Kako je Udba stvarala ustaše i neprijatelje od gimnazijalaca

Majka mu je umrla 1943. Kao učenik, isticao se kratkim pričama koje je objavljivao u vodećim omladinskim listovima. Godine 1955. dobio je nagradu Poletova žirija u kome su sjedili Mirko Božić i Zlatko Tomičić.

(POD NADZOROM UPRAVE DRŽAVNE BEZBJEDNOSTI I PRVI PROGON)

Udba je, prema dostupnoj dokumentaciji, sustavno počela pratiti djelovanje Brune Bušića u proljeće 1956., kada je bio u drugom razredu gimnazije u Imotskom.

Perfidna pitanja

Povod su za to bili odgovori koje je Bušić tih dana dao na deset anketnih pitanja dobivenih u školi kao anonimni zadatak, koje je osmislila i gimnaziji nametnula Udba, a koja su se odnosila na životne uvjete učenika, na školski program, ali i na dva za tu prigodu vrlo lukavo i perfidno osmišljena i uvrštena pitanja: vjeruje li učenik u Boga (6. pitanje) i što mu se čini je li bio bolji “stari sistem ili današnji”, tj. ondašnji komunistički sustav (10. pitanje). Pitanje “Vjeruješ li u Boga?” bilo je popraćeno dvama dodacima: a) “Ako vjeruješ, navedi razloge koji te na to potiču”; b) “Ako ne vjeruješ, navedi razloge koji su te od toga odvratili.”

Na šesto pitanje (“Vjeruješ li u Boga”) Bušić je odgovorio: “U Boga vjerujem.” U objašnjavanju zašto vjeruje u Boga šesnaestogodišnji je Bušić odgovorio da je ranije, dok je išao na vjeronauk, u potpunosti vjerovao što su mu govorili fratar i stariji, ali da su mu kasnije učitelji i profesori iznosili suprotne dokaze o Božjoj opstojnosti, kojima se on nije mogao suprotstaviti svojim dokazima, što je pridonijelo, uz “grijehe”, i krizi njegove vjere. Zatim je naveo da je istinu o Bogu počeo tražiti “kako u knjigama za vjeru, tako i u knjigama protiv vjere” i da potpunu istinu traži, ali da se “ipak sam uvjerio da Bog postoji”.

O postojanju Boga

Bušić je u okviru toga odgovora sebi postavio pitanje: “Odakle sam naučio misliti na nešto što je savršenije negoli sam ja?” Nakon analize svoga nesavršenstva, odgovorio je da je “ideju bića” u nj usadilo “neko biće koje je uistinu savršenije od mene i koje u sebi sadržava sva savršenstva o kojima sam ja mogao imati neku ideju, tj. jednom riječju - to je Bog. Prosuđivanjem zdravog razuma, dolazim do zaključka da Bog postoji. Jer, ako svaka stvar ima majstora koji ju je napravio, mora i ovi nepregledni Svemir, koji se savršeno giba, imati svoga majstora i nadzornika.”

Na deseto pitanje (“Što ti se čini je li bolji stari sistem ili današnji?”) Bušić je odgovorio vrlo uvjerljivo i dosta opširno: “Naravno da sistem stare Jugoslavije nije bio dobar, ali isto tako ni današnji sistem ne valja iako je nešto bolji. Za vrijeme stare Jugoslavije bilo je dosta gladnih, žednih, bosih, golih, ali ima ih i danas, iako u manjem broju.

Međutim, svaki dan raste broj nezaposlenih. Stara Jugoslavija je zato dopuštala veću slobodu mišljenja, dok je sada novi sistem skučio slobodno izricanje misli i ugušuje svaku klicu narodnosti. Narodna Republika Bosna i Hercegovina nije dodijeljena Hrvatskoj iako Hrvatska ima na nju svoja pradavna prava, a to bi morala Srbija svakako priznati. Kako je Srbiji priključena Vojvodina i Kosovsko-Metohijska oblast, tako bi i Hrvatskoj morala biti priključena Bosna i Hercegovina. No, osim toga Srbi vode propagandu u Bosni i Hercegovini te šalju svoje učitelje i profesore među Hrvate, koji vrše posrbljivanje na više načina. Štampa srpska također nastoji što više prodrijeti u područje Bosne i Hercegovine. Mislim da nije potrebno spominjati masovno ubijanje zarobljenika za vrijeme rata i u razdoblju poslije rata i ostala nasilja.”

