Samouka umjetnica iz Ljubuškog oduševljava vjerskim slikama, jedna stigla i do Thompsona
- Napisao/la Dajana Medić / Jabuka.tv
- Objavljeno u Kulturni kutak
- Ispis
- Pošalji e-mail
Foto: Josip Maslać
Doroteja Ereš samouka je umjetnica iz Ljubuškog koja se “krije” iza profila Atelje59.
Ova svestrana studentica završne godine Ekonomskog fakulteta u Mostaru dokaz je da se strast može pretvoriti u životni poziv. Naime, odlučila je svoj hobi pretvoriti u posao – i potpuno se posvetiti slikarstvu. Sve je zapravo krenulo sasvim spontano, a danas oduševljava pratitelje svojim umjetničkim slikama, pretežito sakralnih motiva.
Profil sam otvorila prije nešto više od godinu dana, zapravo iz dosade. Razmišljala sam da će se možda neka slika nekad prodati, ali nisam očekivala da će se sve ovako razviti. U početku mi je plan bio fokusirati se na ispit i završiti fakultet, priča na početku razgovora za portal Jabuka.tv Doroteja.
No, kako to obično biva, život ju je odveo nekim drugim pravcem, na čemu je danas i više nego zahvalna, budući da je umjetnost postala ne njen način života, nego život.
Ističe kako se na ovaj potez nije bilo nimalo lako odvažiti, te kako je, unatoč početnom nerazumijevanju okoline – koja umjetnost često ne smatra „sigurnim poslom“ i nameće svoje standarde – uspjela iznenaditi samu sebe.
Bolje je raditi pet dana nešto što voliš, nego čitav život nešto što ne voliš.
Jednu od svojih prvih slika, koja prikazuje muku Isusa Krista, poklonila je katoličkoj influencerici Ini, koja joj je, naglašava, jako puno pomogla na samom početku.
Foto: Privatna arhiva
Sve slike radi po željama kupaca, tako da baš nijedna nije ista, osim ako netko ne poželi kopiju, što joj je, ističe najmanje drago, jer “ne voli kopirati samu sebe”. Svi smo mi jedinke, posebni na svoj način – tako je i svaka slika, čak i kad ima isti motiv, drugačija, naglašava za portal Jabuka.tv.
Ono što je posebno fascinantno kod Doroteje je da je ona potpuno samouka. Sve što zna o slikarstvu, slikarskim tehnikama i stilovima, naučila je sama istraživajući, a najdraže joj je isprobati nešto novo.
Rijetko kad kažem da nešto ne mogu. Prihvatim svaki izazov, jer iz svakog novog pokušaja naučim barem deset novih stvari, dodaje ona. Cilj joj je, ističe, da slika sadrži element realizma i moderne, što je odabrala kao svoj osobni pečat, a upravo to su ljudi i prepoznali.
Doroteja je već sada oko sebe stvorila, kako to ona kaže, pravu malu zajednicu, budući da joj se klijenti često vraćaju sami, a novi dolaze na preporuke starih, što ju itekako veseli. Iako su joj motivi uglavnom vjerske prirode, ističe kroz smijeh kako “bi isto voljela da netko nešto drugi naruči”.
Ipak, dodaje kako joj je upravo duhovnost pomogla, odnosno „ubrzala“ njezino stvaralaštvo.
Hercegovina je područje vjere – i sama sam duhovna osoba, a duhovne slike su me nekako još više vratile na pravi put, pogotovo kroz svjedočanstva i priče ljudi koji ih naručuju. Oni ih često naručuju s posebnom porukom, i kad se pomole za mene – mogu garantirati da svaka slika tada nastane brže, kaže, a potom nam prepričava jednu anegdotu:
Kao da moju ruku drži neka druga ruka, i onda sve to ima smisla.
Jedna gospođa koja se zavjetovala Padre Piju naručila je njegovu sliku, koju sam ja završila za samo jednu večer – jednostavno mi je došlo. Napisala sam joj da ne znam što se dogodilo, sve je išlo brže nego inače, a ona mi je odgovorila da se molila za mene. Kada je u konačnici vidjela sliku, rasplakala se i zagrlila me.
Upravo emocije koje slike izazovu kod ljudi, priznaje, njen su najveći pokretač i motivacija. Dodatan vjetar u leđa predstavlja joj i činjenica kako se neke od njih već sada prelaze granice. Pored Hercegovine, one krase domove u Hrvatskoj i Njemačkoj.
A jedna od njenih dospjela je i u ruke Marka Perkovića Thompona. Uručena mu je u sklopu manifestacije “Didakovi dani” u Ljubuškom, i to naravno sasvim neplanirano i spontano, kakav je i njen dosadašnji put. Ispričala nam je kako se sve zapravo odvilo:
Sliku sam zapravo završavala jutro prije njegovog koncerta. Krenula sam ju raditi kada je bila pomama oko njegovih koncerata, bila je zamišljena za društvene mreže, ali sam ju stavila po strani kada sam vidjela da ju je jedna umjetnica već naslikala. Kako sam prije toga radila na Etnofestu Didak, došla sam na ideju da Thompsonu u Ljubuškom poklone upravo tu sliku, te predložila curama iz etno skupine Didak, s kojima sam jako dobra, na što su reagirale s oduševljenjem.
Kada upoznaš sebe, možeš svijetu dati najbolje od sebe.
Strastvena i ambiciozna kakva jest, Doroteja je puna ideja, ali joj nedostaje vremena kako bi ih sve realizirala. Možda bih i stigla sve da imam više sati u danu, šali se. Nedavno se okušala i u sve popularnijem skiciranju uživo na događajima.
Prvi put sam radila live sketch na jednom vjenčanju u Zagrebu, s kolegicom koja to već radi. Trebao joj je drugi ilustrator, pa me pozvala da uskočim, i rado sam se odazvala. Svi su gosti su na kraju bili oduševljeni, baš je bilo jedno novo i dobro iskustvo, priča nam.
S obzirom da je jedna njezina slika posebno oduševila pratitelje – prikazuje Isusa i mladence kako kleče – Doroteja je dobila ideju da uvede live painting u crkvi. Ipak, to je za sada, kao i neki drugi projekti, poput ručnog oslikavanja tekstila i slikarskih radionica, na čekanju.
U svemu tome Doroteja uspijeva balansirati između svakodnevnih obaveza, uz podršku obitelji i prijatelja. Sestre su mi nekada dostava i fotografi, mama je uvijek tu sa svojim savjetima, a tata mi je uvijek bio najveći oslonac, s njim sam baš povezana, ističe.
U konačnici, naglašava kako je najvažnije slušati sebe: Čovjek mora griješiti, ne može sve ispasti savršeno od prvog puta. Nitko ne priča o tome koliko je puta pogriješio prije nego što je uspio u nečemu.
Foto: Josip Maslać
S obzirom na njezin pogled na život i umjetnost – pitanje o planovima za budućnost smo preskočili, ali sudeći prema svemu – ona će itekako biti sjajna, dok god se bude nastavila voditi svojim unutarnjim osjećajem, strašću i ljubavlju prema onome što radi.
Od moje prve objave do dan danas sve je nekako spontano, ništa se ne forsira. Živim u trenutku i reagiram – a opet, na kraju je najbolji taj Božji plan koji On za nas kreira, zaključila je u razgovoru za portal Jabuka.tv Doroteja Ereš.
Foto: Josip Maslać
