"Bez povratka"- dvanaesta knjiga Ivana Bradvice

Svoje recenzije na knjigu su dali Akademik Luko Paljetak i književnik Mladen Vuković.

 Svoju novu knjigu pjesama “Bez povratka“ Ivan Bradvica podijelio je u tri cjeline. Prvi sadrži pjesme, drugi haiku, a treća aforizme. Pjesme, s obzirom na svoj grafički izgled, složene simetralno, jesu na svoj način „carmina figurata“, čime se autor želi udaljiti od uobičajenog strofičnog tipa pjesme i privući veću pažnju čitalaca te ih na taj način što više zainteresirati za sadržaj svojih stihova. Uvodna pjesma „Budućnost“ jest zapravo pitanje koje autor upućuje personaliziranoj Budućnosti tražeći od nje odgovor na nekoliko stvari: “tko si“, “kad ćeš doći“, „zašto kasniš“, „što ćeš donijeti“, „koliko ćeš se zadržati“. Time pokazuje svoju zabrinutost za stanje i unutarnjeg i vanjskog svijeta čovjeka i društva, poručujući i njemu i sebi: „budi strpljiv, ostvaruj se polako“.

Sudeći po tome može se zaključiti kolika je autorova zabrinutost za opće stanje čovjeka i svijeta, za njihovu budućnost, koja je, neodjeljiva od prošlosti jer, kako zaključuje pjesnik, „obadvije misle na nas“.

Živjeti se ne može i, reklo bi se, ne smije bez sjećanja koja svakodnevno, polako blijede, hrane nas i svojim radosnim i svojim tužnim sadržajima. On i sjećanja mjeri mjerom budućnosti, kako se to npr. vidi iz pjesme “Jutarnja kava“, koja je zapravo prikaz jednog uobičajenog dana u životu Ivana Bradvice. Sljedeće pjesme posvećene su „Ocu“, i „Majci“ koju autor izjednačava s poezijom, karakterizirajući je nizom vlastitih neologizama, pa je tako ona “strpljiva zaštitnica“, „ dojmljiva ljepotica“, „svih blaga trezorica“, „sjemena uskrsnica“.

Tema domoljublja zaprema pjesmu s naslovom “Oluja“. Pjesnik ga izražava na razini općeg nacionalnog osjećaja koji i ne želi izbjeći nego samo potvrditi svojim zanosom.

Njegovu pozornost privlači i tzv. Hrvatski pleter. On je, prema njegovom uvjerenju “vrijednost svijeta/činjenica sveta“, on je „sukus“ njegove spoznaje. Posebno je figurativno zanimljiva pjesma „Hvatanje“ koja ima izgled ženske figurine u haljini od slova.

Kao i svi pjesnici i Ivan Bradvica strepi da neće biti shvaćen pa kao potpora njegovim mislima služe mu rime što upućuje njegovo poznavanje te vrste pjesničkog posla i građenja pjesme, pri čemu, dakako, uvijek treba težiti što uspješnijoj rimi, i izrazu, izbjegavanju općih mjesta, premda i ona poeziji imaju svoju ulogu baš zato što su takva.

Haiku koje Bradvica piše jesu zapravo mahom haikuidi, jer se autor ne pridržava pravila koje je zapisao na početku tog ciklusa, gdje kaže da: “Haiku je poetska misao u tri stiha, iskazana s pet pa sedam te pet slogova“. Mnogi od tih haiku prekoračuju tu mjeru. K tome, haiku ne poznaje rimu. Najuspjeliji mi se stoga čini onaj u kojem kaže: “kad je lijepo/sam se vidiš lijepo/baš je lijepo“.

