Ljubušak dr. Ivica Granić: Bosna i Hercegovina, država koja se pravi da postoji

Na taj je način ‘to nešto’, kako bi rekao Dževa, ‘najgore što je hrvatska ki*a u Bosni napravila u zadnjih petsto godina’, najavilo kako će, iznimno žestoko, boriti se protiv ‘šovinističkog nacionalizma svih boja’.

Nama se s jednogodišnje, plus dva ranija mandata, vremenske distance čini kako to ustrajno radi jedino protiv tri boje – crvene, bijele i plave. Nakon što se ‘to nešto’ prije godinu dana kandidiralo za hrvatskog člana predsjedništva Hrvati su vapili prema Bošnjacima, kao zaglavnom državnom kamenu, da ga zauzdaju i maknu iz svih izbornih kombinatorika, no Bošnjaci ostadoše gluhi. Svojevoljno gluhi.

Tako je Bosna, država u kojoj je sve stalo osim migranata, dobila dva bošnjačka i jednog srpskog predstavnika, te jednoga, za izlog valjda, ‘vatan haini efendiju’.

Komsiç’in Hrvate, obzirom da ga već dobro poznaju, uopće ne zanima. O njemu se govori isključivo kroz prizmu ‘da je fukara u međuvremenu postala još i gora fukara’, kao što Hrvate uopće više ne zanima niti ovakva BiH, država koja više objektivno i ne postoji. Sve drugo su priče za budale. O tom vilajetu, najvećem apsurdistanu na dunjaluku, možete drviti mjesecima, navoditi koliko je smiješan, ubog, jadan i promašen, a da ‘temu’ uopće niste načeli. Uvijek se nađe nešto po onoj i odgorega gore, pa onda i od toga gore.

Komsiç’in – političar kojeg je stvorila situacija

I zbilja, kada je Bosna u pitanju, uvijek i od gorega može gore. Jer, kako objasniti normalnome čovjeku da Hrvate, već tri izborna ciklusa, ‘sarajevska ćaršija’, koja danas laže više nego u ratu, ne sluša i ne čuje. I koliko god proteklih godina molili Boga da urazumi temeljni i zaglavni narod, ‘ćaršija’ je uvijek ‘ćaršija’, pa misli valjda ‘ma tko su ti Hrvati da se miješaju u naše poslove’. Ili, kako objasniti da je Komsiç’in u međuvremenu postao toliko opasan i toliko krvoločan kada su hrvatski interesi u pitanju, bez obzira radilo se o državnim interesima Republike Hrvatske ili hrvatskog naroda u BiH. Možda bi adekvatan odgovor bio – stvorila ga situacija. Možda?

No, osim situacije, stvorila ga je i hrvatska sarajevska Družba sinjeg Galeba, razni Topići, Lovrenovići, Gojeri, Pejakovići i drugi, ali i Lijanovići i Raguži, zatim i razni ‘pravaši dodrinaši’, na žalost i dio franjevačkog bosanskog klera, poput fra. Bojića, koji će radi svojeg komoditeta na Neđarićima ‘prodati i vlastitu mater’, a kamoli neće Hrvate i hrvatske nacionalne interese.

Taj USP, udruženi sarajevski poduhvat, međutim, ne djeluje od jučer. Kroz sve ove godine legitiman izbor hrvatskog člana državnog vrha uvijek je bivao gotovo pa politički incident, a nametanje bošnjačkim glasovima, gotovo pravilo. Prije Komsiç’ina bošnjačkim glasovima u Parlamentu BiH 2002. nametnut je Jozo Križanović iz nekakve Alijanse, zatim 2006. Ivo Miro Jović također bošnjačkim glasovima u državnom parlamentu, nakon smjene Dragana Čovića. Onda se pojavio kazališni groteskni lik Komšić, prznica koja, poput nekadašnjeg Dževinog kenjca Mehe, udara ‘i prednjom i zadnjom’, ujeda i grize, lik koji se nikada nije potrudio pročitati što piše u Ustavu BiH. A piše kako su u BiH nosioci suvereniteta – konstitutivni narodi.

