Mnoštvo pisaca u hrvatskoj književnosti ostane nevidljivo, a najmiliji mi je Veselko Koroman

Rođen 1934. u Radišićima pokraj Ljubuškog, školovao se u Mostaru i Sarajevu, radio kao nastavnik u selima oko Kaknja, pa u Visokom, da bi se u nedoba, prve godine sedamdesetih, zaposlio kao urednik u sarajevskoj Svjetlosti, tada velikom bosanskom državnom izdavaču, koji će krajem osamdesetih, u nekoliko samrtnih jugoslavenskih sezona, biti vjerojatno i najvažniji književni izdavač u toj povelikoj i šarenoj, te u nakladničkom, knjiškom i književnom smislu veoma bogatoj zemlji. Ali onda je, krajem 1971, objavio jedan u biti posve bezazlen novinski tekst, nakon kojeg je iz urednika degradiran u korektora, tojest u ispravitelja tuđih slučajnih pogrešaka u tekstu. To je bila bit i smisao jugoslavenskog socijalizma: zbog teksta koji se cenzoru nije svidio, pisac bi doživio socijalnu smrt. A bit i smisao bosanskog socijalizma bila je da se umjesto Koromana nađe netko drugi tko će zadovoljavati ključ nacionalne ravnopravnosti u poduzeću Svjetlost.

U sljedećih osamnaest godina, koliko će potrajati pjesnikova socijalna smrt, Koromanu je uspjelo da iz korektora avazira u lektora, tojest u ispravitelja tuđih jezičnih pogrešaka. Morao je pasti Berlinski zid, morao je pasti komunizam, a na vlast su morale doći nacionalističke stranke - bezbeli, sastavljene od samih komunista - pa da poništena bude Koromanova kazna, te da se 1990, s već navršenih pedeset i šest, vrati na profesionalnu poziciju s koje je likvidiran u trideset i osmoj. Urednik u Svjetlosti će biti samo godinu i pol, pa će započeti rat.

U tom predugom vremenu, o kojemu bi vrijedilo dobro porazmisliti prije nego što se išta kaže o ljepotama komunizma s ljudskim licem, bratstva&jedinstva, te Bosne i Sarajeva kao zipki i kolijevki nacionalne ravnopravnosti, Koroman je objavio poduži niz pjesničkih knjiga, jedan roman i niz kritičkih i esejističkih tekstova - inače savršeno apolitičnih, jer je on po svemu bio i ostao dubinski za politiku nezainteresiran čovjek - te se uzdigao u jednoga od najznačajnijih, ako već ne i najznačajnijega živog bosanskohercegovačkog pjesnika. I to je specifičnost tog istog jugoslavenskog komunizma, u odnosu na takozvanu današnju hrvatsku koliko i bosanskohercegovačku demokraciju: kao nepodoban nisi dobivao otkaz (kao što ga danas dobiješ), nego si išao u korektore, te što je važnije, kao nepodoban i profesionalno ponižen mogao si biti priznat kao najveći pjesnik cijele Bosne ili barem jednoga (konstitutivnog) bosanskohercegovačkog naroda. U današnjoj Hrvatskoj ovo drugo je naprosto nemoguće.

U isto to vrijeme, naravno, komunisti su, među kojima i moralnopolitički podobni Hrvati, u Koromanu vidjeli ustašu. Nije im bilo pravo što je ustaša tako veliki pjesnik, ali u jednom za današnje prilike ozbiljnom shvaćanju književnosti i pjesništva nije bilo načina da se ustašu likvidira kao velikog pjesnika. Mogao je, dakle, Koroman biti likvidiran kao urednik i kao ugledno građansko lice, ali pjesništvo bilo je nedodirljivo. Iz današnje perspektive, naprosto nezamislivo!

