U II. svjetskom ratu i poraću ubijen je svaki 10. Hrvat iz Hercegovine

U razgovoru za Narod.hr prije nešto više od godine dana, pravnik i političar Željko Raguž govorio je o hrvatskim žrtvama istočne Hercegovine u Drugom svjetskom ratu i poraću. On ističe:

“O istočnoj Hercegovini je rađeno više istraživanja. Najozbiljnije od njih je objavljeno u knjizi „Stradanje Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata i poraća u istočnoj Hercegovini“ autora Stanislava Vukorepa, Ivica Puljića i Đure Bendera. Tijekom višegodišnjih istraživanja utvrđeno je 4515 stradalih Hrvata, među njima zarobljenih vojnika te civila: žena, djece… To je u odnosu na broj Hrvata u istočnom dijelu Hercegovine 17% stradalih. Stradali su na tom području i Muslimani i Srbi. Muslimani od četničkih zločina, Srbi od ustaških zločina, ali su najveće razmjere imali ipak zločini nad Hrvatima iz razloga što je talijanska fašistička uprava, u okviru tzv. „druge zone“, nastojala opstruirati funkcioniranje vlasti NDH, a na taj način hrvatsko stanovništvo na tom dijelu ostavila bez zaštite i izložila ga stradanjima od postrojbi koje su na tom području imali Srbi i Muslimani.”

Kada govorimo o zapadnoj Hercegovini, onda treba podsjetiti da su upravo u ovim danima prije 76 godina partizani počeli s napadom na Široki Brijeg u kojem su neopravdano gađali širokobriješku crkvu, a po ulasku u grad počinili velike zločine nad civilnim stanovništvom te tamošnjim franjevcima.

Zauzimanje Širokog Brijega odvilo se u okviru tzv. “Mostarske operacije” tijekom kojih su partizani pobijedili snage njemačkog Wermachta i zauzele Mostar.

Gađanje crkve i ubijanje civila

Autor Hrvoje Mandić za Vojnu povijest o napadima na Široki Brijeg, između ostalog, piše:

“U samostanu časnih sestara franjevačkog reda u naselju Široki Brijeg bila je smještena vojna bolnica, a partizani su ubili između 20 i 30 ranjenih njemačkih i hrvatskih vojnika koji se nisu mogli povući u Mostar. Fra Mladen Barbarić posvjedočio je u pismu događaj od 7. veljače 1945. koji mu je pričala jedna časna sestra, kojoj je zaboravio ime, a navodi da su partizani upali u bolnicu, opljačkali ranjenike i časne sestre koje su tamo boravile te izvodili ranjenike u dvorište gdje su ih i likvidirali.

Ključni trenuci ovih borbi dogodili su se na pravcu napada 11. dalmatinske brigade, odnosno na prilazima Širokom Brijegu iz smjera Mokrog. U napadu na iznimno dobro utvrđeni dio crte između Šuškova i Burića briga potporu 11. dalmatinskoj brigadi, u prvom danu napada, pružala je jedna tenkovska četa 1. tenkovske brigade. Partizanski napad počeo je 6. veljače po samostanu topničkim napadom u 6,45 sati, a ne po utvrđenoj bojevoj crti između Šuškova i Burića briga. Iz ovoga postupka nameće se zaključak kako je zapovjednik operacije provodio političke, a ne vojne interese. Tenkovi su gađali zvonik samostana i zgradu konkonvikta, a već prvog dana napada partizanskim granatiranjem zapaljen je samostan Nakon bezuspješnih napada 6. veljače stožer 26. divizije izdao je zapovijed za nastavak napada 7. veljače s početkom u 5 sati.

