Promocija knjige za koju se tražila stolica više: Dušan Musa predstavio knjigu “Sezonsko stočarstvo zapadne Hercegovine”

Riječ je o jedanaestom djelu kolege novinara i književnika Dušana Muse.

Knjiga “Sezonsko stočarstvo zapadne Hercegovine” opisuje jedan od najznačajnijih poslova u agraru Hercegovine, sezonsko stočarstvo, a u knjizi autor Dušan Musa nastoji naći odgovore na korijene sezonskog stočarstva, njegovo trajanje i na koncu, kroz razgovore s planištacima ili uopće stočarima oslikati aktualni trenutak.

U knjizi “Sezonsko stočarstvo zapadne Hercegovine” autor se osvrće i na hercegovačku gangu uz koju je prije nekih 50-ak godina u Hercegovini sve počinjalo i završavalo.

Upravo s gangom u izvedi HKUD “Hercegovac” iz Širokog Brijega započelo je večerašnje predstavljanje knjige.

U programu su osim autora Dušana Muse, sudjelovali i predstavljač prof. dr. sc. Anton Lučić te recenzent prof. dr. sc. Marko Ivanković.

Prof. dr. sc. Anton Lučić se u svome predstavljanju knjige između ostalog osvrnuo na to kako se kroz 335 stranica knjige ne dotiče samo sezonsko stočarstvo nego je ovčarstvo kao mala ovčica s puno bogatijom turističkom ponudom te smatra kako bi se nešto ovako darovito moglo promicati i uključiti za ono što je dobrodošlo za ovo doba.

“Mogao bi biti sklon tome i da ovu knjigu imenujem ‘Tromjesečno stočarstvo’ a drugi puta da je to ‘Prebiranje s i oko planine’ pa onda ‘Lito na planini’, zašto ne bi pomislio i da je ‘Hercegovina na planini’ kakva je nekad bila, autorovim rječnikom i možda ‘Spartanski život stočara’. Pa onda ako ćemo milije topliji dio godine na planini, jednostavno ‘Tople naše planine’. Hajdemo biti opet malo aktivistički pa reći ‘Izgon ovaca u planine’ ili kako jedan očevidac kaže ‘Sve se isplati ha-ha-ha’, dakle on se okrenuo onome što je nekada bilo a to je puno polje, puna planina, pa će onako neutralno kazati bukalo, rikalo, blejalo, konji hrzali…”, dodaje prof. dr. sc. Anton Lučić dočaravajući sveobuhvatnost ovog djela zaključujući kako je ovo djelo “I više od sezone”.

S jezične strane, prof. dr. sc. Anton Lučić kaže da se s jezične strane može uključiti duh razboritosti:

“Kad krenemo od juga od Humnine, na jednom mjestu u Podžablju kod Neuma, autor je sreo Josipa Vuletića koji kaže ‘pomalo mesarim’ to znači da prodaje janjetinu. Pred njih je iznijela žena cijelu braveću pečenicu, nekoliko domaćih kobasica i dilja li dilja. Taj izraz ‘dilja li dilja’ se negdje u knjizi opet može pronaći kao ‘riže li riže’, dakle u onom svojstvu da se ta razigranost jezika, a nije slučajno da je s tog dijela otkuda je Stjepan Krešić, jedan od ponajvećih prevoditelja između ostaloga i William Faulknerova ‘Krika i bijesa’, pokazuje taj osjećaj za jezik.

Vidimo taj osjećaj kada se imenuje izabrana ovčica ili ovce koje će između ostaloga biti u ovome nizu abecednom, bika, biloka, brnja, behara, blanka, crnoka, ćusta, čulačupa, čavalj, dugorepa, gara, krnja, kruna, lipoka, ljuba, mrava, miloka, maza, okica, puta, roga, resa, runa i završiti ću s visoka, vranoka, zrna, žuta, žutoka i tomu slično.

Za mene je tu i jedan od ponajljepši izraz – odokativno, znači od oka mjera kada se pravi pura ili lučenica ili kad se spominje zeru ili trunčicu, ustavanje kao da je učestali glagol ustavanje…”

“Ne sumnjam da će se ova knjiga nekada pojaviti i za neki oblik dramskog igrokaza ili za neku filmsko-dokumentarnu inačicu.”, zaključuje prof. dr. sc. Anton Lučić.

Recenziju knjige potpisuju eminentni profesor Jure Beljo i prof. dr. sc. Marko Ivanković.

Recenzent prof. dr. sc. Marko Ivanković okupljenima je predstavio knjigu kroz sva njezina poglavlja.

Posebno se osvrnu na gangu o kojoj autor Dušan Musa kaže:

“Ganga se u osmanskoj BiH nije smjela glasno pjevati ali onda nije ganga, kakvo bi to bilo da je bilo prigušeno – nikako. Držalo se da se time remeti mir i junači raja. Ne smije se raja junačit. Ovo je povijesni dio gdje su naša zvona an crkvama šutjela 397 godina. To je to vrijeme. Gange su prema našem autoru mogli pjevati samo stočari na planinama gdje ih nitko ne čuje. Dakle gore je sloboda. Autor Vinko Žganec iz Hrvatske navodi da je taj oblik pjevanja uobičajen oko Imotskog a otud nakon Austro-ugarskog opsjednuća BiH1878. godine počinje prodirati u zapadnu Hercegovinu gdje je doprinijela do Prozora i Kupresa. Moglo bi se reći da je područje Imotske krajine, dok smo mi morali šutjeti, sačuvali tu gangu. Čim je došlo da se može pjevati u Austro-ugarskoj, da se ne remeti time mir, ganga prodire do Prozora, Kupresa itd.