Zahvaljujući toj šikani, koju je lako i vedro podnio - kao kakav lirski monah, Veselko Koroman 1990. postao je član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, koja će sljedeće godine postati Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Zaslužio je Koroman, naravno, biti akademik u svakoj akademiji koja raspolaže jezičnim sredstvima za čitanje njegove poezije. Veći je od svakog tog razreda za književnost. Ali teško da bi u Hrvatskoj postao akademik da u Sarajevu nije postao korektor. To znamo po činjenici što je ostao savršeno nevidljiv, i što bi se sad moglo zaći na kroatistiku Filofaksa u Zagrebu, pa provjerom ustvrditi kako je tamo malo tko od profesora pročitao jedan jedini pjesnikov stih. O studentima da ne govorimo. Studenti su, valjda, nepismeni.

I tako nevidljiv, u Sarajevu iz kojeg je u ratu otišao, u Zagrebu do kojeg nikada nije stigao, Koroman objavljuje svoje knjige. Na radost par nas s Parnasa. Pisaca, čitatelja i promatrača. Knjiga "Bit ću negdje" objavljena je 2022. u Zagrebu. U njoj je trideset i šest vrlo kratkih i jednostavnih pjesama. Na svom putu u krajnju jednostavnost, na koji se zaputio još prije šezdeset i pet godina, prvom knjigom koja nosi naslov "Grad prema sjeveru", i kojim se dosljedno kreće, ne mijenjajući smjer ni pravac, poput meteora koji ima svoju putanju, Koroman stiže do one crte, do onih riječi i značenja koji svojom jasnoćom zatrave čovjeka nekako sviklog da mu sve čemu teži, ipak, mora biti nejasno. Tako u knjizi "Bit ću negdje" i pjesma "Stotinu": "I sedamdeset i pet centimetara/ prostora zemaljskog potrebno/ je meni da se ispružim do/ kraja u kolijevci posljednjoj./// To govorim onome što bi,/ nježan, kad stigne vrijeme, ćutjeti se mogao odgovornim za me./// Stvorenju dragom koje će/ sutra poletjeti za mnom,/ s puta, ipak lijepog, odovud - onamo."

Knjiga šarenih, nelijepih korica, u jednoj tipskoj ediciji, koja će uskoro zatim promijeniti vizualni identitet. Uskoro se po izlasku našla na sniženju u knjižari Svjetlosti u Titovoj ulici, koju je vodio čuveni sarajevski knjižar Stipo Vilić, svakako najveći, a možda i posljednji pravi knjižar u mom životu. Kupi ovo i čitaj!, naredio je Stipo, pa sam kupio, ne našavši u sebi bezobrazluka za otpor. Tako sam i čitao. "Mihovil" je tad, meni osamnaestogodišnjem, kratko prije nego što ću poći u vojsku, bio zanimljiv, lijepo napisan roman. Pročitao sam ga u tri večeri, i sjećam se vrlo snažnog dojma da čitam autobiografiju. U bosanskoherceogovačkoj umjetnosti bilo je to vrijeme moćnih autobiografija, oblikovanih kao velika umjetnost: Džamonja, Ibrišimović, prva dva Kusturičina filma, likovno-umjetnička grupa Zvono… Nikada "Mihovila" nisam više pročitao. Nestao je iz kućne biblioteke na Sepetarevcu. Tražio sam ga po mnogim post-jugoslavenskim antikvarijatima, ali mi je u posljednji čas izmicao. Premda je objavljen u Koromanovim Sabranim djelima (Rabic, Synopsis, Sarajevo/ Zagreb 2017.), "Mihovila" bih da još jednom pročitam u izdanju koje sam čitao kao mladić pred kojim su bile otvorene sve mogućnosti.

O kako je samo pogrešno vjerovati da rukopisi ne gore! Eno ih, još uvijek plamte, zapaljeni početkom devedesetih, i nikako da se u pepeo saspu. S rukopisima, naravno, gore i knjige. Tako ovu više nigdje ne nalazim, niti u jednom antikvarijatu. Sliku njezinih korica ne nalazim na internetu, a ne sjećam se više kako je izgledala. Pamtim samo te pjesme. Ali možda ni njih iz knjige koja je, eto, tako bespovratno nestala, izgorjela, rasula se i rasturila, kao što se raspe i rasturi olovni slog neke stare i opasne knjige, što ju je zabranila neka bivša vlast, nego pjesme iz zbirke "Zeleni se što je bilo" pamtim iz Koromanovih Sabranih djela. Kako god da jest, pamtim.