O kalvariji obitelji Vegar iz Vašarovića govori Jerko Vegar, udbina žrtva, brat hrvatskih domoljuba i mučenika Pave i Nedjeljke

Pavo Vegar, bio je član HRB-a, i jedan od vođa skupine „Feniks“ ili Bugojanske skupine, koja je 1972.godine upala u Jugoslaviju s ciljem podizanja ustanka i stvaranja hrvatske države. Pavu su jugoslovenske tajne služe ubile u srpnju 1972. god u omiškom zaleđu, a njegovi posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni. Drugi brat Nediljko Vegar, morao je nakon tih nemilih događaja i brutalnog mučenja, kao i mučenja majke Anđe, oca Ante i mlađeg brata Jerke pobjeći iz Jugoslavije u emigraciju, tek je krajem 1990.god, nakon više od 18 godine došao u rodno selo.

U emigraciji je bio bliski suradnik pok. Brune Bušića. Odmah nakon dolaska iz emigracija, stavio se na raspolaganje Domovini, gdje u sastavu legendarne Četvrte gardijske brigade i Specijalnim postrojbama GS OSRH pod zapovjedništvom, generala Ante Rose, sudjeluje u mnogim bitkama i postaje jedna od legendi Domovinskog rata.

Umirovljen je 2001.god i tada postaje ponovno žrtva progona u svojoj zemlji, sumnjiče ga tadašnje vlasti da je pomogao u bijegu generalu Anti Gotovini. Bio je prijatelj i suradnik generala Gotovine te je u mirnodopskom razdoblju bez ikakve nadoknade radio na prikupljanju dokumentacije i pomoći obrane optuženom Gotovini u Haagu. Po povratku Zvonka Bušića s 32 godišnje robije Nedo se intezivno družio s njim. Zvonkovo samoubojstvo krajem kolovoza 2013.godine bacilo ga je u očaj, a već se teško i razbolio. Što od teške bolesti, što od tuge za prijateljem Zvonkom, Nediljko Vegar preminuo je pola godine poslije, 2014.godine.

Unatoč svemu, njegovi ideali, kako je kazao jedne prilike svojim prijateljima su ispunjeni- stvorena je hrvatska država. Treći brat Ivan utopio se sa sedam godina, pod ne razjašnjenim okolnostima. Mlađi brat Jerko koji je isto bio Udbina žrtva, danas živi povučeno u rodnom selu, dvije sestre Ana i Rosa već desetljećima žive u Australiji, s tim da je starija sestra Ana tek nakon 45 godina došla prvi put u Hrvatsku.

Već jedno vrijeme pokušali smo napraviti priču o kalvariji ove obitelji, tek kad je naš kontakt sve dogovorio, zaputili smo se do Vašarovića. Odmah po dolasku, dočekao nas je Jerko s riječima:

-Znam da će sve bit uredu, ja samo čitam Hrvatski tjednik, to je novina moje obitelji. Inače, nikome ništa ne govorim, svašta me ujelo u životu i pomalo sam skeptičan prema ljudima. Molim vas kao Boga, da prenesete ovu moju poruku medijima i javnosti- neka se više ne piše da su pronađeni posmrtni ostaci mog brata Pave, dok to sto posto ne bude potvrđeno. Mi za njegovim posmrtnim ostacima tragamo desetljećima, da svog braju sahranimo uz mater, oca i braju Nediljku. I svaka ta vijest o pronađenim posmrtnim ostacima unosi dodatni nemir u našu obitelj. Ja ću vam ispričati, što sam ja i obitelj prošli,a svi dokumenti za ostale stvari su kod Bože Vukušića, koji je obiteljski prijatelj.

Dok sjedimo, Jerko nastavlja s pričom nakon što je popije malo kave.

-Mislim da se o progonu i mučenju moje obitelji može napisati roman, ja bi vam moga sad sedam dana i noći pričat o tim stvarima, ali skoncentrirati ću se na najvažnije stvari. Prvo da vam kažem, da mi kao obitelj nismo bili nikakvi ekstremisti, neki su bili tada za Jugoslaviju, mi smo bili za Hrvatsku. Kao danas netko za Dinamo, a netko za Hajduk. Sve ove riječi možete provjeriti kod mojih susjeda, oni su svjedoci svih tih nemilih događaja. Mi nismo imali pojma kao obitelj, da je Pavo s momcima upao u Jugoslaviju 1972.god. Možda je otac i znao, ali je to vješto skrivao od mene i Nedjeljke. Ja sam tu večer išao na nekom trobrzincu s prijateljem do jednog diska na Teskeri. Kad se jedanput straža s puškama stvorila ispred nas, pitaju nas: „Tko ste vi? Di ćete?“ Kad smo im rekli tko smo, kazali su- prolazite. Stotinjak metara od kuće, još jedna kontrola. Ja ne znam što se događa, dolazim kući i govorim to pok. ocu Anti. On kaže: „Ma to vi umišljate, vi ste mladi i tko zna što se vama pričinja“- otkriva Jerko.

No, otac je odmah otišao pozvati starijeg brata Nediljku, koji je gledao u selu TV-e. Prije je bila samo jedna televizija u selu ili eventualno dvije, a onda se tu mladost na večer okupljala.