Provjera autora

Bušić je zatim upozorio da jednakost, ravnopravnost i sloboda vjere ne postoje “nigdje nego na papiru”. Tu je misao iskazao još jednom tvrdnjom: “Slobode vjere nema, ravnopravnosti također, a o jednakosti da i ne govorimo.” U nastavku odgovora na isto pitanje Bušić kritizira Titov i Jovankin luksuz i iznosi da radnik, seljak i službenik žive u oskudici. Svoje mladenačko, ali vrlo ozbiljno razmišljanje zaključuje ovako: “U novom sistemu ima mnogo dubokih rupa koje bi trebalo što prije zatrpati ako se ne želi nova revolucija koja bi ih zatrpala leševima. Te se rupe mogu jedino zatrpati ako se dade sloboda štampi, koja bi upozorila na njih”.

Uprava imotske gimnazije o svemu je tomu izvijestila Udbu u Imotskom i predala joj original Bušićevih odgovora i odgovore drugih gimnazijalaca. Na to upućuje činjenica da je Ivan Šodan, tadašnji šef Ispostave unutrašnjih poslova u Imotskom, 1. lipnja 1956. dopisom obavijestio “Državnu bezbjednost Odjela unutrašnjih poslova kotara Makarska” o “slobodnim odgovorima jednog đaka iz imotske gimnazije koje je dao pismenim putem na postavljena pitanja”. U dopisu je naveo i to kako je provjeravanjem otkriveno da je autor tih odgovora “BUŠIĆ BRUNO, sin Josipa, iz Vinjana Donjih, učenik VII. razreda gimnazije (danas drugi).

(ORGANIZACIJA “TIHO”)

Zbog iznesenih vjerskih i političkih gledišta u “anonimnoj” zadaći, Bruno Bušić nije odmah imao nekih većih neugodnosti i problema, izuzme li se “otvoren” razgovor s razrednikom. Ali već sljedeće godine, koliko se vidi iz dostupne Udbine tadašnje dokumentacije, on i većina njegovih kolega predmet je Udbina sustavnog praćenja. Povod tomu bila je spoznaja Udbe u Imotskom u ožujku 1957. da neki imotski gimnazijalci u suradnji s nekim gimnazijalcima u Lištici (na Širokom Brijegu) u Hercegovini, rade na osnivanju Tajne organizacije hrvatske inteligencije, kraće “TIHO”. Iz “Elaborata organizacije TIHO”, priređenoga svakako u jesen 1957. u Udbi u Mostaru, jasno je da je Udba iz Splita u veljači 1957. upozorila “depešom” Udbu u Mostaru “o postojanju organizacije TIHO u gimnaziji na Lištici”.

Dalje se navodi: “Odmah nakon nekoliko dana došli su kod nas jedan službenik UDB za Split i njihov saradnik ‚ Voda, a preko kojega su oni i doznali ove podatke. Na sastanku u ovom Odjeljenju, saradnik nam je dao detaljna obavještavanja o postojanju ove organizacije među đacima na Lištici i u Imotskom. Organizacija je tek tada bila u začetku svoga formiranja i tek je bilo nekoliko njih koji su radili na okupljanju hrvatske klerikalne omladine.”

Ideju o stvaranju tajne organizacije “TIHO” pokrenuo je, po vlastitom priznanju, Radoslav Marić iz Marića Dolaca u općini Posušje, polaznik VII. razreda gimnazije u Lištici (Široki Brijeg). On ju je 27. siječnja 1957., u vrijeme školskih zimskih praznika, iznio u Gorici prijatelju Kruni Galiću, polazniku VII. razreda gimnazije u Imotskom.

Tajna organizacija

Nakon prihvaćanja te ideje, dogovorili su se da će raditi na širenju organizacije, svaki u svojoj sredini. Po izjavi nekadašnjega udbaša u Ljubuškom, Mirka Grgića, 15. rujna 1995., Udba je i uz pomoć Frane Peškure “osnovala ustaško-terorističku organizaciju u Širokom Brijegu i ustašku organizaciju u Imotskom”.

