Dogodilo se na današnji dan, 3. kolovoza...

Rimski vojskovođa i kasniji car Tiberije, 8. godine na rijeci Bathinus je porazio ustanike predvođene vojskovođom Batonom (breučkim). Bellum Batonianum (Batonski ustanak), bila je pobuna panonskih, bosanskih i dalmatinskih plemena protiv rimske vladavine koja je trajala od 6. do 9. godine. Pobuna bila je prirodna posljedica velikog nezadovoljstva stanovnika Ilirije ogorčenih zbog loše uprave rimskih guvernera koji su nametnuli nepodnošljive namete, a kap koja je prelila čašu bilo je nasilno regrutiranje muškaraca u rimsku vojsku za potrebe borbe protiv germanskog plemena Markomana. Ustanak je počeo spontano i brzo se raširio. Plemenu Dezitijata iz centralne Bosne s Batonom na čelu uskoro su se pridružili Breuci, s područja uz obale srednjeg toka rijeke Save, između Vrbasa i Drine, čiji se vojskovođa također zvao Baton, koji je surađivao s njihovim poglavarom Pinesom. U samo nekoliko tjedana cijeli teritorij na području današnje Bosne bio je izgubljen za Rim. Povjesničar Suetonijus veliki ustanak je opisao kao najteži po Rim još od vremena Punskih Ratova, oko dva stoljeća ranije, te vjerovatno najveći u Augustovo vrijeme. Rim je morao poslati desetak legija i približan broj pomoćnih trupa (auxiliares), te saveznike i plaćenike iz Trakije kako bi se suprotstavio pobunjenicima. Najznačajniji doprinos ustanku dala su plemena Dezitijati, Breuci, Dalmati, Mezeji, Andizeti, Kolapijani, Pirusti, a moguće i Liburni te Japodi. Velik broj ustanika prošao je obuku u rimskoj vojsci i bio itekako sposoban za borbu, pogotovo na domaćem teškom terenu pri čemu je njihova najvažnija odlika bila iznimna mobilnost, no problemom se pokazala strategija koja se svodila na generalno izbacivanje rimske vojske i utjecaja općenito s plemenskih područja od Kupe i Jadrana, do Drave i Drine, a borbi je bilo čak i oko Apolonije (grad u današnjoj Albaniji). Ujedinjena plemena Rimljanima su tijekom prve dvije godine pobune nanijeli nekoliko teških poraza koristeći se prvenstveno gerilskim taktikama, uništavajući brojne rimske legije u bosanskim planinama i panonskim močvarama no, Tiberije, čija se glavnina snaga nalazila u Sisciji, uspješno je provodio taktike spaljene zemlje pa su plemena bila iscrpljena bolestima i glađu, a njihovo jedinstvo dodatno je oslabljeno potkupljivanjem, jednom od omiljenih rimskih taktika. To se pokazalo vrlo uspješnim pa se 8. godine na rijeci Bathinus (većina povijesnih podataka ukazuje na to da se radi o današnjoj Bosni) breučki Baton predao Tiberiju i izručio mu Pinesa zbog čega je od strane Rima nagrađen postavljanjem na njegovu poziciju. To se nimalo nije svidjelo ostatku pobunjenika koji su s dezijatskim Batonom napali i zarobili Batona izdajicu, pogubili ga, opet se donekle ujedinili i nastavili s otporom. U rujnu iduće godine, kada su Tiberije i Germanicus s vojskama s istoka i iz Germanije pokrenuli završne ofanzive protiv Dezitijata, dogodile su se vjerojatno najteže bitke nakon kojih su Dezitijati morali prihvatiti poraz. Antički povjesničar Strabon navodi da je Tiberije Batona, nakon što je zarobljen na teritoriju Dalmata, navodno upitao zašto su se pobunili, a Baton je odgovorio: "Vi Rimljani ste sami krivi jer ste poslali vukove, a ne pastire da čuvaju vaša stada." Baton je, po običaju prema kojem su se poražene vođe pokazivali kao trofeji, odveden u Rim, a ostatak života je proveo u Raveni. Gušenje Batonskog ustanka, u čemu je predaja na Bathinusu odigrala ključnu ulogu, nakon više od 200 godina otpora na tim područjima, označilo je kraj rimskog 'pacificiranja' Ilirika koji je nakon toga podijeljen na Panoniju i Dalmaciju. Vrlo je zanimljivo primijetiti da se samo nekoliko dana nakon gušenja ustanka u Iliriku odvila bitka u Tuteborškoj šumi u kojoj su germanska plemena Rimu nanijela stravičan poraz što bi, da je ustanak u Iliriku potrajao duže, vrlo vjerojatno rezultirao potpuno drugačijom poviješću Europe.

