Pročitajte drugonagrađenu kratku priču o Domovinskom ratu “Obećanje” Emanuele Zlopaše

Riječ je o četvrtom Javnom pozivu za dodjelu nagrade za kratku priču o Domovinskom ratu za učenike srednjih škola RH koji je bio otvoren od 14. veljače do 16. ožujka 2022. godine.

Tako je u ovogodišnjem izdanju natjecanja zaprimljeno sveukupno 135 kratkih priča o Domovinskom ratu, a njihovo vrednovanje obavilo je Povjerenstvo za vrednovanje, u tri odvojena kruga, prema sljedećim kriterijima: jezično-stilske vrijednosti, estetske vrijednosti, uspješnost interpretacije teme te autentičnost prijavljenog rada. U zadnji krug čitanja i vrednovanja ušlo je 28 priča s najviše postignutih bodova u prethodnim krugovima, izvijestilo je Ministarstvo hrvatskih branitelja.

Novitet ove godine je da su na javni poziv pristigli i radovi izvan konkurencije. Radi se o pričama zagrebačkih osnovnoškolaca koje su nastale nakon terenske nastave u Memorijalnom centru Domovinskog rata u Vukovaru.

Drugu nagradu (2.000 kn) je osvojila Emanuela Zlopaša (učenica 2. razreda Srednje škole Tina Ujevića Vrgorac, profesorica Matea Mihaljević Jurković) s djelom „Obećanje“.

Pročitajte drugonagrađenu priču naše Emanuele:

Zora je tek svanula. Teški zvuk lopatanja ledom prekrivene, siječanjske zemlje probijao je još težu tišinu. Čini mi se da je petak, ali ne mogu biti siguran. U logoru je vrijeme prolazilo gotovo neprimjetno, a smrt se sve više i više činila kao jedini siguran izlaz iz ovog pakla. Oni su to nakon nekog vremena shvatili te je strijeljanje od tada postalo gotovo pa svakidašnja aktivnost, ali smrt je još uvijek ostala privilegija rijetkih.

Rupa je sada bila iskopana, a petorica stražara nezainteresiranim su pogledom buljili čas u nas, čas u nju. Među njima je bio onaj od sinoć, koji nam je, nakon jučerašnjeg višesatnog ispitivanja bacio na pod kutiju Kenta. Svi smo mi znali da, kad ti čuvar u logoru da cigaretu, to obično znači jednu od dvije stvari – na trenutak se osvijestio i sažalio se nad tvojim unakaženim licem i povijenim, slabašnim tijelom ili ti je pak htio dati do znanja da ti je to posljednja noć u životu.

Jutros nam nisu ništa dobacivali. Bili su naslonjeni na prljavi zid logora i čekali. Kad su vidjeli da smo završili, nisu nam odmah prišli. Morali smo čekati da posljednji stražar petom svoje čizme ugasi cigaretu u zamrznutoj zemlji. Davali su strahu vremena da nas potpuno obuzme.

Stali smo u red ispred rupe koju smo sami iskopali. Oni su stajali ispred nas, očiju hladnijih od jutrošnjeg zraka, koji je svakim našim izdahom iznova ostavljao bijelu maglu ispred naših lica. Nepomično su stajali i držali puške ispred sebe. Ponudili su nam povez za oči. Odbili smo. Pitam se jesu li nam taj kobni trenutak pokušali na taj način učiniti malo lakšim? Ili su samo htjeli umiriti onoliko koliko im je od savjesti ostalo? U oba slučaja, nemoguće je pronaći mir. Izravno sam pogledavao u stražara ispred sebe zamišljajući da će baš on biti taj čije će oružje oduzeti moj život. Nije izgledao ni najmanje uznemireno. Možda je sve ovo ipak šala, pomislio sam. Možda ni ovi ljudi nisu željeli rat. Možda ovo nije lice mojega ubojice i možda je ovo tek jedna od njihovih neslanih šala. Netko tko se sprema ubiti čovjeka ne može izgledati ovako smireno. Moja nada je polako utapala moj strah. Ispraznili su puške, povući će okidač, dobro se nasmijati kratkom trzaju naših umornih tijela i vratiti nas natrag u onaj pakao desno, da nastavimo sa svojim bijednim danom. Danas neću umrijeti.

„Pripremi!“ – stajali su mirno.

Kako čovjek može napasti drugog čovjeka? Kako čovjek može poniziti drugog čovjeka? Natjerati ga da preda svoje dostojanstvo u zamjenu za svoj život. Oduzeti mu slobodu, osnovne ljudske potrebe, natjerati ga da klekne i pogne glavu pred pripadnikom iste vrste, pred sebi jednakim. Iz daljine se čuje deranje, potom zaglušujući ženski vrisak. Ostao je neko vrijeme u ušima, odzvanjajući u glavi. Ispitivanja su već počela.

„Pozor!“ – puške su naslonjene na ramena.

Majku sam vidio šest dana prije naše predaje. Stajala je u jednomu od skloništa, u naručju držala nečije dijete i rukom me pozvala da se približim. Dijete je čvrsto stiskalo njezinu dugu, crnu pletenicu i glave naslonjene na njezino rame zbunjeno gledalo u daljinu. Majka me je drugom rukom primakla k sebi i čvrsto poljubila u obraz. Obećao sam joj da ću se čuvati. Obećao sam joj, a sad stojim pred rupom koja će možda postati moja grobnica. Preživjet ću. Obećao sam joj.

„Pucaj!“

Osjetim trzaj svojeg tijela, upravo ono što su htjeli vidjeti. Čekam da se počnu smijati, ali oni i dalje nepomično stoje. Osjećam tupu bol. Ovo nije bila jedna od njihovih šala. Toplina se širi mojim tijelom. Borim se za dah. Hladni zrak ne dospjeva do mojih pluća i bijela magla, posljedica mojih izdisaja, više ne postoji. Trebam li odustati? Prepustiti se tami? Ali obećao sam majci. Ljudi padaju u rupu, i ja padam s njima. Nastaje mrak.

AUTOR: Emanuela Zlopaša

NASLOV KRATKE PRIČE: Obećanje