Film o Gospi iz Međugorja zbog kojeg je i Tuđman zaplakao

GOSPA je do dan danas ostala najskuplji hrvatski dugometražni igrani film sa budžetom od 4.8 milijuna američkih dolara, što je uzimajući u obzir inflaciju i kupovnu moć dolara tada jednako kao otprilike 8.2 milijuna dolara danas, a i po mnogo čemu drugome taj film do dan danas je ostao na samom vrhu hrvatske kinematografije daleko ispred svih ostalih domaćih filmskih i audiovizualnih ostvarenja.

Životna priča fra Joze Zovka koji je od strane komunističkih vlasti u osamdesetima bio zatvoren i mučen jer je vjerovao iskazima nekolice djece iz župe u kojoj je bio svećenik, a kojima se 1981. godine na kršnom polju nedaleko malenog mjesta Međugorja u Hercegovini ukazala Gospa pokazala se idealnim scenarijem za igrani film, tim više što je Zovko herojski nesebično stao u zaštitu te djece koja su u kratkom vremenu postala svjetska senzacija i od kojih velika većina i dan danas ima svakodnevna ukazanja Djevice Marije.

Sedlar među prvima u Međugorju

Filmski redatelj Jakov Sedlar nedugo nakon tih događanja prvi je došao u Međugorje i o svemu napravio najprije dokumentarni film, a nešto kasnije i igrani koji se zvao “U sredini mojih dana”, ali tek je početkom devedesetih odlučio napraviti pravi igrani film na temu samih događanja ranih osamdesetih i sudbine čovjeka koji je zbog vjere bio spreman ići i u zatvor te angažirao akademika Ivana Aralicu da napiše scenarij koji je Sedlar potom pokazao svojim prijateljima i poslovnim partnerima iz Kanade – Igoru Prižmiću i Marijanu Perkoviću, koji su skupa sa njim odlučili uči u produkciju pravog hollywoodskog filma o navedenim događajima, a koji su odlučili snimiti na engleskom jeziku jer su smatrali da jedino takav film sa ozbiljnim glumačkim castom ima šanse dobro proći u svjetskoj distribuciji na kojoj se u filmskom biznisu jedino mogu zaraditi ozbiljni novci.

Perković i Prižmić godinama su prije toga radili u Kanadi i bavili se filmskom produkcijom, a bili su najpoznatiji po dokumentarnom serijalu o najvećim svjetskim umjetnicima poput Picassa, Chaveza, Salvadora Dalija i Generalića koji su prodali raznim svjetskim TV postajama te kao osnivači i vlasnici CCTV-a, Kanadsko-hrvatske televizije koja je tijekom agresije na Hrvatsku u vremenu puno prije interneta Hrvatima u dijaspori svakodnevno emitirala informativno kulturni program i donosila vijesti posvećene velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku i njezinoj borbi za slobodu.

Preko svojih kompanija Marian Film i IPI Interanational Group iz Toronta skupa sa Sedlarovom firmom Helios Film iz Zagreba uložili su sveukupno 4.8 milijuna dolara te mimo ijedne jedine kune iz državnog proračuna i Ministarstva kulture angažirali svjetski poznate hollywoodske glumce Martin Sheena i Michael Yorka čiji je angažman u filmu o ukazanjima u Međugorju odjeknuo domaćim i svjetskim tiskom kao bomba, kao i nešto kasnija objava da će ulogu Fra Jozine sestre, a inače časne sestre Fabijane Zovko igrati ni manje ni više nego nekadašnja seks bomba i poznata filmska plavuša Morgan Fairchild.

Sedlar, Prižmić i Perković nisu štedjeli ni u ostalim segmentima produkcije GOSPE, tako su za ko-scenarista i kao jednog od izvršnih producenata filma angažirali Barryja Morrowa, jednog od najpoznatijih američkih scenarista koji je za film “Kišni čovjek” sa Tom Cruiseom i Dustin Hoffmanom u glavnim ulogama osvojio Oscara.

