Najpopularnija meteorološka izreka koja spominje ovu sveticu vezuje je uz snijeg jer obično je ovo doba znatnijeg pogoršanja vremena i osjetnog zahlađenja. “Sveta Kata, Snijeg na vrata”.
![Josipa Maras, mlada poduzetnica, grafička dizajnerica, vlasnica Studija Maras [audio]](/media/k2/items/cache/883b883c8df64be22b9c365bbcf095df_L.jpg)
Josipa Maras, mlada poduzetnica, grafička dizajnerica, supruga i majka, vlasnica Studija Maras koji objedinjuje njene unikatne tapete i zanimljive ilustracije pod nazivom Marastracije bila je gošća Antoniji Bubalo u emisiji Živim svoje snove.
Po posvetnoj molitvi i polaganju ruku mons. Petra Palića, biskupa mostarsko-duvanjskog i apostolskog upravitelja trebinjsko-mrkanskog, tijekom svečanog Misnog slavlja u katedrali Marije Majke Crkve u Mostaru, u subotu, 21. studenoga 2020.,
Blagdan Gospe od Zdravlja, kojoj su u krajevima negdašnje Mletačke Republike bile podignute brojne crkve, crkvice i kapele, povezan je s jednim događajem.
Evanđelist Matej donosi Isusov Govor na gori u petom, šestom i sedmom poglavlju svoga evanđelja.
Talijanski tenor, Andrea Bocelli, objavio je novi album sakralne glazbe za početak Adventa. Zbirka sakralne glazbe Believe sastoji se od pjesama koje su tijekom godina nadahnjivale samog Bocellija.
Večeras u 18 sati u mostarskom ljetnikovcu Radobolja održat će se svečanost proglašenja pobjednica izbora "Hercegovka godine" u organizaciji istoimene udruge.
Qu’ils mangent de la brioche (u prijevodu, ako nemaju kruha, neka jedu kolače), rečenica koju je Marija Antoaneta uputila gladnima tijekom Francuske revolucije i dalje je sporna.
Kako u vlastitom domu prkositi jesenskom sivilu sugeriraju domaće dizajnerice čije tapete i naljepnice mijenjaju vizualni identitet prostora.
Članovi „Bukara benda“, bećari iz zadarskog zaleđa, točnije iz Bukovice i Ravnih kotara doputovali su jučer u Ljubuški kako bi zajedno s Dream team „Babama“ krenuli na zajedničko snimanje emisije za novoosnovanu Maria Vision televiziju u Međugorju.
Počnite s božićnim ukrašavanjem: Psiholog tvrdi da što ste prije postavili božićne ukrase, sretnija ćete osoba biti.
Veliki, mnogi će kazati nenadmašni pjesnik Tin (Augustin) Ujević umro je na današnji dan, 12. studenoga 1955. godine u Zagrebu.
Tin Ujević rodio se 5. srpnja 1891. godine u Dizdara kuli u Vrgorcu, a njegovo puno ime bilo je Augustin Josip Ujević. Tin je prva tri razreda osnovne škole polazio u Imotskom, kada seli u Makarsku gdje završava osnovnoškolsko obrazovanje. Godine 1902. odlazi u Split gdje se upisuje u klasičnu gimnaziju i živi u nadbiskupijskom sjemeništu.
U gimnazijskome dobu počinje pisati poeziju. Godine 1909. Ujević maturira u Splitu s odličnim uspjehom te odlazi u Zagreb upisujući studij hrvatskog jezika i književnosti, klasične filologije, filozofije i estetike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Te iste godine objavio je svoj prvi sonet "Za novim vidicima" u časopisu "Mlada Hrvatska".
Za studija se približio Matoševu književnom krugu, počeo objavljivati pjesme i kritike, ali se 1911. nakon oštre polemike razišao s Matošem. Napustio je i dotadašnja pravaška uvjerenja te se okrenuo jugoslavenskom integralizmu. S tih je pozicija nastupao u Beogradu 1912. pa je u Hrvatskoj uhićen i osuđen na desetogodišnji izgon.
