Vukšić predvodio misu u Provincijalnom sjedištu Školskih sestara franjevki

Na Svetoj misi sudjelovale su sestre sudionice Provincijskog izvanrednog kapitula tijekom kojeg će biti izabrane izaslanice za Redoviti vrhovni kapitul Družbe. Propovijed nadbiskupa Vukšića pod naslovom Blagoslovljen budi Gospodin moj, Nedjelja.ba prenosi u cijelosti:

„Doista, ovo je volja Božja: vaše posvećenje“ (1 Sol 4,3) Poštovane sestre!

Na ovom Euharistijskom slavlju okupljeni smo s nakanom da molimo Božji blagoslov u povodu i radi vašeg obavljanja važnih radnja i izbora u vidu održavanja budućeg izbornog kapitula vaše cijele redovničke zajednice. Stoga je ovo prigoda da kao prvu misnu nakanu danas imamo zahvalnost Gospodinu Bogu za sve blagoslove i dobročinstva, kojima je obdario svoju Crkvu i ostala stvorenja po služenju sestara vaše zajednice. I da istovremeno molimo Božji blagoslov za buduće plemenite nakane i djela, kako bi sve članice vaše zajednice mogle rasti u svom redovničkom identitetu i poslanju te po tomu napredovati u osobnom posvećenju.

Ovo je također prigoda, koju nam je Providnost darovala, u kojoj je vrlo prikladno razmatrati upravo o Božjem pozivu na posvećenje ljudi. O Crkvi koju je Isus osnovao samo radi posvećenja čovjeka i svijeta. O kršćanskoj vjeri koju čovjek prihvaća i živi jedino zbog istoga razloga. Te o redovničkim zajednicama koje svoje temeljno osmišljenje za postojanje i djelovanje imaju u istoj svrsi.

U poglavlju Opći poziv na svetost, a u temi o svetosti u Crkvi, Drugi vatikanski sabor u svojoj Dogmatskoj konstituciji o Crkvi kaže ovako: „Crkva, čiji misterij izlaže Sveti Sabor, po nauci je vjere trajno sveta. Jer je Krist, sin Božji, koji se s Ocem i Duhom slavi kao 'jedini Sveti', ljubio Crkvu kao svoju zaručnicu i dao samoga sebe za nju da je posveti (usp. Ef 5,25-26), i združio je sa sobom kao svoje tijelo i obasuo je darom Duha Svetoga na slavu Boga.

Zato su svi u Crkvi pozvani na svetost, bilo da pripadaju hijerarhiji, bilo da ona njima upravlja, prema riječima Apostola: 'Ovo je Božja volja, vaše posvećenje' (1 Sol 4,3; usp. Ef 1,4). Ta svetost Crkve neprestano se očituje i mora se očitovati u plodovima koje Duh u vjernicima proizvodi, a izražava se u različitim oblicima kod pojedinaca koji u svom načinu života teže za savršenom ljubavi i druge pobuđuju na dobro“ (Lumen gentium, 39). Drage sestre, unutar velike crkvene zajednice, u kojoj su dakle svi pozvani na posvećenje, ta svetost je samo jedna ali je pojavno različita. Kao što je voće pojam koji okuplja u jedno različita stabla voćaka na kojima voće zrije. Različiti su izgledom i sočni plodovi tih voćaka. A ni okus im nije jednak. Neki od tih plodova, zbog naših sklonosti i ukusa, su nam više a drugi manje dragi. Ali iako različiti, ni jedan od tih plodova nije više ili manje voće.

Tako je nekako i sa svetošću u Crkvi. Ona je uvijek plod Duha Božjega i samo jedna, ali se izražava u različitim oblicima. I ni jedan od tih oblika nije više svetost od bilo kojega drugog njezina oblika. No među tim različitim oblicima svetosti, nastavlja crkveno učiteljstvo, „na svoj posebni način očituje se ona u vršenju savjeta koji se obično zovu evanđeoski. To vršenje savjeta, koje provode mnogi kršćani poticajem Duha Svetoga, bilo privatno, bilo u kojoj ustanovi ili staležu odobrenima od Crkve, donosi u svijetu i mora donijeti sjajno svjedočanstvo i primjer te svetosti“ (Lumen gentium, 39).

