Daniela Škegro: Kako sam postala ustaša!

Čvrsto uvjerena da ljubav mogu širiti samo oni u koje je usađena ljubav!

Moglo bi se reći da po današnjim kriterijima spadam u “male Hrvate”- jer su to oni koji su se krstili po rođenju i kojima je i tada u rubrici “Nacionalnost” pisalo -Hrvat.
To podrazumijeva da sam išla na Vjeronauk do kraja srednjoškolskog obrazovanja.
Naravno i tada u crkvu nedjeljom.
Kao i prije trideset godina pješke bosi u Međugorje moliti se Majci Božjoj.
Uvijek se je moglo slaviti Boga tko je to htio i srcem želio!
Naravno,”nije se moglo bubati u prsa i kriti iza hrvatstva” kao što to čine danas “veliki Hrvati”!
“Veliki Hrvati” su inače skupina koji su se krstili kao već odrasli ljudi, a za raznorazne potrebe je u datom momentu bilo dobro da im piše “Hrvat”!

U gradu Mostaru sam živjela do neke dvadesete godine kada sam zbog ratnog stanja s dvoje djece u naručju (sin 8 mjeseci i kćer godinu i 8 mjeseci) otišla.

U tih dvadesetak godina u svom gradu sam imala dosta dobrih prijatelja i poznanika.
Uključujući i školska prijateljstva iz Osnovne škole i iz Gimnazije.
Kako sam pohađala sve moguće školske sekcije taj krug poznanstva je bio širok.
U svim ostalim gradovima gdje sam živjela upoznavala bih ljude i obitelji s kojima bih gradila dobre susjedske ili prijateljske odnose.

Među mojim bliskim prijateljima i poznanicima je bilo svih nacionalnosti.

Vođena riječima svoga djeda koji je uvijek znao reći :”Ne daj, voli i njeguj svoje, a tuđe poštivaj”

Zaista je tako i bilo.
Uvijek sam gledala samo je li netko “čovjek ili nečovjek”, a ne koje je nacionalnosti!

To je bilo osnovno!

Kako je od školskih dana pisanje poezije moja velika ljubav, to se nije promijenilo ni do dan danas.
S tim da se opus proširio.

Zaista,ne prođe nijedan jedini dan, u kojemu nešto ne napišem.

Nekada je to tek samo stih, nekada pjesma, priča ili pak citat.
Tako uživam i divim se kroz pisanu riječ onomu što srcem volim, širim ljubav prema domovini ili iskazujem nezadovoljstvo stanjem koje je aktualno.
Stanje koje tišti i boli većinu ljudi koji su na raznorazne načine obespravljeni.
Suosjećam s njima!

Nikada ne koristim uvrjedljive i proste riječi jer nisu dio moje duše.

Zapravo, sve napisano je iz duše.
S toga i sve moje zbirke imaju podnaslov
JMBD(jedinstveni matični broj duše)

E ,sada se vjerujem pitate,kakve veze ima naslov sa sadržajem za sada!?

Bez ovog uvoda ne bi ostatak imao potpuni smisao.

Kao što rekoh,pisanje mi je svakodnevica i zahvalna sam Bogu na tom daru jer mnogi se pronalaze u mojim pričama, pjesmama i citatima, što mi svakako daje dodatni motiv.
Najčešće se objavljuju na portalu Hercegovina.in

Iskrena podrška je svakomu dobrodošla!

Tako ja u nekim svojim kolumna izrazih nezadovoljstvo položajem Hrvata u BiH, što mi se odmah zamjerilo!

Začudiše se kako “jedna nježna umjetnička duša piše na tu temu”!?

Inače, spominjanjem prava Hrvata u BIH postaje se odmah sumnjivcem.
Jer za neke su Hrvati samo u Hrvatskoj.
Njihovo neznanje im šteti i truje ih bespotrebno!

Na svako slavljenje uspjeha Hrvatske nogometne reprezentacije bih napisala po neku pjesmu ili kolumnu.

Tad me već počeše vrijeđati.

Nakon moje objave u jednoj od kolumni da pojasnim kako nema ništa sporno kada Hrvati iz Hercegovine navijaju za HR reprezentaciju, te da sam :
Nacionalna pripadnost- Hrvatica
Regionalna pripadnost-Hercegovka
Vjerska pripadnost-Katolkinja

Tada sam za njih postala “ustaša”!
Eto, tako sam ustvari postala “ustaša”!

Zanimljivo je u svemu tomu ponovno naglasiti da nikada i nijednom momentu nikoga nisam vrijeđala, nitl omalovažavala.
Jednostavno sam iskazivala ljubav prema onom što volim.
Važno napomenuti da sam kao “mali Hrvati” tako živjela cijeli život
Pa me napadaju i kritiziraju oni koji do jučer nisu znali tko su i što su!
Da me oni za koje sam smatrala dobrim poznanicima počinju brisati s društvenih mreža.
Jednostavno su me svrstali u kategoriju “:ustaša”.

Zanimljivo je kako oni, koji su baš kao i ja oduvijek znali gdje pripadaju i koji su se na svoj način “molili svom Bogu”- e,oni su još “tu”.
Oni razumiju, jer isto tako žive tako da svoje vole, a tuđe poštuju.

Zbog toga ovi ostali nisu ni bitni!

Oni me ionako neće skrenuti s nauma.
Nastavit ću uz Božju pomoć pisati i dalje.
Diviti se svojoj domovini, svojoj voljenoj Hercegovini i slaviti Boga.
Proslavljati svoje običaje i njegovati svoju tradiciju.
Podržavate svojim pisanom riječju obespravljene, ugnjetavane i zlostavljane u njihovim borbama.

Poštovati sve one, koji kao i ja dostojanstveno na svoj način slave i njeguju ono što oni vole i na način kako su ih njihovi predci naučili.

Za “Velike Hrvate” ću biti “Mali Hrvat”
Za one koji mrze bit ću “Ustaša”

Smeta li mi to poređenje?
Ni najmanje jer za njih svatko ustaša tko iskreno i bez mržnje voli svoje.

Ti i takvi ne znaju ni tko su oni,a kako će onda znati što sam ja!

Za sve ostale bit ću-Hercegovka,čovjek , koja svoje voli-tuđe poštuje,a ljude dijeli isključivo na “čovjek i nečovjek”!
I ponosno kliče -Mi Hrvati!