Godine 1913. emigrirao je u Pariz, odakle je pjesme i članke slao hrvatskim časopisima pa mu je 1914. deset pjesma uvršteno u antologiju Hrvatska mlada lirika, a među mnogobrojnim političkim dopisima ističe se pomirljiv oproštajni članak Em smo Horvati u povodu Matoševe smrti. Nakon izbijanja rata priključio se političkim krugovima oko Jugoslavenskog odbora, ali je 1917. suradnja prekinuta, a Ujević ostao bez materijalnih sredstava i do 1919. živio u teškoj oskudici.
Nakon povratka iz Pariza nakratko se zadržao u Zagrebu, odakle je otišao u Beograd, gdje je, s kraćim prekidima, ostao sve do 1929. i potpuno se integrirao u tamošnje književne i kulturne krugove. Ondje je objavio pjesničke zbirke Lelek sebra (1920) i Kolajna (1926), nastale u tzv. pariškoj fazi, najvjerojatnije 1916–19. U njima se profilirao kao pjesnik simbolističkog i esteticističkog usmjerenja, a odmak od Matoševe poetike najčešće se pripisivao utjecaju Ch. Baudelairea, P. Verlainea i A. Rimbauda
Zbirke su mu donijele književni ugled, ali se istodobno utvrdila i predodžba o njegovu nekonvencionalnom boemskom životnom stilu koji podrazumijeva materijalnu oskudicu i prekomjerno uživanje alkohola, a koja je postala neodvojiva od njegove pjesničke osobnosti. Od 1921. potpisivao se isključivo skraćenim oblikom imena ("Tin"). U različitim je časopisima 1920-ih objavio i niz pjesama koje formom (slobodni stih), stilom i kompozicijom označavaju otvaranje prema avangardističkim postupcima (simultanizam, asocijativni skokovi, eufonijske atrakcije) te će od tada različiti pjesnički rukopisi koegzistirati u njegovoj produkciji. Plodnu poetsku djelatnost pratio je i velik broj kritičkih i političkih napisa, a svoje tadašnje književne i svjetonazorske poglede iznio je u esejima Oroz pred Endimionom (1926) i Sumrak poezije (1929).
Nakon odlaska iz Beograda živio je u Sarajevu 1930–37. godine. Tin Ujević sarajevske dane najčešće je provodio u kafani „Kod Sameka” koja se nalazila tik uz „Sarajevsku pivaru” i koja je godinama bila okupljalište pjesnika, pisaca, boema... Ujević ju je otkrio 1930. kada je nakon izgnanstva iz Hrvatske, života siromaha u Parizu, te boemskog bivstvovanja po beogradskoj Skadarliji, stigao u Sarajevo. Neki smatraju da je upravo dolazak u Sarajevo predstavljao prekretnicu u njegovom stvaralačkom radu.
U kafani „Kod Sameka” napisao je neke od svojih najboljih stihova. U tom su mu razdoblju objavljene dvije zbirke pjesama koje pripadaju zreloj fazi stvaralaštva (Auto na korzu, 1932; Ojađeno zvono, 1933) i potvrđuju mu status jednoga od najvažnijih pjesnika toga razdoblja.
Pjesnikov nemirni duh odveo ga je dalje te je potom tri godine proveo u Splitu, a od 1940. do smrti živio je u Zagrebu. Godine 1938. objavio je knjige eseja Ljudi za vratima gostionice i Skalpel kaosa. Prvi put prihvatio je stalno radno mjesto u glasilu hrvatskih namještenika Pravica, a nakon uspostave NDH radio je kao prevoditelj u Ministarstvu vanjskih poslova. Od 1945–50. bilo mu je zabranjeno javno djelovanje pa mu je posljednja i najopsežnija izvorna zbirka pjesama Žedan kamen na studencu, pripremljena 1944., izišla tek 1954. Premda iznimno plodan i svestran književnik koji je neprestano radio na vlastitom obrazovanju, ostao je upamćen, a najčešće i vrjednovan, prije svega po lirskom opusu.
Objavio je pet lirskih zbirki, a velik broj pjesama ostao je do pojave Sabranih djela (1963–67) neobjavljen ili razasut po zbornicima, časopisima i dnevnom tisku. I nekoliko ciklusa pjesama u prozi ostalo je izvan zbirki. S obzirom na četrdesetogodišnje stvaralačko razdoblje, odlično poznavanje europske pjesničke tradicije te otvorenost prema različitim suvremenim književnim pojavama (esteticizam, simbolizam, avangarda, socijalna književnost) njegov je lirski opus periodično trpio određene, katkad i radikalne promjene, navodi se u Hrvatskoj enciklopediji.
