Treća godišnjica od tragične smrti generala Slobodana Praljka

Navršilo se točno tri godine od srijede 29. studenog 2017. kad je okončan najdugovječniji sudski proces ikada, a vjerojatno i jedan od najkompleksnijih u povijesti.

Proces u kojem je donesen konačan, ali i vrlo diskutabilan, zaključak kako su šestorica Hrvata iz Herceg-Bosne Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić ratni zločinci, odnosno dio šireg “Udruženoga zločinačkog poduhvata” s ciljem etničkog čišćenja, progona i istrebljivanja Bošnjaka/Muslimana, koji svoje korijene ima u Republici Hrvatskoj, predvođen prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom, ministrom obrane Gojkom Šuškom i generalom Jankom Bobetkom.

U donesenoj pravomoćnoj presudi Haaškoga suda Prliću je potvrđena zatvorska kazna od 25 godina zatvora. Stojiću, Praljku i Petkoviću potvrđena je kazna od 20 godina zatvora, Ćoriću je potvrđeno 16 godina zatvora, dok je Pušiću potvrđena jedinstvena zatvorska kazna od 10 godina. Ukupno 111 godina zatvora, podsjeća jabuka.tv.

Površan, pristran i selektivan pristup haaških sudaca

Unatoč svim dostupnim dokazima koje je obrana “šestorice” ponudila, dokumentima, činjenicama koje su iznijeli i koje odgovaraju realnom stanju na terenu, suci u Žalbenom Vijeću Međunarodnoga suda za ratne zločine u Haagu, predvođeni predsjedavajućim Maltežaninom Carmelom Agiusom, utvrdili su jedan presedan u međunarodnom kaznenom pravu.

Iz cijelog procesa selektivno, neobjektivno i pristrano su odabrali komadiće slagalice koje je ponudilo Tužiteljstvo Haaškoga suda, i koja je izgleda bila poznata odavno, samo je mnogi nisu htjeli vidjeti.

Pokazalo se toga dana kako za Haaški sud ne vrijedi ona floskula kako “pravo i pravda nisu uvijek isto”, jer u tom sudu pravda kao da nikada nije ni bila neki konačan cilj.

Iako je službeno nastao s ciljem utvrđivanja istine za vrijeme rata na području bivše Jugoslavije, stvaranja mogućnosti pomirenja, kažnjavanja ratnih zločina, te mogućnosti svojevrsnoga zadovoljenja pravde za sve žrtve, s jasnim vremenskim odmakom teško da se može govoriti da je bilo što od toga taj sud u potpunosti ostvario.

Teško je tražiti istinu među sucima koji nemaju nikakva iskustva oko ratnih sukoba, dolaze iz različitih dalekih područja, pa samim time nemaju nikakvih dodirnih točaka s bivšom Jugoslavijom, a kamoli da poznaju povijest tih zemalja i naroda, a zasigurno ne poznaju (dovoljno) kako se odvijao rat na ovim područjima.

Ipak, jedan čovjek nije mogao prihvatiti bezobrazno “cerenje” međunarodne pravde, točnije preplaćenih pravnika s moralno superiornim stavom u odnosu na “primitivne Balkance koji svako malo ratuju”. Hrvatski general Slobodan Praljak, nakon što mu je potvrđena kazna od 20 godina zatvora, napravio je jedan potez koji je bio naizgled protiv njega samoga, ali potez vrijedan toga da ta presuda ne prođe kao “još jedan običan dan u uredu” haaških sudaca.

Nakon što je s prijezirom odbacio tvrdnje suda da je ratni zločinac i ispio bočicu otrova, u sudnici je nastala totalna konfuzija i muk. Samodopadne hladne osmjehe haaških birokrata zamijenili su šok i nevjerica. Po zahtjevu obrane, suđenje je privremeno prekinuto, a general Praljak hitno je odvezen u bolnicu, ali djelovanje otrova bilo je presnažno i nije mu bilo spasa.

Haaški sud u proteklih je godinu dana izvršio istragu, ali nije utvrdio na koji način je Praljak unio bočicu otrova.

U njihovim redovima oko generala Praljka ključno pitanje bilo je “Kako?” a ne “Zašto?”.

Ostalo je nerazjašnjeno na koji način je general unio bočicu otrova u sudnicu u Haagu, ali isto tako ostaje nerazjašnjeno pitaju li se ikada ti hladni birokrati jesu li postupili ispravno?

Uvjeren u nevinost do posljednjeg trenutka

Odmah isti dan doznalo se kako bi general Praljak, da je prihvatio ovakvu kaznu, uskoro mogao postati slobodan čovjek.

Naime, prema međunarodnim propisima optuženik nakon odslužene 2/3 zatvorske kazne ima pravo podnijeti zahtjev za slobodu, a s obzirom na to da se general Praljak dobrovoljno predao u travnju 2004. godine, i da je od tada gotovo cijelo vrijeme bio u pritvoru, takvi uvjeti vrlo brzo bi se stekli.

Ali za nekoga tko ima izrazito izgrađen intelekt, etičnost, čast, hrabrost i jasno istaknute principe, ovo što se dogodilo u sudnici u Haagu bilo je i više nego neprihvatljivo.

Zbog toga je general Praljak odlučio poslati jasnu poruku oduzimanjem vlastitoga života, jer ga je od svega najviše boljelo nepravično suđenje, a jednostavno nije mogao nastaviti živjeti s vječnom etiketom ratnoga zločinca.

Možda je dao naslutiti kakav će biti njegov čin u konačnici kad je tijekom završne riječi svoje obrane prije prvostupanjske presude rekao:

Bez ijedne uvrede, galame ili psovke diktirao je činjenice, a Halilović je s druge strane kašljucao i ponudio niz flosluka.

Stoga, bez obzira koliko neki Hrvatima dijelili etikete “UZP-ovaca”, “zločinaca”, “fašista”, sjećanjem na generala Praljka ne dopustimo da prava istina o proteklom ratu iščezne. Mnogi će reći da o ratu u BiH postoje najmanje tri istine i to je točno. No neka hrvatska istina bude utemeljena na dokumentima i dokazima, a ne na lažnim svjedočenjima i prikrivanju istine. Ne stidimo se priznati i svoje zločine, ne spori nitko da ih je bilo, ali nitko vam ne može nametnuti da ste vi bili najgori i jedini činili zločine, jer niste.