Kao što je već naglašeno, analizom korpusne, divizijske i brigadne zapovijedi za napad nameće se zaključak da je uporabom tenkova i topništva, kao i definiranjem vatrenih ciljeva izravno zapovijedao Štab 8. dalmatinskog korpusa. Stoga se može zaključiti da je samostan na Širokom Brijegu, koji je 6. i 7. veljače pogođen izravno 296 puta, kao vojni cilj odabran upravo od Štaba 8. dalmatinskog korpusa prije početka Mostarske operacije. U brigadnoj zapovijedi precizirano je da će topništvo u početku napada tući samostan, a ostale ciljeve prema zahtjevu partizanskih jedinica. Kada se to sagleda u kontekstu dostupnih obavještajnih podataka koji kažu da su težišne otporne točke bile Šuškov i Burića brig, onda je jasno da samostan i crkva nisu nikako mogli biti legitimni vojni ciljevi, nego je riječ o klasičnom političkom cilju.

Kada govorimo o borbama za Široki Brijeg, u okviru Mostarske operacije, treba istaknuti da su borbe imale karakter napada na naseljeno mjesto, gdje je stradalo civilno stanovništvo. Tako su u siječnju 1945. u blizini groblja u selu Mamići strijeljana šestorica civila od strane jedinica 2. dalmatinske brigade. U razdoblju od 6. do 10. veljače 1945. na području Širokog Brijega stradalo je pučanstvo na ovim mjestima: partizani su 6. veljače u okršaju ubili 15 civila u selu Grabova Draga, u Knešpolju je ubijeno 40 civila u spomenutom razdoblju, u naselju Široki Brijeg stradalo je 16 civila, u selu Mokro stradalo je dvoje civila i na Trnu je ubijeno sedam civila. U spomenutom razdoblju u Turčnovićima ubijen je Stjepan Bubalo (partizani su ga strijeljali 7. veljače), u Kočerinu Šimun Kvesić – Grgasović (rođen 12. srpanj 1926.) u veljači ubijen na Mamićkom brdu, u Ljubotićima Ante Ljubić – Mišković (rođen 29. siječanj 1889.) ubijen je 2. veljače 1945. u Čerigaju, Žarko Čerkez (rođen 7. kolovoz 1923.) ubijen u veljači 1945. i Jozo Kraljević (rođen 13. prosinca 1902.) ubijen 8. veljače 1945. godine. Zatim, u Dobrkovićima je ubijena Ana Grbešić (rođena 15. kolovoz 1926.) 6. veljače 1945., u Uzarićima su partizani od 6. do 8. veljače ubili 11 civila. Da su se u Mostarskoj operaciji dogodili zločini nad civilnim stanovništvom, svjedoče i pripadnici partizanskih postrojbi 8. dalmatinskog korpusa.

Pripadnik 1. bojne 1. dalmatinske brigade Pavao Prcela navodi sljedeće: „Sudjelovao sam u borbama blizu Širokog Brijega (u prvoj polovici veljače 1945.). Kad je bilo zauzeto ovo mjesto, stigla je zapovijed (jedan jedini put za vrijeme mog boravka u 26. diviziji): slobodne ruke za tri dana. Moja je brigada imala zadatak osvojiti Cigansko Brdo u dolini uz Lišticu, nedaleko od tvornice duhana. Nakon tri dana ogorčenih borba, ušli smo u mjesto. Partizani su dobili nalog, da pokolju koga god nađu u mjestu, uključivši žene, djecu i starce. Nisam htio prisustvovati ovom prizoru, jer mi se gade slične metode. Ipak, nakon pokolja, vidio sam na ulicama i u kućama brojne lešine, ne samo vojnika nego i civila, i među njima znatan broj žena i djece. U jednoj kući – gdje se nalazilo zapovjedništvo hrvatske vojske – vidio sam devet mrtvih (među njima i djecu), poklanih od komunista. Sličnih prizora vidjelo se je i po drugim kućama. Također je bilo naređeno nanijeti što više štete pučanstvo, pa su partizani klali stoku u štalama, a to sam vidio vlastitim očima…“.