Treći, najveći dio knjige tvore aforizmi koje autor naziva „osmislice“. Aforizam po definiciji jest domišljaj, svojevrsna inačica narodne poslovice, sadržajno zgusnut u jednu ili više rečenica s ciljem da se izrazi općevažeća misao, dosjetka proistekla iz osobnog ili kolektivnog iskustva i mudrosti, a ton joj je često duhovit pa i sarkastičan, zasnovan ponekad na vještoj igri riječi. Blizak je epigramu. Ivan Bradvica svoje je osmislice poredao uobičajenim abecednim redom dajući im povremeno širi, a povremeno sažetiji oblik od samo jedne rečenice. Teme su mu raznolike i zahvaćaju sav suvremeni prostor i problematiku. Kao što to u tom žanru i kod najboljih pisaca biva, poneki od tih aforizama uspjeliji su od drugih. Najuspjeliji su pak oni za koje nepoznati čitalac, na kojeg svaki pisac uvijek računa, javno ili u sebi kaže: “Dobro je rekao“. Ako zapamti i dalje prenese tu misao, kao svoju.

Nekoliko uspjelih Bradvičinih aforizama, da se vratimo početnoj temi – Budućnosti, glasi:

https://ssl.gstatic.com/ui/v1/icons/mail/images/cleardot.gif„Budućnost je traženje sebe u sebi preko drugih“. „Nema glumljenja budućnosti, glumi se samo prošlost“. „Samo snovi mijenjaju vanjski svijet“. „Život je tkanje igle s koncem u kojem je igla do svoje svrhe stigla“.

Vjerujem da će ova tro komponentna knjiga naći svoje čitatelje. Kao poticaj za različite oblike razmišljanja, slaganja ili ne slaganja ona je prikladno štivo, zar to nije posao svake knjige?

Uostalom sam autor kaže: “Evo praznih papira, daj pravu olovku, neka se nastavi knjiga života“. Ima u njoj lijepih i korisnih misli, a lijepe misli, kaže autor, treba: “gledati, slušati, osjećati, imati, njima se diviti, njima se posvetiti, u njima slobodno uživati, ostalih se osloboditi, da se od ljepote u ljepoti umre, a da ljepota nikad ne zamre“. S ovom se možemo samo složiti, zar ne?

Akademik Luko Paljetak

U ovoj najopsežnijoj knjizi Ivana Bradvice ima pjesma Pleter u kojoj autor o toj hrvatskoj „vrijednosti svijeta“ kaže da „plete, stvara / on ima za život dara“ pa njime gradi i svoj novi knjiški troplet od pjesama, haikua i aforizama. Uvodni stihovi su mu i dalje šimićevski grafički centrirani, što u nekim uradcima ozrcaljuje dodatne vrijednosti, kao u pjesmi Hvatanje u kojoj je uhvatio obris svojevrsnog pehara za ispijanje čarolije stiha, jer pjesnik i sam tvrdi: Pjesma je snimka duha. Teme su raznovrsne, od prisjećanja na djetinjstvo i igru loptom (što li je loše stric radio vazda ljutoj strini Ivi?), zavičajnih suhozida, ponizne starosti u vlastitom domu, ispijanja kave i razmišljanja o stvarnosti i nadirućeg koronavirusa, do pobjedničke Oluje i drage Domovine, čiju trobojnicu danas vidi da se: crveni od srama, bijeli od nemoći i plavi od neprijateljskih udaraca. Neizbježan motiv je majka (Jedinica dobra je brižna majka.), a kroz nekoliko se pjesmotvora provlači misao budućnosti, koju autor vidi kao željeni cilj i logičan slijed časne prošlosti i čestite zbilje svoje obitelji i svojih najbližih.

Za razliku od prve rukoveti i poezije u slobodnom stihu, u drugom se ciklusu Ivan više poigravao s haikuom, dosljedno poštujući izvorne zadatosti ritma 5-7-5 u trostihu, toj japanskoj lirskoj i duhovnoj malešnici koja je sve popularnija u posljednjih pola stoljeća i u hrvatskoj književnosti. Tematski raspon Ivanova trostišja je također širok, od prepoznavanja lirskih trenutaka u prirodi, gdje je iskonski haiku „svoj na svome“, do umnih poučaka izraslih na cvjetovima i korovu stvarnosti, a u jednom se satiričnom haikuu autor dodatno poigrao i srokom: javno peru veš / od sramote da umreš / za prljavi keš.

