Razgovor s prof. Antom Čuvalom, povjesničarom i bivšim političkim emigrantom

Ante je čovjek ogromnog znanja i iskustva, a posebnu dimenziju tome daje to što je dugo godina živio i radio u Americi a sada živi ovdje, stoga izuzetno dobro poznaje i američku i našu stvarnost pa može stvari promatrati i predstaviti iz obje perspektive, a rekli bismo i iz „poluameričke“ perspektive.

Dr.sc. Ante Čuvalo, povjesničar i politički emigrant, rođen je 1944. u Proboju kraj Ljubuškoga. Pobjegao 1965. godine u Italiju a zatim otišao u SAD gdje je studirao filozofiju i teologiju te 1987. doktorirao povijest na Ohio State Universityju s tezom o hrvatskom nacionalnom pokretu 1966. – 1972. Stručnjak je za istočnoeuropsku američku diplomatsku povijest i noviju hrvatsku povijest. Predavao je na Ohio State Universityju i Joliet Junior Collegeu (Illinois).

Bio je jedan od aktivnijih osoba u hrvatskom iseljeništvu u Americi. U Detroitu utemeljio i vodio radijski program Zvuci Hrvatske, u Londonu (Ontario) podignuo crkvu i društveni dom sv. Leopolda Mandića. Triput je biran za sabornika u Hrvatskom narodnom vijeću; bio je tajnik pa predsjednik Udruge za hrvatske znanosti u Americi i dopredsjednik Hrvatske akademije u Americi. Devedesetih, zajedno s Petrom Radielovićem, vodi udrugu Alliance of Croats of Bosnia and Herzegovina, a i izdaju American Croatian Review.

Svi hrvatski iseljenici pričaju kako će se jednog dana vratiti u Domovinu, sanjaju taj san, ali se rijetki vrate. Ante je dosanjao svoj san, vratio se. Nakon povratka iz Amerike, iako u mirovini, ne miruje, vrijedno radi te je sa suprugom Ikicom utemeljio izdavačku kuću CroLibertas Publishers. Izdaju svoje knjige i drugih autora na hrvatskom, engleskom i španjolskom.

Objavio je više knjiga na engleskom i hrvatskom jeziku, kao i brojne članke o Hrvatima, Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Spomenut ćemo neke od njegovih knjiga: Hrvatski nacionalni pokret 1966–1972 (The Croatian National Movement 1966–1972), Povijesni rječnik Bosne i Hercegovine (Historical Dictionary of Bosnia and Hercegovina), Od Bleiburga do Ljubuškog – Svjedočenja preživjelih, Komunistički totalitarizam na djelu – Hercegovačka hrvatska sela u poraću (1945. – 1952.), 100. obljetnica pravaške saborske interpelacije 1918.-2018. – Grozote u Odesi 1916.-1917. i Croatian Martyrs for the Faith (Hrvatski mučenici za vjeru)

Nedavno je predstavljen drugi broj godišnjaka “Bilig” kojeg izdaje udruga Hercegovačka kulturan baština “Bilig”. Recite čitateljima malo pobliže o udruzi i novom broju godišnjaka.

Udruga HKB “Bilig” utemeljena je u studenom 2019. godine. Okupila se mala i mlada (uključujući i mene!) družinica koja želi dati svoj obol u čuvanju i gajenju hrvatskog hercegovačkog kulturnog nasljeđa. To je temeljna svrha Udruge. Osim toga, želja nam je povezati što veći broj onih kojima je stalo do kulturnog uzdizanja današnje mladeži na starim i čvrstim temeljima naše hrvatske prošlosti.

Morali bi se svi potruditi da mlađa pokoljenja upoznaju i zavole ono što smo naslijedili od svojih pradjedova; da znaju tko su i što su, da budu ukorijenjeni, i ponosni, da svoje čuvaju i cijene, a sve drugo poštuju. Važni su nam ne samo muzeji, etnografske zbirke i čuvari prošlosti, nego isto tako današnji kulturni život Hrvata u hercegovačkom dijelu BiH. Udruga je nikla u Ljubuškom, ali želja joj je povezivati se s udrugama i pojedincima koji žele raditi za iste i slične ciljeve.

Do sad smo objavili dva godišnjaka “Bilig” (za 2020. i 2021. godinu) i znanstvenu knjigu pok. Radoslava Dodiga Ljubuški kraj u antičko doba. Prijatelj Dodig je volio rabiti naziv “bilig” umjesto “stećak” pa smo njemu u čast udruzi i godišnjaku dali ime “Bilig”.

Što možemo naći u godišnjaku „Bilig“ za 2021. godinu?

Ovogodišnji “Biligu” ima 208 stranica, bogat je i zanimljiv sadržajem. Uz uvod, katolički kalendar i spomendane kroz cijelu godinu, ima 50 manjih i većih priloga od 35 autora, k tome, sadrži informacije o knjižnicama, udrugama, muzejima, izvješća o kulturnim događanjima kroz 2020. godinu u nekoliko hercegovačkih općina (Neum, Ravno, Ljubuški, Čapljina…).

Evo nekih od tema o kojima se može čitati u novom broju “Biliga”: povijest, etnografija, arheologija, kazalište, književnost, likovna umjetnost, školstvo, životne priče, prirodne ljepote…, a nismo zaobišli ni zločestu koronu, odnosno COVID-19. Godišnjaci su po svoj naravi publikacije u kojima se nađe za svakoga ponešto, od poučnog i zabavnog do informativnog štiva.