O partizanskim ubojstvima svjedoči pripadnik 11. dalmatinske brigade Rafael Radović: „Prodrli smo na sam Široki Brijeg i oko crkve i gimnazije vidio sam oko 50 lješina poginulih vojnika. Ni deset minuta kasnije vidio sam pred zgradom gimnazije na desnom krilu dvadesetak metara od ulaza u gimnaziju tri franjevca u svojim smeđim habitima. Dva su stajala tiho, bez riječi, držeći ruku u ruci, oba starija čovjeka oko 50. godina, treći viši plavokosi bijel u licu, sa bijelim naočalima, odgovarao je za sve trojicu. Pitao ih je naš zapovjednik bataljona, kapetan po činu, po govoru sigurno Crnogorac, ali mu imena ne znam. Uz njega je bilo još desetak vojnika i jedan oficir UDB-e (OZN-e) bez čina, ali s pištoljem. Toj grupi se približih i ja i Mato Franušić, bivši načelnik općine Ston, koji je i sam svršio osam razreda na Širokom Brijegu. Franušić je htio, da im pomogne, pa reče podzapovjedniku: ‘Ja sam ovdje svršio gimnaziju i te ljude poznam. Ti su ljudi dobri i pošteni te vas ovdje ne bi čekali, da su bili kakvi zločinci’. Podzapovjednik reče: ‘Morete produžiti’ i mi moradosmo otići. Bili smo odmakli jedva 10 m, a kad Udbaš automatskim pištoljem ubi s nekoliko hitaca onog visokog, plavokosog fratra. Ostaviše mrtvo tijelo tu, a ona ostala dva svećenika sa grupom partizana, koji su tu stajali, udjoše u gimnaziju… Osim toga vidio sam kako su točno pred lijevim krilom gimnazije – protivno od mjesta ubijanja fratara – ubili dva zarobljenika i to jednog Nijemca i jednog Talijana i to iz puške. Svakog zarobljenog Nijemca i Talijana, te veći broj zarobljenih Hrvata Domobranaca ubili su partizani u Hercegovini. Tako su na primjer jednu noć vodili jednu grupu od dvadesetak ljudi, a među njima jednog mladog Dubrovčana koji mi je kazao svoje ime i adresu, na rijeku Lišticu i tamo ih streljali. Streljanje su vršili dječaci kuriri i jednog od njih su htjeli partizani ubiti pošto su navedenom prilikom dva Hrvata pobjegla. Isto tako vidio sam u jednoj kožari, oko dva i pol kilometra u pravcu Mostara od Širokog Brijega, šest lješina seljačkih mladića, sve ispod dvadeset godina, a koji su bili svježe ubijeni. Ubili su ih partizani, a mladići su bili Hrvati iz Ljubuškog. Ovo mi je pročitano i sve potvrđujem svojom časnom rječju, da je gola istina što sam ispričao“.

Vidljiva Titova uloga u zapovijedanju

U borbama za Široki Brijeg, vođenima 6. i 7. veljače 1945., u okviru Mostarske operacije, svim partizanskim postrojbama, preko Štaba 8. dalmatinskog korpusa, Ureda OZN-e za Hercegovinu i bosansko-hercegovačke divizije KNOJ-a izravno je zapovijedao Vrhovni štab NOV i POJ i vrh OZN-e u Beogradu. Na čelu ovih dviju institucija, koje su bile nositelji oružanog i represivnog djela KPJ, bio je Josip Broz Tito. Njegova uloga u izravnom zapovijedanju ovom operacijom, zahvaljujući dokumentima i iskazima, itekako je vidljiva. Identična je stvar i s njegovom ulogom u djelovanju OZNe i KNOJ-a, a iz dostupnih izvora vidljivo je kako je KNOJ bio podređen OZN-i kojoj je na čelu bio Josip Broz Tito, a operacijama je upravljao u njegovo ime jedan od njegovih najbližih suradnika Aleksandar Ranković. Prosuđujući ove događaje nameće se zaključak kako je u planiranju, pripremi i provođenju ove operacije KPJ koristila dvostruku crtu zapovijedanja.

