I jedan Ljubušak bio je gradonačelnik Zagreba

Među njima, i jedan Ljubušak bio je na čelu Zagreba - Jozo Dumandžić.

Jozo Dumandžić rođen je 11. ožujka 1900. godine u Klobuku. Bio je hrvatski odvjetnik i političar.

Prema izvorima Hrvatskog biografskog leksikona, srednje školovanje završio je 1921. godine u Ljubuškom, a studij prava u Zagrebu, gdje 1925. stječe doktorat.

Kao srednjoškolac i sveučilištarac priključio se pravaški orijentiranoj omladini, a nakon uvođenja diktature kralja Aleksandra (1929) nacionalistički orijentiranim političarima oko Ante Pavelića.

Na početku 1930-ih odlazi iz Zagreba u Gospić, gdje radi kao odvjetnik u kancelariji  Andrije Artukovića, također Klobučanina.

Jedan je od glavnih organizatora Velebitskog ustanka 1932.

Nakon sloma akcije, Dumandžić je interniran i zatim nekoliko mjeseci zatvoren u Zagrebu. Budući da mu je bio zabranjen povratak u Gospić, po izlasku iz zatvora otvara 1933. u Zagrebu odvjetničku kancelariju i sve do 1941. jedan je od najistaknutijih organizatora i prvaka ustaške organizacije u Zagrebu.

Zbog političkog djelovanja bio je pod stalnom policijskom paskom, proganjan i više puta zatvaran

Kao odvjetnik branio je više političkih protivnika velikosrpskog režima, pa i komunista, pred Sudom za zaštitu države.

Nakon osamostaljenja Hrvata, odnosno proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, nekoliko je dana bio zagrebački gradonačelnik, a 16. travnja 1941. imenovan je ministrom udružbe (socijalne skrbi, rada i sporta) u prvoj hrvatskoj državnoj vladi.

Članom Vlade NDH ostao je do njezina sloma.

Bio je ministar seljačkoga gospodarstva (1942), pravosuđa i bogoštovlja (1943), pošta, brzojava i brzoglasa (1944), prometa i javnih radova (1944/ /45).

Zagreb je sa skupinom ministara napustio 6. svibnja 1945.

Na povlačenju su ga blizu Krumpendorfa (kraj Klagenfurta) zarobili Englezi. Stjecajem prilika nije s drugim članovima vlade bio izručen jugoslavenskim partizanskim oblastima, nego je prebačen u saveznički logor Spittal, odakle je potkraj 1945. pušten na slobodu.

1946. boravi u Austriji i Italiji, a 1947. odlazi u Buenos Aires, gdje se zaposlio kao činovnik u Ministarstvu javnih radova te do smrti ostaje u Argentini.

U emigraciji je nastavio politički djelovati okupljajući i organizirajući hrvatsku političku emigraciju, napose u Argentini i Južnoj Americi. Bio je jedan od glavnih Pavelićevih suradnika pri formalnom osnivanju Hrvatskoga oslobodilačkog pokreta (HOP) u Buenos Airesu i supotpisnik Izjave o zadaćama te organizacije 8. lipnja 1956. radi ponovne uspostave NDH na cijelom njezinu povijesnom području.

Godine 1957./58., čini se, razilazi se s Pavelićem, ali ne prestaje politički djelovati.

Godinama je bio predstavnik Hrvatskoga narodnog odbora za Argentinu.

Umro je u Buenos Airesu 9. rujna 1977. godine.