Još jednog Oscarovca, snimatelja Miroslava Ondriceka (koji je zlatnog kipića osvojio za Amadeusa) angažirali su kao direktora fotografije uz još niz poznatih hollywoodskih glumaca za sporedne uloge, poput iz serije CSI svima dobro poznatog Paula Guilfoylea, zatim Frank Finlaya, Williama Hootkinsa i Goerge Coea uz poznate hrvatske glumce poput Mustafe Nadarevića, Božidara Oreškovića, Vanje Dracha i Slavka Brankova.

Samo snimanje filma odvijalo se polovicom 1994. godine u Zagrebu i Međugorju, a izazvalo je pravu senzaciju u tada još uvijek ratom zahvaćenoj zemlji, tim više što su se za potrebe produkcije u Hrvatsku dovele i prve dvije Lincoln Strech bijele limuzine, koje je iz Amerike uvezao producent filma Igor Prižmić kako bi se hollywoodske zvijezde koje je angažirao da glume u GOSPI i u Zagrebu osjećale kao da su u Los Angelesu. Parkirane ispred Hotela Esplanade gdje je Prižmić devedesetih imao ured godinama, a nakon snimanja limuzine su i dalje izazivale oduševljenje kako građana Zagreba, tako i gostiju te osoblja hotela.

Film predstavljen u Cannesu

GOSPA je 1994. bila predstavljena i na Filmskom festivalu u Cannesu, gdje su Sedlar, Prižmić i Perković te koproducent filma Vladimir Kraljević skupa sa glavnim glumcima i glumicom na terasi Hotela Majestic predstavili projekt pred novinarima iz svih dijelova svijeta, što je bio prvi i jedini put da je jedan film iz tada još relativno nepoznate, malene i u ratu uništene zemlje privuče toliko pažnje jednom audiovizualnim projektom.

Svjetska premijera održana je 10. travnja 1995. u dvorani Radio Music City Hall koja je bila danima prije bila rasprodana i na dan projekcije popunjena do zadnjeg mjesta, čime je sa 5343 gledatelja GOSPA oborila rekord po pitanju posjećenosti nekog hrvatskog filma na premijeri ili bilo kojoj drugoj projekciji, ali i po zaradi ostvarenoj u prvom danu prikazivanja, jer su producenti GOSPE samo na premijeri zaradili oko 250 tisuća dolara, a jedan od producenata Marijan Perković je godinama čuvao taj ček kojim su im vlasnici dvorane isplatili prihod od te večeri, a dao je napraviti i zlatnu narukvicu na kojoj je dijamantima sa jedne strane bilo ispisano GOSPA, a s druge strane ugraviran točan iznos koji su dobili i datum premijere.

Upravo zbog tog datuma Sedlara, Prižmića i Perkovića su srpski mediji prozivali da GOSPOM šire proustašku propagandu jer je na taj dan pedesetak godina ranije bila osnovana Nezavisna Država Hrvatska (NDH), ali oni su te navode u potpunosti odbacili tvrdivši da su uzeli prvi slobodan termin koji su im čelnici Rockefeller Centra ponudili te da oni na slobodne termine Radio City Music Halla nisu mogli utjecati.

Prvorazredan događaj

Svjetska premijera GOSPE bila je prvorazredan događaj na koji su svi koji su tada nešto značili u Hrvatskoj poželjeli ići. Tako su iz Zagreba charter letom Croatia Airlinesa za New York osim redatelja, scenarista, producenata, glumaca i članova ekipe otišli i mnogi poznati gospodarstvenici, sportaši, političari i novinari, a među brojnim fotografijama naišli smo i na poznata lica poput Zdravka Mamića i neizostavnog Mate Lončara poznatog i kao Mate Biljariste koji je također došao u New York da bi prisustvovao premijeri filma svojih prijatelja Prižmića i Sedlara.

