granice se pomiču, a one su prvenstveno u glavi.

U zadnje vrijeme ste aktivni na društvenim mrežama?

– Nisam puno aktivnija nego prije, a inače nisam osoba koja svakodnevno nešto objavljuje. Jedino što se promijenilo je ta humanitarna akcija za Zagreb i svakodnevni podcast s fra Antom Vučkovićem. U tom smislu sam prisutnija nego prije izolacije.

Prošle godine udomili ste kujicu Rozu?

– Nema nekog posebnog značenja u imenu Roza, jednostavno mi se svidjelo. Lijepo nam je zajedno… Već imamo ustaljeni ritam šetnje i igre. Roza mi je obogatila svakodnevicu na najljepši mogući način.

Od prošlog ljeta bavite se iznajmljivanjem stana turistima, kako je to išlo do početka pandemije?

– S obzirom na to da smo tek počeli, imali smo jako uspješnu sezonu. Svjesna sam da će za turizam ovo biti teška godina. Zahvalna sam bratu Marinu i nevjesti Vlatki na velikoj angažiranosti oko preuređenja apartmana i pokretanja iznajmljivanja. Bez njih još ne bih ni počela razmišljati o tome. Moje misli i snage usmjerene su na sport – zaključila je Blanka.