Zašto se sve više žena porađa kod kuće?

Ipak, dobro sam se pripremila, na trudničkom tečaju naučila sam tehnike disanja za koje su rekli da pomažu, i vjerovala sam da će, uz Božju pomoć, sve proći u redu. I prošlo je u redu, iako je sve zajedno trajalo dosta dugo i s nekim komplikacijama. Nema nikoga sretnijeg od majke kad na ruke uzme svoje tek rođeno dijete - rekli su mi da će biti tako i to zaista, nakon četiri porođaja, i sama mogu potvrditi.

Piše: Danijela Blažeka, Katolički tjednik

Mješavina je to olakšanja što je porođaj završen i što je dijete u redu te beskrajne sreće što sam to majušno biće konačno, nakon devet mjeseci čekanja, dobila priliku uzeti u ruke, poljubiti, zagrliti. Kažu da žena u tom trenutku zaboravi sve bolove i muke porođaja, toliko je jak taj osjećaj sreće i majčinske ljubavi koji samo navre. I to je zaista tako. No, ima nešto što ni jedna žena, novopečena majka, neće zaboraviti ako to doživi: Loš, neljudski, ponižavajući i bezobrazan odnos pojedinih članova liječničkog i ostalog osoblja u tim trenutcima koji su za svaku majku i te kako stresni i istodobno sveti.

Uskratili lijek...

Već desetljećima nailazim svako malo po raznim komentarima i forumima na žalbe žena na postupak medicinskog osoblja prema njima prilikom trudnoće i porođaja te vremena neposredno nakon porođaja, dok čekamo na otpust iz bolnice. Čak i ako pretpostavimo da je dio tih žalbi možda neosnovan, njih je jednostavno previše da bi ih tek tako odbacili kao neutemeljene. Nigdje drugdje u sustavu zdravstva nisam vidjela da se ljudi (pacijenti) toliko žale i da je riječ o tako teškim žalbama kao kad se govori o rađaonicama i osoblju koje tamo radi. I sama mogu posvjedočiti tome. Doživjela sam bezobraštinu, nemar, ničim izazvano vrijeđanje kao dio „normalnog“ načina obraćanja medicinskog osoblja rodiljama te koješta drugo, sve do odbijanja davanja lijeka (Rhogam) koji mi je kao Rh negativnoj ženi koja je rodila Rh pozitivno dijete bio nužan (s time da se taj lijek mora primiti u roku od 72 sata nakon porođaja, nakon toga više nije učinkovit).

Prvi put nisu mi ga dali jer je navodno bila nestašica. Moj je suprug tada obišao cijeli grad i uspio ga naći.

Drugi put odbili su mi ga dati jer ga, citiram: „Daju samo prvorotkinjama, a ženama kojima to nije prvo dijete ne daju ga na teret bolnice.“ Opet smo ga nabavili sami, a ja sam nakon toga uputila pismo Ministarstvu zdravstva sa zahtjevom da se ta praksa prekine jer je diskriminacijska. Dobila sam odgovor da takva odredba ne postoji i da mi je bolnica bila dužna dati lijek te su me uputili da se javim ravnatelju bolnice gdje ću dobiti ispriku i povrat novca koji sam dala za lijek. Ispriku nisam dobila, ali novac jesam.

Treći put ponovno su mi ga odbili dati, a na moje prosvjedovanje dobila sam posprdan odgovor od glavnog liječnika i voditelja rađaonice (medijski poznate osobe) da mi ministar sam da taj lijek ako je napisao da na njega imam pravo. Nabavili smo lijek opet sami i novac mi je nakon žalbe HZZO-u refundiran.

Četvrti put ista priča, s tim da sam ovaj put dobila priliku i čuti kako se sestre rugaju iza vrata kako „ona tamo ima četvero djece i želi još“. Taj četvrti put više nisam bila mlada, neiskusna majka, i dotično osoblje zajedno s „liječnicima“ dobilo je priliku čuti što mislim o njima i njihovu ponašanju. Tim prije jer sam svjedočila tome kako su mladoj, priprostoj ženi čiji je krevet bio do moga također odbili dati lijek (pod poznatim izgovorom da nije prvorotkinja, bilo joj je to drugo dijete), a ona ga nije kupila sama kao što sam to ja napravila, nego ga u konačnici naprosto nije dobila. Inače žena koja ne primi Rhogam, a trebala ga je primiti, u idućoj trudnoći može imati ozbiljnih zdravstvenih problema i može izgubiti dijete koje nosi.