Vrlo brzo nakon početka “osnivanja” tajne hrvatske organizacije među gimnazijalcima u Lištici i Imotskom, već 22. ožujka 1957., v. d. šefa Ispostave unutrašnjih poslova u Imotskom Ivan Erceg izvijestio je Državnu bezbjednost Sekretarijata unutrašnjih poslova kotara Makarska dopisom da “u imotskoj gimnaziji postoji jedan broj đaka, koji bi ponekad i negativnije istupali”, da je “ova pojava u zadnje vrijeme počela... dolaziti još više do izražaja, tako da se, prema dobivenim signalima, vrlo vjerojatno može pretpostavljati da su čak i organizovani u jednu od ustaških organizacija”.

Naveo je dalje da su ih prošlog tjedna posjetili “drugovi iz SUP-a Mostar - drug Lovro Kovačević, Granić i šef otsjeka Državne bezbjednosti” radi analiziranja držanja pojedinih đaka rodom s njihova područja, a koji pohađaju gimnaziju u Imotskom. Ti su “drugovi iz SUP-a Mostar” istakli da na njihovu području postoji “jedna ustaška organizacija”, da je njezin član Kruno Galić iz Gorice, učenik VII. razreda gimnazije u Imotskom, a “uz njega ima još oko 20 omladinaca”. U tom su dopisu kao sumnjivi u Imotskom navedeni učenici VIlI. razreda gimnazije Ante Rebić Nikolin, Marijan Rebić Rajkan, student Marijan Rudež, prošlogodišnji đak imotske gimnazije, student Vice Vukojević i učenici Kruno Galić i Bruno Bušić.

O Bušiću se kaže: “Ovaj posljednji je prilikom sastava jedne slobodne zadaće 1956. g. napadao društveno uređenje u našoj zemlji, kako nema demokracije, ravnopravnosti ni slobode vjeroispovijesti.” Za sve njih navodi se: “Iz izloženog vidljivo je da grupica ipak pre(d)stavlja ozbiljniji problem i oko nje se je potrebno jače angažovat. Mi smo već uspostavili kontrolu pošte, a isto tako pratit ćemo s kojim sve licima se druži Galić i Rebić “ .

Opravdana sumnja

Dakle, gimnazijalci u Imotskom bili su pod punim policijskim nadzorom. Tako se je u proljeće 1957. u imotskoj gimnaziji zbližila jedna skupina đaka nezadovoljna političkim položajem hrvatskoga naroda u jugoslavenskoj državnoj zajednici: Andrija Biočić i Mate Babić iz Runovića, Bruno Bušić iz Vinjana Donjih, Ivan Gabelica iz Podbablja te Kruno Galić i Florijan Galić iz Gorice u Hercegovini.

Da je ne samo tajna jugoslavenska policija (Udba), nego i tadašnja milicija, itekako pratila kretanje i ponašanje imotskih gimnazijalaca, vidljivo je iz dosta opširnog “Petnaestodnevnog političkog izvještaja” što ga je tadašnji komandir milicije u Imotskom kapetan Dominko Miočević 15. travnja 1957. poslao Državnoj bezbjednosti u Makarskoj. U njemu je, pišući, između ostaloga, o “proustaškim elementima”, o Andriji Biočiću i Mati Babiću iz Runovića napisao da su 10. travnja viđeni u Imotskom, ali “da u gimnaziji zaista nisu bili” pa da “postoji opravdana sumnja da su se navedeni zadržavali u Franjevačkom samostanu u Imotskom, gdje su i slavili godišnjicu osnutka NDH”.

Udbina igra je nastavljena. U početku svibnja iste godine, svakako u skladu s Udbinim programom, gimnazijalce u Imotskom posjetila su trojica gimnazijalaca iz Lištice (Radoslav Marić, Mirko Tomasović i Miljenko Dragičević) i “Ante iz Splita”, tako se predstavio Frane Peškura, suradnik Udbe sa suradničkim imenom “Voda” i usmjeravatelj osnivanja protujugoslavenske i protukomunističke organizacije “TIHO”.