-Kad je Nediljko došao, on i pokojni otac otišli su iza kuće nešto pričati. No, nije prošlo dugo, eto ti milicije iz Ljubuškog, pretres cijele kuće, nose svu robu iz kuće. I vode njih dvojicu, a ja još ne znam što se događa, zašto robu i odjela kupe. Nije prošlo dugo, eto ih i po pokojnu mater Anđu. U kući ostali sami ja i mlađa sestra Rosa, a kuća opkoljena u njoj nema ništa. Sve odnijeli, što se moglo odnijeti. Nakon tri dana mlađa sestra počela je od gladi gristi nokte, ja pogledam po kući i nađem novca za dvije paštete. Odem u lokalnu trgovinu, ulazim na vrata trgovac me pogleda, ja upitam dvije paštete, platim i odem kući. Kad sam ih donio kući Rosa ih je odmah rukama pojela. Eto ti nakon nekog vremena po mene milicije, moram reći kako me tadašnji načelnik SUP-a čovjek je i danas živ nije taknuo. Samo je rekao: „Vodite ga u tu sobu“.

No, tu iznenađenjima nije bio kraj, u toj sobi Jerku je dočekao prvi susjed i tadašanji šef ljubuškeUdbe, Rade Vukojević.

-Ja kao dite sa 17 godina obradovao sam se Radi, mislio sam, evo mog susjeda, sad će me zaštiti. Pitam ga ja s vrata: „Di su ćaća, mater i brat Nedo“. A on meni: „Prčim ti…di je Pavo?“ „Kuća vam je zarasla u kupinu, a vi bi Hrvatsku“. Ja mu govorim o čemu ti Rade pričaš, ti i Pavo ste isto godište, moja baba te opremala kad si išao za svećenike u Dubrovnik. A on i dalje nastavlja: „Di si mu nosio konzerve, di se krije?“. Tek je meni tada sinulo da su me namjerno pustili i pratili da odem kupiti paštete, kako bi me optužili da sam nosio Pavi konzerve. Nakon toga ja se više ničeg ne sjećam, probudio sam se pod nekim svjetlom. Kad sam se došao sebi nisam mogao ruke dignuti, sav sam bio krvav- s punim očima suza priča Jerko.

U to vrijeme otac, majka i brat Nediljko su bili u mostarskom zatvoru, batinaši su ih doslovno lomili.

-Kad je pokojni otac izašao iz mostarskog zatvora imao je 45 kilograma, Nediljko je danima povraćao krv, a majci su lisice doslovno izglođale ruke, ja nisam mogao potkošolju sa sebe skinuti slijepila se od krvi. Namazao sam se uljem, a onda kad sam je povukao krv je pčela prštati po zidovima. Nikad poslije nisam ušao u tu sobu. U kući nije bilo ništa, samo stol i četiri stolice. Sve su odnijeli. Rosa nije znala u sat, a imala je skoro 20 godina. Anu je Pavo već ranije pribavio u Australiju. Naš progon i kalvariju režirao je naš prvi susjed, Rade Vukojević zakleti udbaš kojeg su potjerali iz svećenika u Dubrovniku, zbog nekih sitnih krađa- veli Jerko.

Nakon što su jugoslovenske tajne službe ubile njegova brata Pavu i ostale članove skupine „Feniks“, od kojih je samo preživio Ludvig Pavlović, progon se i dalje nastavio.

-Nediljko je morao pobjeći, jer bi ga ubili sto posto. Rade je non-stop pleo mrežu oko njega. Majka je izmučena i od tuge za Pavom, a poslije i za Nedjeljkom kad je emigrirao umrla 1980.god s tragovima nasilja. Mene i oca su kad je god nešto šušnulo u Jugoslaviji od 1972.god do 1990.god privodili su non-stop u Ljubuški i Mostar. Ne pamtim koliko su nas puta priveli, živjeli smo od pšenice i kukuruza, te od povrća. Nitko nas nije mogao zvati na dnevnice, po selu i na sprovode hodali smo pognute glave. Kuća nam je bila non-stop pod prismotrom-ističe Jerko.

Dolaskom demokratskih promjena i padom jugoslovenskog režima, prvi je put nakon 18 godina vidio brata Nediljka. Susret se dogodio u Stuttgartu.

-Znali smo da je živ, ali nitko nije znao gdje je. Kad je došao poziv, našli smo se u Stuttgartu, moj jedan susjed posudio mi je novce da odem u Njemačku. Nisam ga prepoznao, kad je otišao od kuće, imao je kosu. A kad sam ga vidio u Stuttgartu bio je proćelav, dan i noć smo razgovarali u jednom skloništu HRB-a. Kad je došao kući, otac je već bio na umoru, stao je ispred kuće. Dolazi Nediljko i njegov jedan prijatelj. Kaže on pokojnom ocu: „Zapucaj iz pištolja da svi znaju da sam se vratio“. Otac nije imao snage, zajedno su stiskali obarač, u tom trenutku skupilo se oko 150 ljudi ispred kuće. A meni obraz opada, kroz kuću orlovi mogu letjeti, nije bilo ničega, bili smo teška sirotinja. Kad, eto t, i za pola sata milicije iz Ljubuškog s petokrakama, ali nije bilo većih problema- naglašava Jerko.

Životna želja kaže nam bila mu je kazniti obiteljskog krvnika, starog udbaša Radu Vukojevića.

-Ja i danas imam traume od njega, završio sam na psihijatriji, četiri puta sam operira bubrege, tukli su me po bubrezima. Uništio nam je živote, htio sam ga ubiti. To me držala. No, Nediljko nije dao, bio je div, mali rastom, ali snažan čovjek i njegova riječ se poštivala. Rekao mi je:“ Jerko, imaš dicu, Rade mora neke stvari reći emigraciji“. Tako je Rade umro prirodnim putem, obolio je, nije mu pet-šest ljudi bilo na pogrebu, a djece nije imao. Žena mu i danas živi nedaleko od nas.