Osnovni, stožerni i najdeblji dio u ovom tropletu je Bradvičino aforizamlje s više od tisuću osmislica, kako autor u svim svojim knjigama naslovljuje komprimirane misli od veličini svijeta i života, a sam će ih i dodatno zorno definirati: Osmislica je skupljene širine oštrica. Još će poslovično ponoviti određenje te najteže književno-satirične vrste: Aforizam: Malo reći, puno kazati. Upravo zato, ponajbolji osmišljaji u ovoj knjizi su i najkraći, kao sjajna misao o logorejskom poremećaju: Blebetanje: Iš! Sve misli i dalje imaju svoje jednorječne naslove poredane abecednim redom, nekoliko o istoj temi ih je ukolajnjeno ispod istog naslova, dok bi se poneki opetovani domišljaji s ritmom mogli otčitati i kao pjesmotvori (Vlasnik; Jedan čovjek). Tešući drvo života, Bradvica je najviše izbrusio misli u jednoj rečenici, no poneka su mu razmatranja o životu duga i do pola kartice (Lako; Prijevara), podsjećajući na baštinjene pjesme u prozi naših prosvjetiteljskih pisaca. Iako aforizmi, kao i narodne poslovice, teže iskazu zajedničkoga iskustva, autor ne bježi nekim mislima dati baš osobni i konkretni pečat, pa se u pojedinim pogledima na zbilju hvale ili kude poznati znanstvenici, političari ili svećenici (Josip Pečarić, Andrej Plenković, papa Franjo, fra Jozo Pejić…).

Svatko će u knjizi pronaći svoje favorite i aforizme koje će često citirati, ovog mi se poslijepodneva primjerice sviđaju ovi: Iskren smijeh, kao mijeh, potpiruje raj, vatri života ne će biti kraj. / Prirodno preminuće je poljubac početka vječnosti. / Tko je u vječnosti taj ne kasni. / Život više kvare stariji nego mlađi. / Molim da vjernici budu vjernici. / Duhovnom slijepcu ne pomažu nikakve naočale. / Dok god ljudi ne budu podnosili istinu, bavit će se politikom. / Samovoljac je civilizacije moljac. / Ima pastira, nema ovaca. / Politika u kojoj je sve moguće nije civilizirana politika. / Istina je, laže se. / Da nema mudro glupih, za naivno pametne se ne bi znalo.

Zaklopivši ovu knjigu aforizama, ne ćemo se moći oteti dojmu da ih je ipak pisao jedan pjesnik, ili autor koji zamače pero u tintu lirike, kojoj riječ i jezik imaju posvećeno mjesto (Čovjek bez svog jezika, ne za što guta.), pa se ni naš autor nije mogao otarasiti slatke napasti da nam daruje neke nove lekseme, rijetko rabljene riječi, novokovanice iz poetske kovačnice koje uresuju njegovu rađu: čulnik, drekoslavci, duhododirnik, izgubljenik, loptonog, misaomet, nadahnutak, nuždovod, podatuše, politpastiri, samovoljac, slavostramotnik, sličnomišljenik, stalnojed, ubijanizam, udborak, vijestonoša… Naslov knjige je Bez povratka. Ne odnosi se na ovo štivo između njezinih korica. Valja mu se češće vraćati, pa čak i čitati na rate, jer preveć mudrih misli u kratkom vremenu može zakusiti naše ganglije, kao i svaka slastica nepce i želudac! A za duhovne kalorije, s mjerom, nikada ne smije biti rano ni kasno!

Mladen Vuković, književnik