Iz španjolske luke Palos de la Frontera, Genovežanin Kristofor Kolumbo se 1492. godine s karakom Santa María (poznatom i kao Gallega - Galicijanka), i dvije manje karavele, Pinotm (Obojena) i Santa Clarom (poznatom i kao Niña - prema vlasniku Juanu Niñu), otisnuo na jedno od najpoznatijih putovanja u povijesti. Pod zastavom španjolske države Kastilje pustolovni Kolumbo nadao se pronaći mitski zapadni put do Indije. Potraga za 'sponzorima' velikog putovanja bila je duga i mučna. Sedam godina ranije Kolumbo je bezuspješno pregovarao s portugalskim kraljem, čija je monarhija bila prva europska sila koja je počela aktivno tražiti alternativni put do Azije. Nakon neuspjeha u Portugalu obratio se i rodnoj Genovi i Veneciji, no i tamo je bio odbijen, a uz posredništvo brata je pregovarao i s engleskim kaljem koji je nakon dugog premišljanja prihvatio postavljene uvjete, ali prekasno jer je Kolumbo na kraju postigao dogovor s aragonskim kraljem Ferdinandom II. i kastiljskom kraljicom Isabelom II. (čiji je brak ujedinio dva najveća španjolska kraljestva). Isprva ga je kraljica uz intervenciju savjetnika odbila te je on u potpunom očaju na mazgi krenuo iz Cordobe gdje se sastanak održao, no kralj je u zadnjem času reagirao nakon čega se ona predomislila i poslala stražu da ga vrati (zbog toga je Ferdinand zasluge za veliko otkriće kasnije pripisao sebi, no čini se kako je glavnu riječ u toj kraljevskoj kući ipak imala gospođa kraljica te bi putovanje bez njenog finalnog 'da' bilo krajnje upitno). Kolumbo je ranije osigurao polovicu potrebnih sredstava od strane većinom talijanskih privatnih sponzora koji su se nadali dobrom profitu ako put završi uspješno, što je bila vrlo dobra odluka jer su španjolski monarsi zbog nedavne kampanje osvajanja Granade, zadnjeg islamskog uporišta u Europi, bili u vrlo lošoj financijskoj situaciji pa više od pola nisu mogli niti prikupiti. Uz novac Kolumbo je dogovorio i druge, vrlo darežljive uvjete (što je u pregovorima s drugima bio jedan od glavnih problema) - bio bi proglašen 'Admiralom svih mora', a dobio bi i dio svih profita od budućih poslovnih poduhvata, odnosno eksploatacije, iz svih zemalja koje na putu otkrije. Razlog za pristanak na takve zahtjeve bila su očekivanja španjolskih monarha da se Kolumbo uopće neće vratiti. Nakon odlaska iz Španjolske Kolumbova mala flota je stala na Kanarskim otocima gdje se opskrbila i obavila zadnje popravke te nastavila put prema zapadu. Nakon pet tjedana plovidbe, u 2 ujutro 12. listopada, mornar Rodrigo de Triana (poznat i kao Juan Rodríguez Bermejo) s Pinte je ugledao kopno. Kolumbo je otok u skupini koja čini današnje Bahame, nazvao San Salvador (Spasitelj), no još uvijek nije sigurno o kojem se točno otoku radilo (kandidati su Samana Cay, Plana Cays i San Salvador). Na otoku, koji su lokalni stanovnici zvali Guanahani, Kolumbo je susreo plemena Lucayan, Taíno i Arawak, a zapisao je kako su bili mirni i prijateljski nastrojeni. Napomenuo je kako je kod mnogih muškaraca primjetio ožiljke za koje su mu objasnili da potječu iz borbi sa susjednim plemenima (ili onima s američkog kopna), koji su često dolazili i pokušavali ih odvoditi u roblje. Naveo je i kako mu se čini da bi od njih mogao napraviti dobre kršćane jer se čine inteligentni, te da će nekolicinu njih odvesti u Španjolsku kako bi naučili jezik i pokrstili se. Kolumbo je istražio i sjeveroistok Kube na koju je pristao 28. listopada, te sjeveroistok Hispanole na koju se iskrcao 5. prosinca. Tamo se Santa Maria nasukala te su ju morali napustiti. Lokalno pleme Guacanagari dopustilo mu je da na otoku, koji je danas u sastavu Haitija, ostavi 39 ljudi koji su osnovali naselje La Navidad. Prije povratka Kolumbo je oteo oko 25 ljudi kako bi ih odveo u Španjolsku, a sedmero njih koji su preživjeli put izazvali su potpuno oduševljenje kada su stigli u Sevillu. Na povratku je Kolumbo, zbog zimskog putovanja, imao problema s olujama pa se umijesto direktno u Španjolsku, prvo zaputio u Lisabon gdje je u kraljevskoj luci ostao više od tjedan dana, a tek nakon toga krenuo put Španjolske u koju je stigao 15. ožujka 1493. nakon čega se vijest o njegovom putovanju u rekordnom roku proširila Europom. Kolumbo se nakon prvog velikog putovanja još tri puta, 1493., 1498. i 1502. otiskivao na putovanja prema zapadu prilikom čega je otkrio mnoštvo otoka u sastavu današnjih Kariba, ali i sjeverni vrh Južne Amerike. Malo je poznato da je, kao veliki zagovaratelj robovlasništva, Kolumbo u novom svijetu vidio prvenstveno mogućnost ogromnih zarada na trgovini robljem (zbog toga je lokalne stanovnike odbijao pokrstiti - jer je trgovanje kršćanima bilo zabranjeno), a često je zbog svojih stavova i načina zapovijedanja imao problema s mornarima te lokalnim i stanovnicima novoosnovanih naselja jer se nisu slagali s njegovom politikom čemu svjedoči i nekoliko slučajeva njihovog lobiranja protiv njega na španjolskom dvoru. No kako je monarhiji bio najvažniji profit, koji je u novom svijetu bio zaista ogroman, istraživanja su uz poticaje i sudjelovanje i drugih velesila onog vremena nastavljena, a iza njih su uslijedila stoljeća nezapamćene pljačke, kulturocida i genocida