Uz redovitu zapovjednu crtu, tu je bila i crta OZN-e, koja je u većini partizanskih postrojbi imala svoje povjerenike i odane skupine za provođenje likvidacija „klasnih neprijatelja“. Kada je riječ o borbama na Širokom Brijegu, 7. veljače nakon završetka borbi iskazi očevidaca kazuju da su neposredno prije likvidacije sa širokobriješ širokobriješkim franjevcima razgovarali obavještajni časnik 11. dalmatinske brigade Ljubo Periša i povjerenik OZN-e u toj brigadi, Petar Božinović – Učo, što je samo po sebi više nego dovoljan pokazatelj. Uz franjevce u ovim je operacijama stradalo i civilno pučanstvo Širokog Brijega.

U razdoblju od listopada 1944. do 5. veljače 1945. stradalo je 29 civila od partizanskih i njemačkih snaga, zatim u okviru Mostarske operacije, u Širokom Brijegu od 6. veljače zaključno do 10. veljače partizanske postrojbe ubile su 82 civila. Ukupan broj stradalih civila za vrijeme Drugoga svjetskog rata i poraća samo u Širokom Brijegu iznosi 788 pobijenih i nestalih.

U Širokom Brijegu, prema podacima Povjerenstva za obilježavanje i uređivanje grobišta Drugoga svjetskog rata i poraća, utvrđeno je više od 150 grobišta i stratišta, a od toga je 105 službeno popisano te zabilježeno u formularima spomenutog povjerenstva.”

Zločini u Širokom Brijegu i okolici samo je dio zastrašujućeg niza zločina koji je tijekom rata i poraća počinjen nad hrvatskim stanovništvom Hercegovine. Prema nekim podacima, u tom je razdoblju ubijen svaki 10. Hrvat iz Hercegovine.

Partizani su ubili ukupno 66 franjevaca iz Širokog Brijega za koje se sada vodi proces za proglašenje blaženima. Uz one koji su ubijeni u Širokom Brijegu tu su i oni koji su smaknuti na mjestima od Vrgorca, Čapljine do Bleiburga, Krapine i Maclja… Slično je, diljem Slovenije, Hrvatske i BiH stradavao i velik dio hrvatskog stanovništva Hercegovine.

Memorijalno Groblje mira na Bilima

Projektom memorijalnog Groblja mira na Bilima predviđeno je da se svakoj hrvatskoj žrtvi poginuloj ili nestaloj u Drugom svjetskom rati i poraću podigne bijeli križ s pločom na kojoj će pisati osnovni podatci o žrtvi.

“Žrtve iz Drugoga svjetskog rata i poraća zaslužile su da ih se svi zajedno sjećamo. Zbog toga im podižemo križeve na Groblju mira na Bilima i stvaramo prostor gdje se za njih može moliti i o njima razmišljati. Više o Groblju mira možete pročitati na www.grobljemira.info”, navodi se na mrežnom sjedištu Širokog Brijega.

Tako će i svih 2.165 širokobrijeških žrtava Drugog svjetskog rata i poraća imati svoje križeve na Bilima na kojima će biti ispisani osobni podaci svake žrtve: ime i prezime, ime oca, god. rođenja – godina smrti ili nestanka.

“Ovim putem svima onima koji žele pružamo priliku da stradalim članovima obitelji osobno postave križeve, gdje će u dane kada je to uobičajeno i prigodno moći doći i pomoliti se, položiti cvijeće i zapaliti svijeću”, ističu.

Popis žrtava je objavljen na internetu, te u knjizi „Otkopana istina Širokog Brijega“ (moguće nabaviti: Naša ognjišta – Klanac, Župni ured – Široki Brijeg).