Dakle, sveto trojstvo konstitutivnih naroda, a ne nekakvi – građani! A ako su narodi nositelji najviše vlasti, a jesu, onda se, Dževa bi kazao, na građane možeš popišati. Komšić nikada ne spominje niti naziv jezika kojim govori. A i zašto bi? Jer, za njega je hrvatski jezik, ili biti Hrvat, stvar hobija, kao recimo sakupljanje markica ili značkica, za njega je dakle biti Hrvat – biti premalo. Možda su ga tek Karadžićeve granate vratile njegovom etničkom podrijetlu, no vjerojatno nakratko. Opet se vratio svome duhovnom jugoslavenstvu, ‘jaranizmu’ i ćevapljenju po Sarajevu, odustajući od hrvatstva postao je raja, čovjek i građanin.

(Ne)Rješeno nacionalno pitanje

Svakome normalnome je jasno kako je, posebice u višnacionalnim državnim zajednicama, preduvjet za stvaranje građanskog društva – rješavanje nacionalnog pitanja. Neriješeno nacionalno pitanje je osnovni generator nacionalizma svugdje, pa i u BiH. Paradoksalno, ovakva pseudograđanska sarajevska scena je najveći kočničar stvaranja autentičnog političkog pluralizma i okvira koji će jamčiti ljudska i građanska prava bilo kome, što se najbolje zrcali upravo u eksperimentu Komsiç’in. Bilo bi dobro kada bi se ‘ćaršija’ konačno zapitala je li nakon ove godine dana, plus njegova dva ranija mandata, BiH postala više građanska, više stabilnija i više održivija?

Već više od petnaestak godina traje političko ‘poklapanje’ Hrvata, što je nužno dovelo do institucionalnog rastakanja Federacije i BiH u cjelini, posljedično ozbiljnog trovanja bošnjačko-hrvatskih odnosa. No, ‘ćaršija’ još nije uvidjela kako ta politika ne vodi ničemu i da, ako ništa zbog odgovornosti prema vlastitom narodu, mora postići nekakav dogovor koji će dovesti do ravnopravnosti naroda u Federaciji, a nakon toga i boljeg života svih ljudi u BiH.

Silom prilika uz HDZ i nužnost ‘trećeg entiteta’

Prvi test o tome biti će spremnost na izmjenu izbornog zakona, koja će jamčiti Hrvatima da im drugi ne mogu izabrati njihove političke predstavnike, poput efendije Komsiç’ina, a i konačno im omogućiti politički pluralizam, jer se sada Hrvati, iz straha da ne budu preglasani, silom homogeniziraju oko najveće stranke i njenih kandidata, kakvi god bili, što i nije baš najsretnija situacija obzirom kako je većina vodstva tamošnjega HDZ-a teško kompromitirana. Za takvu situaciju odgovornost snose i druge hrvatske političke stranke, prije svega ‘u bespućima (do)Drine’ pogubljeni HSP, a onda i neke druge.

Nadalje, apriorno sotoniziranje priče o ‘trećem’ je za Hrvate BiH neprihvatljivo jer je tzv. Federacija nasilnim izmjenama de facto pretvorena u bošnjački entitet, krajnje nefunkcionalan i neodrživ, no Bošnjaci, unatoč svemu tome, niti na zadnjim izborima nisu odustajali od preglasavanja Hrvata.

S druge strane, nema nikakve sumnje kako je stabilna i samoodrživa proeuropska Bosna i Hercegovina, kao država tri jednakopravna naroda u interesu Hrvata u BiH, od Orašja do Neuma, a geostrateški, apsolutno i u interesu Republike Hrvatske. S druge strane, ako takva neće biti, dakle ako će biti na ovaj način dvoentitetska, srpsko-bošnjačka, svaki Hrvat ima moralno pravo poželjeti joj da kao takva sutra nestane i da na tome aktivno radi, jednako kao što, ako će u njoj biti ravnopravan, ima moralnu obvezu graditi je i jačati.