Zbirkama Lelek sebra i Kolajna Ujevićeva je poezija stekla mnogobrojne i istaknute simpatizere, a poslijeratni književni povjesničari svrstali su ih na vrh poetskih dostignuća toga doba. Poetski diskurs te faze, formalno i dalje uređen akcenatsko-silabičkim stihom i tradicionalnom strofikom, iznimno kompleksna stila, usredotočen je na ljubavne i introspektivne sadržaje, ali je Kolajna dosljedno monotematski izvedena kao ljubavni kanconijer s mnoštvom intertekstualnih reminiscencija na europsku pjesničku tradiciju od trubadurske lirike do simbolizma, dok se u Leleku sebra potencira persona »ukletoga pjesnika« suprotstavljena masi (Maštovita noć). Za obje je zbirke karakteristična polarizacija materijalnoga svijeta i duhovnog iskustva koja završava u pesimističnom ozračju, a katkad i u potpunoj skepsi prema smislenosti egzistencije i povjerenju u onostrano (Duhovna klepsidra, Suvišni epitaf). Ujevićeva zrela faza obilježena je zbirkama Auto na korzu i Ojađeno zvono, u kojima su pjesme sa svim značajkama simbolističkoga rukopisa pomiješane s verlibrističkim kompozicijama u koje prodiru neortodoksno shvaćeni elementi ekspresionističke, futurističke, a potom i nadrealističke poetike pa kritika od tada govori o pluralnom i polifonom karakteru Ujevićeve poezije.
Tridesetih godina pojavljuju se prvi put i tekstovi koji više ili manje izravno tematiziraju predodžbe o ljudskoj veličini i emancipaciji proletarijata (Visoki jablani, Čin sputanih ruku, Pogledi u praskozorju) te označavaju autorovo približavanje socijalističkim idejama, ali se u poetiziranim verzijama zadržava esteticizam iz rane faze ili se zamisli o bratstvu i jednakosti prožimaju kozmičkim spiritualizmom (Pobratimstvo lica u svemiru). S obzirom na to da i posljednja zbirka okuplja tekstove od sredine 1920-ih a dijelom i one iz sljedećega desetljeća, Ujevićev se izraz nije bitno mijenjao. Uočljiva je tendencija da se, s jedne strane, sublimiraju i pozitivna i negativna individualna i svjetskopovijesna iskustva, dok se, s druge strane, Ujevićeva poezija otvara mnoštvenosti predmetnoga pola te otuda velik broj pjesama iz kasne faze opijeva različite fenomene i čovjekov odnos prema njima (Sklonidbe ruku, Ushiti cigarete, Legenda svijeća).
Usporedno s lirikom u stihu nastalo je i nekoliko opsežnih ciklusa pjesničke proze (Crteži s kavanskog mramora, Mamurne jamatve, Badnjaci) također u tradiciji francuskih modernista. U rasponu od feljtonistički zabilježene crtice do autobiografskoga lirskoga zapisa ili analitičkoga minieseja ti tekstovi proširuju spektar ionako bogata i generički raznovrsna Ujevićeva proznog izraza. U književnokritičkim spisima najviše je pozornosti posvetio francuskoj književnosti od Baudelairea do avangarde.
Zbog egzistencijalnih potreba bavio se intenzivno i prevođenjem: prevodio je pjesnike koji su ostavili značajan trag u njegovoj poeziji (Baudelaire, Rimbaud, É. Verhaeren, W. Whitman), veći broj pjesama iz talijanske i kineske lirike, a okušao se i u nekoliko proznih prijevoda (M. Proust, J. Conrad, F. Schlegel). Opće je mišljenje da je, premda kvalitativno neujednačen, njegov poetski opus pokušaj sinteze klasičnog i modernog u hrvatskoj književnosti, pri čemu bogatstvom i kompleksnošću poetskih svjetova s Miroslavom Krležom dijeli položaj na vrhu hrvatskoga modernističkoga kanona, stoji zaključno u Hrvatskoj enciklopediji.
 |
 |
 |