Hrvatski skladatelj i dirigent Ivan Zajc, koji je kao dijete u umjetničkoj obitelji od malih nogu bio upućen na glazbu te se već u školi istaknuo kao vrlo nadareni skladatelj, rad je započeo kao profesor glazbe i pjevanja, a nastavio kao dirigent i kompozitor koji je stvarao s velikom lakoćom pa je iza sebe ostavio opus od oko 1.200 raznovrsnih djela za orkestar, komorne sastave i klavir, zatim 19 opera, 26 opereta, scensku muziku (za Dubravku Ivana Gundulića), oratorij Oče naš, oko 50 kantata, 19 misa, 14 Ave Maria, 200 zborova, 170 solo pjesama (Miruj, miruj, srce moje; Moja lađa; Vir; Lastavicom; Domovini i ljubavi; Djevojka i ruža) i druga djela, rođen je u Rijeci 1832. godine.

Hrvatska glumica Marija Ružička Strozzi, koja je karijeru započela kao pjevačica no nakon gubljenja glasa se prebacila na glumu u kojoj se istaknula kao vrhunska tragetkinja i svojim umijećem osvajala publiku diljem Hrvatske i Europe te nadmašila i brojne zvijezde onoga vremena što je potvrđeno i time da je bila jedina scenska umjetnica kojoj je još za života postavljena bista u HNK u Zagrebu, rođena je 1850. godine u moravskom gradiću Litovelu.

Američki glumac španjolskog porijekla Martin Sheen, pravog imena Ramón Gerardo Antonio Estévez, dobitnik brojnih filmskih nagrada koji se proslavio ulozom kapetana Willarda u Coppolinom remek djelu Apocalypse Now, te po nastupima u brojnim drugim filmovima i serijama od kojih valja izdvojiti Catch-22, Rage, The Cassandra Crossing, Loophole, Firestarter, Cadence, JFK, Gettysburg, Gospa, Ninth Street, Catch Me if You Can, Echelon Conspiracy, West Wing i brojni drugi, rođen je u Daytonu u Ohiou 1940. godine.