Fenomen bosanskog Sejde

Opet, gledajući realno, ima nešto i dobrog u fenomenu Komsiç’in. Ako ništa, njegovo političko prenemaganje pomoglo je da se (veliko)bošnjačka politika skine do gola. I to je ono što je zbilja vrijedno, više nema ničega mutnog, maske su, dakle, pale. Što se tiče jataka s ovu stranu granice, derneči uglavnom sa Stjepanom Mesićem, koji mu je, navodno, sugerirao da odmah po izboru smijeni hrvatske veleposlanike koje je ranije postavio Dragan Čović, što je ovaj i učinio.  U međuvremenu je postao i Sejdo Komsiç’in, po uzoru na albanskog Sejdu Bajramovića.

Ostat će upamćena i njegova šovinistička izborna kampanja, prijetio je okretanjem mitraljeza prema zapadnom Mostaru, a vrhunac je bila degutantna i seksistička parola njegovih jarana iz Demokratske fronte ‘Glasom koji za Komšića damo, glogov kolac Čovi zabijamo. I zato ga k’o bosanska raja i Kolindi zabijemo do jaja’.

Komsiç’ina je, zapravo, nemoguće ignorirati, on je politička činjenica, količina medijskih i inih incidenata i skandala koje proizvodi na dnevnoj razini postaje gotovo nepodnošljiva. Tu hodajuću štetočinu po BiH devedeset devet posto Hrvata zdušno ismijava, smatraju ga živućim primjerom nefunkcionalnosti BiH kao države, njenih institucija i dubokih podjela među njenim građanima, ma kojem oni konstitutivnom narodu pripadali. Oličenje je svega onog zbog čega Bosna i Hercegovina i njene institucije propadaju, a bilo kakav dijalog među Hrvatima i Bošnjacima, ne samo da je nemoguć, nego je pitanje hoće li ga ikada, dok Hrvati imaju ovakve predstavnike, uopće i biti.

Ja i moj kolega

Bosna ima problem da o njoj ključne odluke uvijek donose oni koji o njoj najmanje znaju. Naime, povijest nas uči kako su glavni akteri često shvaćali svu kompleksnost tamošnje političke situacije jako kasno ili prekasno. Austrija je ‘pokazala spremnost’ rješavanju ‘slavenskog pitanja’ kad je već bilo prekasno, Srbi su znamo na koji način ‘rješili’ hrvatsko pitanje stvaranjem Banovine Hrvatske. Uzevši u obzir ‘takvu tradiciju’ ne bi čudilo da ‘ćaršija’ pokaže spremnost riješiti hrvatsko pitanje tek onda kada opstanak BiH već postane upitan ili možda i nemoguć.

Prije nekih tridesetak godina jedan me zagrebački kolega, netom nakon ‘uspješno održanog’ februarskog Referenduma o samostalnosti Bosne i Hercegovine, s ozbirom na to kako sam ‘jeli, od tam’, upitao što mislim o političkoj i sigurnosnoj situaciji u toj državi. Posebice ga interesiralo, s obzirom na nagomilane ogromne međunacionalne probleme, koji su u tom momentu praktički bili pred eskalacijom i ratom, kakvu budućnost ‘tri u jedan’ države prognoziram.

Spremno sam parafrazirao nekadašnjeg britanskog premijera, Harolda Macmillana, kazavši kako ‘ne postoji nikakav problem za Bosnu i Hercegovinu’.

Stari je naturalizirani Zagrepčanec, ugledni profesor i briljantan geostrateg, ostao zapanjen mojim odgovorom, ‘kak’ to mislite, kolega, ne postoji problem za Bosnu i Hercegovinu. Sigurno vam je jasno kak’ je riječ o balkanskom ‘buretu baruta’, tigrovoj koži, kaj ne znate kak’ se i sad, dok mi ovdje razgovaramo, u Bosni narodi naoružavaju. Sarajevo je praktički posve blokirano, odsječeno, vojnike mobiliziraju na svim stranama. Ima već mrtvih i ranjenih, kak’ to mislite da ne postoji problem za Bosnu i Hercegovinu’?

‘Gospodine, problem je nešto što ima rješenje. Ne postoji rješenje za ovakvu Bosnu i Hercegovinu. Stoga ona, ovakva kakva jest, ne može biti problem’, odgovorio sam. ‘No, kao što znamo, nada umire zadnja, bumo vidli, kolega’, rekoh.