Htjeli bi da “Bilig” donese godišnji pregled kulturnih događanja iz svih krajeva Hercegovine. Istina, portali donesu najave i izvješća, ali ako to ne ostane pohranjeno u knjižnicama za nekoliko godina ne će se znati što se događalo. Sve će se “rasplinuti” u virtualnim “oblacima”. Zato i na ovaj način pozivam sve općine na suradnju kako bi mogli objaviti sažetke njihovih ovogodišnjih kulturni djelatnosti u sljedećem broju “Biliga”. Tako ćemo učinit veliku uslugu budućim istraživačima našeg vremena.

Nadalje, maloprije nego je stigla korona (COVID-19) mladi članovi Udruge su priredile u ljubuškoj knjižnici etnografsku izložbu za školarce i tom prigodom tiskali etnografsku brošuru. Bila je odlična suradnja sa školama i nastavnicima, mladi su bili vrlo zainteresirani. Posebice su ih zanimali stari kućni pribori i alati. Ali sve je korona poremetila. Izložbu ćemo oživjeti kad se oslobodimo ovog zločestog virusa.

Ove godine je 25. obljetnica potpisivanja Daytonskog sporazuma. Kako gledate na (ne)prilike u BiH?

Moram priznati da već podulje ne pratim detaljno zbivanja u BiH. To sam radio tijekom rata i više godina u poraću. Osim što sam tih godina bio danomice djelatan oko svega što se zbivalo u Hrvatskoj i BiH, pripremio sam i dva izdanja knjige “Povijesni rječnik Bosne i Hercegovine”, odnosno Historical Dictionary of Bosnia and Herzegovina (godine 1997. i 2007.) za jednu veliku američku, bolje reći svjetsku, izdavačku kuća. Tijekom priprema tih izdanja pratio sam i istraživao sve što se zbivalo u BiH. Pitali su da pripremim i treće izdanje ali me “vršidba iste slame na istom gumnu” podosta zamorila pa sam sa zahvalnošću ponudu odbio. Mislim da je ovo naše “gumno” zanimljivo samo onima koji imaju od toga koristi, žita bilo ili ne, da o pogači i ne govorimo. A oni po kojima se vrše i gazi, nemaju puno izbora osim “opanke na noge i put pod noge” pa u bijeli svijet.

O Daytonskom sporazumu mislim isto što sam govorio i u vrijeme njegova potpisivanja: da nije bilo “Oluje” ne bi bilo ni Daytona. Sporazum je zaustavio riku topova ali ostavio otvoren prostor za nastavak sukoba, kojima se ne vidi kraja. Bošnjačka strana se bori prisvojiti (barem) Federaciju, RS se sve više udaljava od Sarajeva, a Hrvati žele barem (pre)živjeti kao narod u svojoj zemlji i domovini.

Bošnjačka strana još od početka raspada bivše države svijetu vrti istu ploču o “građanskoj državi”, o naslijeđenoj osmansko-bosanskoj “toleranciji” i “multikulturalizmu”, o ravnovjesju srpskog i hrvatskog krvožderstva prema njima, da su oni jedine žrtve itd. Sve su to priče za one kojima je BiH nepoznanica, hobi ili dobro plaćena profesija, a ne domovina. Alija Izetbegović je ostavio Bosnu (da li i Hercegovinu?!) Erdoganu u amanet a kako je i poznato Turska im je uzor “građanske države”, tolerancije i ravnopravnosti!

Prodavanje “bošnjačke” magle samo produbljuje a ne rješava beskonačnu krizu koja ima duboke povijesne korijene. Ima ona rješenja ako se problemima pristupi razumno, otvoreno, po principima pravednosti i osnovne ljudskosti. Nije BiH jedina multinacionalna država na svijetu. Postoje dobri modeli za ustavna promjene, samo ih treba prihvatiti i primijeniti. U prvom redu treba poštivati zakon da su Hrvati u BiH konstitutivan narod i da sami biraju svoje zastupnike, a ne da im to nameću većinski susjedi. Koliko praksa pokazuje, nekima su prihvatljivi samo oni Hrvati koji “neutraliziraju” ili čak pljunu na svoj nacionalni identitet, ako su iz miješanog braka ili su u miješanom braku. A tu je i “pretvorba” Bošnjaka u Hrvate po hitnom postupku ako zahtijevaju nečije političke potrebe. Na ovakav način problemi se ne rješavaju, ako ih se uopće želi riješiti, nego se gomilaju.

Čudi me da se ne čuje glas intelektualne elite koja bi trebala biti vođena istinom, pravdom, prihvaćanja drugih i drugačiji, željom za dijalogom, za mirom, ljepšom budućnošću. Koliko vidim, jedni uzalud uzdišu za dobrim starim jugo-socijalističkim vremenima, a drugi sanjaju o bosanskoj verziji “bratstva i jedinstva”. Ili možda je po srijedi ona najvažnija: treba (pre)živjeti…..

Što kažete o izbjeglicama, čiji broj danomice raste?

To je problem širih razmjera i on dodatno opterećuje razna pitanja u BiH. Bio sam i sam izbjeglica, ali ovo je invazija koja će imati (i već ima) ogromne posljedice za Europu. BiH bi mogla postati svojevrstan “privremeni” logor na putu prema željenim destinacijama na Zapadu. Ovo bi moglo pretvoriti BiH u “ničiju i svačiju” zemlju. Nadam se da oni koji “drmaju” ovom zemljom i vanjski čimbenici ipak sagledavaju širinu i dubinu ovog problema, i da ne će ostati ravnodušni.

Nastavak slijedi