Porađaju i obavljaju pobačaje

Bilo je tu još svega i svačega. Od vrijeđanja i urlanja na žene kojima se porođaj oduljio i koje su jaukale od bolova („Što se dereš, debela kravo!“ - čula sam to na svoje uši), osornog obraćanja rodilji koja je sjela na prekrivač na svome krevetu („Miči svoju prljavu stražnjicu, tu ću dijete staviti!“ - smije se naime sjesti samo na plahtu), pa sve do iritantnog, bezobraznog obraćanja rodiljama s „mama“ i „ti“ umjesto s „gospođo“ i „vi“. I sve to u jednoj velikoj zagrebačkoj bolnici.

Postoji objašnjenje zašto se medicinsko osoblje koje radi u rađaonicama ponaša tako prema ženama (reći ću samo da u principu ti isti ljudi koji tamo rade najčešće samo koji hodnik dalje obavljaju pobačaje), no ipak sam se nadala da se to u međuvremenu popravilo. Međutim, prema komentarima rodilja na raznim forumima, vidim da nije. Jedino je nazočnost supruga prilikom porođaja nešto što može donekle, makar za vrijeme porođaja, pomoći oko ovakvog ponašanja osoblja.

Porođaj kod kuće

Zato se ne treba čuditi što se i kod nas sve veći broj žena odlučuje na porođaj kod kuće, iako on nije ni na koji način zakonski reguliran te stoga rodilje ostaju zakinute za odgovarajuću pomoć u slučaju komplikacija, koja je ženama u zapadnim zemljama prilikom porođaja kod kuće ipak osigurana i regulirana zakonom (u Nizozemskoj, recimo, svaka druga rodilja rađa kod kuće, i za to postoji dobar zakonski okvir). Žene koje u Hrvatskoj odluče roditi kod kuće rađaju uz pomoć „babica“ (doula), žena koje imaju iskustvo u porođajima, ali nisu zdravstvene djelatnice i koje, ako nešto pođe loše, mogu samo pozvati hitnu pomoć.

Pa ipak, čak i u takvim nepovoljnim uvjetima broj žena koje se odlučuju na porođaj kod kuće raste. Ne treba se tome čuditi - nakon svega što čuju od drugih rodilja o iskustvima koja su imale u našim bolnicama i kad se tome doda još i ova situacija oko korone gdje je bilo slučajeva da su žene tjerali da rađaju s maskom na licu (a svaka žena koja je rodila zna koliko je disanje važno prilikom porođaja), i ja bih sama, nakon svega što sam doživjela prilikom svakog od svojih četiriju porođaja, dala prednost rađanju kod kuće. Poznato okruženje, poznata lica oko tebe (i to ljudi kojima je stalo do tebe, koji te vole, umjesto nepoznatih medicinskih djelatnika kojima si samo broj), mir i udobnost vlastita doma umjesto sterilnog, praznog bolničkog okruženja, gdje se čovjek ne može normalno ni istuširati, gdje ti ograničavaju kretanje tijekom porođaja, gdje ne možeš vidjeti nikog bliskog pored sebe (nazočnost supruga u međuvremenu je zabranjena pod izgovorom korone) i još te unatrag pola godine i maltretiraju maskama - jasno je gdje bi većina žena radije rađala kad bi imala izbora. I jasno je gdje su uvjeti za porođaj za ženu i dijete bolji, samo kad bi država i kod nas konačno regulirala porođaj kod kuće.

No, dokle god se to ne napravi, žene koje rađaju kod kuće u opasnosti su - i to opasnosti za koju je odgovorna država koja još uvijek nije regulirala porođaj kod kuće, iako je on na Zapadu već dugi niz godina normalna stvar i iako se i kod nas, iz razumljivih razloga, na njega odlučuje iz godine u godinu sve veći broj žena. Da smo to imali riješeno, tragedija koja se početkom veljače dogodila u Ivancu, kad je prilikom porođaja kod kuće očigledno došlo do komplikacija i dijete se rodilo mrtvo, vjerojatno bi bila izbjegnuta.