Istina o jednoj svetosti i pravilo njezina ostvarenja u mnogo različitih oblika, vrijedi također na području življenja evanđeoskih savjeta Bogu posvećene čistoće, siromaštva i poslušnosti. Ti savjeti su naime uvijek jedni i isti. Zasnovani su na Gospodinovim riječima i primjerima. Preporučili su ih apostoli i crkveni oci, naučitelji i pastiri Crkve. Božji su dar koji je Crkva primila od svoga Gospodina i po Njegovoj ih milosti uvijek čuva. Ali, slično kao u slici, koja je maloprije spomenuta, postoji mnoštvo njezinih pojavnih oblika. Odnosno, „dogodilo se da su se, kao na stablu koje je Bog posadio i koje se na divan i raznolik način razgranalo u Gospodinovu polju, razvili razni oblici samotničkog ili zajedničkog života i nastale različite obitelji, koje povećavaju sredstva koliko za korist svojih članova toliko i za dobro cijeloga Kristova Tijela“ (Lumen gentium, 43).

Kao na čvrstom stablu koje ima duboke i zdrave korijene i koje se bujno razgranalo, utemeljitelji pojedinih redovničkih zajednica su, svatko na svojoj grani stabla evanđeoskih savjeta i na svoj način, nakalemili svoju karizmu. I svaka od tih grana donosi svoje plodove. I svaka se hrani iz istoga korijena, Isusa Krista, i kroz isto stablo, Crkvu Kristovu. I samo na takav način postoje i djeluju. Stoga evanđeoski savjeti, iako življeni u različitim zajednicama i u različitim provedbenim načinima, po Isusu iz kojega izrastaju i po ljubavi kojoj vode, na poseban način povezuju svoje sljedbenike i njihove zajednice ponajprije s Isusom Kristom i Crkvom i njezinim misterijem. Zato njihov duhovni život mora također biti posvećen dobru cijele Crkve. To je istovremeno i put osobnoga posvećenja. I posljedično, odatle nastaje dužnost svakog redovnika i redovnice raditi prema silama i vrsti svoga zvanja, bilo molitvom bilo aktivnim djelima, kako bi se Kristovo kraljevstvo ukorijenilo i ojačalo u dušama i da se širi na sve strane. I naravno, to je prvi razlog zbog kojega Crkva brani i podupire posebni značaj različitih redovničkih ustanova (usp. Lumen gentium, 43).

Utemeljitelji redovničkih zajednica, osim što su bili karizmatske osobe, redovito su također sveci. Tako svoje svete utemeljitelje njihovi sljedbenici imaju za najdraže uzore jer su sami njihove karizme izabrali za svoj osobni način životnog puta u vjeri. Uz to, imaju također još jednu važnu obvezu koju su dragovoljno preuzeli. To jest, u mjeri u kojoj redovnici i redovnice dosljedno žive svoje karizme i evanđeoske savjete, njihovi utemeljitelji preko njih i mrtvi govore.

U vašem konkretnom primjeru, poštovane i drage sestre, preko vas, iako mrtvi, žele govoriti sveti Franjo i sveta Klara. To je vaš izvorni identitet, dostojanstvo, čast i poslanje. Sve drugo je neusporedivo manje važno. Blagoslovljen budi, Gospodine moj! Tako je pjevao i molio sveti Franjo. A upravo te njegove riječi vi ste izabrale za ovo svoje molitveno i radno okupljanje. Stoga to isto, zajedno s vama i za vas, izražavamo i molimo. I zahvaljujem vam za svjedočenje toga primjera i za sva ostala dobra, koja činite vjernicima Sarajevske nadbiskupije i ljudima na drugim područjima. Bog vas blagoslovio! Zdrave i vesele bile. I, po zagovoru svetoga Franje i svete Klare, sretno privedite kraju svoj put posvećenja i poslove koji su vas ovdje okupili. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.