Atletičar iz Ljubuškog: Sramota je da moji rekordi nisu oboreni skoro 40 godina [Iz povijesti sporta]

Kao tadašnji reprezentativac Jugoslavije i višestruki državni prvak, 1981. je proglašen i najboljim sportašem Bosne i Hercegovine u konkurenciji veličina poput Safeta Sušića, Mirze Delibašića, Marijana Beneša...

Prvo testiranje

Danas živi u Ljubuškom, i nije bio previše rad odazvati se da priča za medije. Pokušali smo istaći da poštovanje i pažnju svakako zaslužuje sportaš koji pet državnih rekorda drži tako dug period.

- To nije zanimljivo, to je sramota da ti rekordi nisu oboreni skoro 40 godina. Ja bih volio da su svi ti rekordi poobarani, to bi značilo da je sport napredovao - spremno je odgovorio Pokrajčić.

Da bi se prisjetio svih rezultata i natjecanja na kojima je nastupio, poslužio se bilježnicom.

- Dvije bilježnice s rezultatima zapaljene su mi u ratnom Sarajevu, jednu sam iznio i mogu se prisjetiti nekih stvari - kaže Pokrajčić, koji je svoje najveće uspjehe ostvario kao član Atletskog kluba Sarajevo.

Ipak, nije prvo testiranje imao u Sarajevu, već u Zagrebu...

- Bilo nas je sedmero djece u obitelji, sve nas je bilo teško školovati. Tako sam negdje poslije osmog razreda bio predodređen da polako prikupljam papire i idem u Njemačku raditi da bi drugi imali bolje uvjete za školovanje. Ali, Tomislavgrad je poznat po svatovskim utrkama. Ja sam na nekoliko tih utrka nastupio i uvijek pobjeđivao.

Ispala štoperica

Dobiješ za nagradu negdje košulju, negdje sto maraka. Zahvaljujući tim pobjedama, otišao sam u Zagreb na testiranje kod pokojnog Lea Langa, koji je nekad bio najbolji trener na svijetu za srednje pruge - prisjetio se Pokrajčić.

Na testiranju je trčao na 60 i na 1.000 metara.

- Meni direktno nije rekao, nego je Leo Lang dao izjavu za novine pokojnom sportskom novinaru Vinku Lunceru: “Štoperica mi je ispala iz ruke kad sam vidio šta se krije u tom djetetu.” Međutim, kako meni to nije rečeno, ja sam se vratio u Tomislavgrad, a oni me nisu zvali. S druge strane, jedan mi je rođak služio vojsku u Sarajevu, bavio se malo trčanjem i poznavao trenera AK Sarajevo Lazara Ćirovića.

Napisao je pismo treneru i obavijestio ga o meni, a trener me pozvao u Sarajevo. Nekoliko mjeseci poslije Zagreba otišao sam u Sarajevo na testiranje, a to je bila utrka državnog prvenstva na 3.000 metara za mlađe juniore. Lazar mi je rekao: “Sine, ti trči s njima dokle možeš, kad ne mogneš, ti stani.” Ja sam trčao do zadnjih 300 metara pa mi on veli: “Idi ti sad ako možeš.” Kako mi je to rekao, ja iziđem na čelo i uvjerljivo pobijedim u utrci od 15 trkača. Odmah su mi dali trenirku, sprinterice, na meni piše AK Sarajevo, i to je odmah presudilo da ostanem u Sarajevu. U međuvremenu mi je gore i sestra upisala studij i ostao sam u Sarajevu do rata – priča Pokrajčić.

Redale su se pobjede na državnim prvenstvima, balkanijadama, univerzijadama, imao je peti rezultat na svijetu za juniore... a za rani kraj karijere utjecala je upala pluća 1985.

- U nekadašnjoj JNA dobio sam tešku upalu pluća s indicijama na tuberkulozu. Kad sam izišao iz vojske 1987. godine, još sam bio prvak Jugoslavije u Ljubljani na 1.500 metara, a već 1988. počinjem raditi kao trener u AK Sarajevo – kaže Pokrajčić.

Nakon odlaska iz Sarajeva, prvo se vratio u Tomislavgrad, pa živio u Kupresu, Drvaru, Čapljini i konačno Ljubuškom.

Lijepe navike

- U Ljubuškom su me uzeli za trenera. Deset godina stvarno je dobro išlo, jer tog sporta prije nije bilo u Ljubuškom. Imali smo nekoliko prvaka BiH i Hrvatske u mlađim uzrastima. Ali čim ti mladi atletičari završe srednju školu, odlaze u veće gradove za fakultetima pa sam vidio da ne mogu napraviti nešto više. Jedan od takvih je i moj sin Ante, koji je bio prvak Hrvatske na 1.500 metara (Ante Pokrajčić danas je jedan od najboljih polumaratonaca iz BiH i možete ga susresti na velikom broju trka u regiji, op. a.). Trebao je ići na juniorsko prvenstvo svijeta i kad je bio na pragu da ispuni normu, dobio je mononukleozu – govori Pokrajčić.

Prije tri godine ostavio se trenerskog posla zbog zdravstvenih razloga.

- Nadam se da ove mlade snage ipak neće dopustiti da onakva atletska staza propadne, da će se reanimirati. Ako krenu, moj bi im savjet bio da ne idu s ambicijom da naprave prvake kako sam ja htio, nego da im u startu bude cilj da to bude što masovnije, da djeca nisu na ulici, nego na stazi. Trčanje je postalo popularno i to treba forsirati. A ako se dogodi prvak, dobro došao. Nek su oni samo zdravi i da imaju lijepe navike - zaključio je Pokrajčić. 

Imamo potencijal

- Što se sve izdogađalo, dobro je da imamo ljudi da im je uopće stalo do sporta.

Ipak, nije stao život, a mi imamo genetske predispozicije da u svim sportovima BiH bude puno bolja nego što jeste. Ako je Bosna prije 40 godina mogla biti prvak Europe u košarci, nitko me ne može uvjeriti da nemamo i danas košarkaše koji to mogu biti – kaže Pokrajčić.

Kondo mi je bio uzor

Vinko Pokrajčić i bh. maratonski rekorder Sead Kondo bili su klupske kolege i cimeri.

- Gdje god smo bili na pripremama, bili smo zajedno u sobi. Bio mi je uzor u radu, odnosu prema treningu, ponašanju, odnosu prema reprezentaciji. Kao čovjeku mogu samo reći: Kapa do poda. Mali rastom, ali izuzetno veliki kao čovjek.

REZULTATI ZA POVIJEST

1.500 m 3:39,83 BUKUREŠT 22. srpnja 1981.

Jedna milja 3:58,41 KARLOVAC 7. lipnja 1981.

3.000 m 8:07,15 MARIBOR 2. lipnja 1981.

1.500 m 3:48,2 BEČ 25. veljače 1979.

3.000 m 8:03,66 TORINO 11. veljače 1984.

*tekst objavljen u Dnevnom avazu 19. rujna 2018. godine i na www.radioljubuski.ba