Uvaženi dr. fra Branko Marić je sve vrste pentatonskog pjevanja smatrao gangom. Pa gangu nalazi sve do Užica u Srbiji, Kosovske Mitrovice, Raške Gore, Milanovca u Srbiji.

Na kraju prvog poglavlja autor Dušan Musa me je uvjerio da smo sezonsko stočarstvo ali i gangu naslijedili od Ilira ali autor je vješt, to treba praktično dokazati. Autor se mudro ograđuje i naglašava potrebu istraživanja ovih prostora pozivajući jasno znanstvenu i stručnu zajednicu u cilju detaljnih povijesnih, arheoloških i drugih istraživanja prostora planina. Ogradio se, ali hvala mu što je ‘bacio rukavicu’ znanstvenoj i stručnoj javnosti.”

“Cijela knjiga odiše opisima običaja, tradicije, ikavicom, ekonomskim i socijalnim prilikama u Hercegovini. S pravom se pitam da li je prvi zamišljeni naslov ‘Svijet koji nestaje’ bio prikladniji od onoga za koji se autor odlučio?

Ovo propitkujem u nadi da nije sve izgubljeno. Ja mislim da nije sve izgubljeno. Da to ipak nije svijet koji nestaje nego idealna podloga za očuvanje i valorizaciju tradicije prije svega proizvodnje sira iz mijeha kao vrhunske delicije i proizvoda za zaštićenom oznakom zemljopisnog podrijetla. Dakako tu su i ostali proizvodi Hercegovine, uz posebno obrađene kulinarske proizvode koji mogu biti dio tradicionalne ponude za kojom danas vape ovi moderni putničari ili turisti.

Ono što bih želio posebno i naglasiti, planištari kojih je sada prema autoru Dušanu Musi ostalo oko 25, održavaju svetost obitelji svojstvenu nekadašnjim ali i današnjim sezonskim stočarima. Tradicija se nastavlja, danas izgradnjom obiteljskih kuća za povremene susrete na temelju nekadašnjih planištarski stanovao na jedan originalni način održavanja zajedništva u obitelji. Očuvanje ikavice, na tome zaista, zaista veliko hvala, gange, neprolaznih običaja, narodnih nošnji, tradicionalnih kulinarski specijaliteta, uz sveukupnu pomoć mjerodavnih institucija daju nadu da ćemo očuvati svoju kulturno-povijesnu baštinu i krojene odnosno sačuvati naš identitet.”, zaključuje recenzent prof. dr. sc. Marko Ivanković.

Autor Dušan Musa, ne krijući zadovoljstvo i više nego odličnim odazivom gdje se doslovno tražila stolica više za sudjelovanje na ovom predstavljanju knjige, se zahvalio svima na dolasku i svima onima koji su na bilo koji način doprinijeli ovom događaju.

Dušan Musa ističe kako je ganga ono što moramo očuvati. U naše područje ušla je klapska pjesma, i naravno “glazba je zvonka radost” ali ipak ona je svojstvena prostoru Dalmacije a ganga je onaj napjev koji mi moramo njegovati.

Autor Dušan Musa se posebno zahvalio gradonačelniku grada Ljubuškog Vedranu Markotiću na prepoznavanju i financiranju ovako vrijednih projekata te se istaknu činjenicu kako je gradonačelnik prvi zvaničnik iz grada Ljubuškog koji je posjetio planinu, koji je posjeti naše planištake na Ljubuši.

“Ljubuša je dobila ime po Ljubuškom. Čuveni beg Kopčić koji je stolovao u Rami i u Duvnu, on je sa svojim rođakom, begom iz Ljubuškog. Beg iz Ljubuškog je jahao do rođaka bega Kopčića pa kako god bih prolazi kraj koje planine beg Kopčić govorio bi ‘Ovo je moje, ovo je moje.’, a drugom je dosadilo slušati pa pošto moja raja kada zasuši nema gdje čuvati stoku te ga upitao ‘Bi li mi što dao od ovih planina?’, i u tom trenutku su, navodno, jahali preko Ljubuše, i beg Kopčić kaže ‘Evo ti ova planina pa neka raja pase koliko god hoće.’ Ljubuša je planina duga 70 km a na njoj Ljubušaci imaju ogromne posjede. Ako ima onih koji to nisu uknjižili u zemljišne knjige ja bih apelirao na njih da to učine jer je to jako vrijedna zemlja.”, poručuje autor Dušan Musa inače rodom iz Klobuka kod Ljubuškog.

Na kraju svog obraćanja autor Dušan Musa je razjasnio i dilemu oko naziva knjige rekavši:

“Ja sam zbog dvojice Brotnjaka, to su Nikola Nino Lesko i Leon Sušac, promijenio naslov knjige. Naime uz ostalo Nikola Nino Lesko mi je rekao ‘Ako dođe stani-pani, ja ću ostaviti bijeli mantil i ići čuvati ovce u planinu.’. Isto tako razmišlja i Leon Sušac iz Vionice, mlad dečko od 30-ak godina koji šiša vunu. Dok imate takvih ljudi, bit će i ovaca.”, zaključuje autor Dušan Musa.

Autor i kolega novinar Dušan Musa prije ugodnog druženja svoje izlaganje je završio jednom istinitom šalom na ovu temu rekavši kako je u nastajanju ove knjige cijena janjeta bila 150 KM a danas je cijena 350 KM.

Promocija knjige, jedanaeste po redu autora Dušana Muse, “Sezonsko stočarstvo zapadne Hercegovine” održana je u sklopu obilježavanja 580 godina spomena Ljubuškog a kroz program večeri Bjanka Medić.