Samu premijeru vodila je Bianca Jagger, supruga fontmana Rolling Stonesa Micka Jaggera, a o pomami za ulaznicama najbolje govori činjenica da je nekoliko stotina ljudi ostalo ispred dvorane iako je ista jedna od najvećih u New Yorku sa kapacitetom od preko pet tisuća mjesta. Dan nakon svjetske premijere u New Yorku održana je premijera u Torontu, a dva dana nakon i hrvatska premijera koja je održana u Zagrebu u Koncertnoj Dvorani Lisinski koja je bila ispunjena do zadnjeg mjesta. Predsjednik Franjo Tuđman sa suprugom Ankicom također je došao na premijeru, zajedno sa cijelim državnim vrhom, a prema priči Sedlara tijekom gledanja filma čak je i zaplakao.

Par dana kasnije u svom uredu na Pantovčaku primio je ekipu filma te producente Marijana Perkovića i Igora Prižmića te redatelja Jakova Sedlara odlikovao za posebne zasluge u kulturi te promicanje Hrvatske u svijetu, kao i glavne glumce Martina Sheena, Michael Yorka i Morgan Fairchild. Nakon zagrebačke uslijedile su premijere u Splitu i Širokom Bijegu, nakon čega se GOSPA nastavila prikazivati u kinima malo manje od mjesec dana sve do Martićevog granatiranja Zagreba u svibnju 1995., što je zaustavilo distribuciju filma kojeg je do tad pogledalo preko 96 tisuća gledatelja, što ga svrstava u Top 5 najgledanijih hrvatskih igranih filmova.

GOSPA je do dan danas ostala jedini hrvatski film koji je imao distribuciju u američkim kinima gdje je u jednom trenutku čak dospio na 4. mjesto Varietyjeve liste najgledanijih, a na Filmskom festivalu u Varšavi 1995. godine osvojio je nagradu za najbolji film da bi iste godine na Pulskom filmskom festivalu osvojio nagradu kao najbolji film po izboru publike te nagradu Jelen kao najbolji film po izboru kritičara.

Iako nije bila posljednji film koji je trojac Sedlar-Prižmić-Perković realizirao budžet GOSPE više nikada nisu uspjeli dosegnuti, a danas, 25 godina poslije premijere filma kojim su se upisali u anale hrvatske, ali i svjetske kinematografije neki od njih nisu više ni među živima.

Marijan Perković po odlasku u mirovinu vratio se iz Toronta živjeti u Zagreb gdje je preminuo iznenada u snu prošlo ljeto, Jakov Sedlar postao je jedan od najpropulzivinijih hrvatskih filmskih redatelja i producenata sa preko stotinu realiziranih filmova, od kojih je većina dokumentarnih, a Igor Prižmić je skupa sa najstarijim sinom Franom Jurajem i prijateljem Brankom Lustigom prije desetak godina osnovao produkcijsku kuću MENORAH FILM preko koje su realizirali nekolicinu hvaljenih i nagrađivanih filmova, od kojih je najpoznatiji bio “Da se ne zaboravi” koji je bio svojevrsna biografija dvostrukog hrvatskog Oscarovca koji je također preminuo početkom Studenog prošle godine.

Četvrt stoljeća je dakle već prošlo od premijere GOSPE u New Yorku, a niti jedan hrvatski film od tada do danas nije došao ni blizu uspjesima koje je postigao taj dugometražni igrani film, što čovjeka natjera da se zapita ‘Quo vadis?’, odnosno gdje ide hrvatska kinematografija pod vodstvom notornog faraona hrvatskog filma Hrvoja Hribara te njegove političke zaštitnice i ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek, pod čijim su vodstvom stotine milijuna kuna Ministarstvo kulture i HAVC od tada do sada potrošili za produkciju razno raznih igranih filmova, od kojih niti jedan nije došao ni blizu rasprodanoj dvorani Radio City Music Halla, američkoj distribuciji ili castu koji broji nekolicinu hollywoodskih glumaca te ekipu u kojoj su bila čak dva Oscarovca.

Ako uzmemo u obzir onu staru poslovicu kako će vam Hrvati oprostiti sve osim uspjeha, onda postaje jasno zašto ni Sedlar ni Prižmić, a ni pokojni Perković nisu nikada prošli na natječaju HAVC-a i dobili sredstva za produkciju novih projekata.