Hrvatski rukomet ne može bez Hercegovaca: Ljubuški je fenomen u svijetu

Na tribinima Messe Arene prava je ludnica kad igra Hrvatska, a kad kamera krene u obilazak tribina, na zastavama se može pročitati Ljubuški, Mostar, Tomislavgrad, Livno, Posušje, Široki Brijeg, Čapljina, Rama..., pišu Sportske novosti.

Poznavatelji zemljopisa s pravom bi se mogli zapitati otkud imena svih tih gradova kad u Grazu ne igra reprezentacija BiH. No, ponosni navijači euforično kažu:

- Ovo je naša reprezentacija, naš ponos!

Hrvatski dres je svetinja

Teško je možda ljudima iz drugih zemalja razumjeti kako je moguće da u reprezentaciji Hrvatske igraju sedmorica Hercegovaca. Igor Karačić i Marino Marić su iz Mostara, Marin Šego iz Međugorja, a Željko Musa, Matej Hrstić, David Mandić i Josip Šarac iz Ljubuškog.

Naravno, ima Hercegovaca i u reprezentaciji Bosne i Hercegovine, Čapljinac Nikola Prce, Mostarac Ivan Karačić, rođeni Igorov brata, te Ljubušaci Josip Perić, Marin Vegar i Mirko Herceg.

Uz toliko sjajnih igrača nameće se pitanje zašto na Euru nema reprezentacije Hercegovine. Odgovor je jednostavan - Hercegovina nije država, ali je u sportu jača i od većih država, pogotovo u rukometu. U tome je i možda odgovor zašto su Hercegovci toliko privrženi dresu hrvatske reprezentacije i zašto srce ostavljaju na parketu kad igraju u hrvatskom dresu, a ljudi u Hercegovini tijekom prijenosa utakmica ostavljaju sve poslove, oblače hrvatske dresove i idu u kafiće na zajedničko gledanje prijenosa i bučno navijanje.

Povijesne prilike odredile su ponašanje Hercegovaca. Stalno su sanjali hrvatsku državu, no san nisu dosanjali. Uvijek su se na kamenitom hercegovačkom tlu smjenjivali neki drugi vladari i neke druge države. No nacionalni ponos izrastao u genima prenosio se s koljena na koljeno. Današnji naraštaj dosanjao je san da privrženost Hrvatskoj može dokazati u sportu. Nije to od danas, tako je bilo i jučer, tako će biti, vjerujem, i u budućnosti. Dečki koji sad igraju za Hrvatsku zaslužili su povjerenje svojim radom, stalnim dokazivanjem i igrama. To je prepoznato i dres reprezentacije za njih je svetinja - kaže rukometni trener Zdravko Medić koji je sve do prošle sezone trenirao mostarski Zrinjski i koji živi u Metkoviću.

Ono što je nekad u rukometu bio Metković, danas je Ljubuški. Vidite koliko na ovom Euru igra igrača koji su ponikli u Izviđaču ili koji su u Ljubuški došli kao dječaci, prošli školu rukometa Izviđača i afirmirali. To je fenomen u svijetu. Ne možete naći nijedan drugi gradić s toliko vrhunskih rukometaša - dodao je Medić.

I doista, pogled na imena u reprezentaciji BiH otkriva nevjerojatan podatak. Četiri reprezentativca Hrvatske - Musa, Mandić, Hrstić i Šarac - ponikla su u Izviđaču, Šego je jedno vrijeme branio za Izviđač, u Ljubuškom su prve rukometne korake napravili reprezentativci BiH Josip Perić, Marin Vegar i Mirko Herceg, a u Ljubuškom su se afirmirali i Nikola Prce, Mirsad Terzić, braća Benjamin i Senjamin Burić te Dejan Malinović.

Naravno, svi mi koji smo vezani uz rukomet ovih dana pratimo EP. Ponosni smo na naše momke u reprezentaciji Hrvatske. Igrači iz Mostara i Ljubuškog naš su ponos. Teško je ljudima izvan Hercegovine objasniti taj fenomen privrženosti reprezentaciji - kaže rukometna trenerica Zlata Zubac, nekada sjajna vratarka i reprezentativka bivše Jugoslavije, a danas nesumnjivo najveći autoritet u ženskom rukometu u BiH koja vodi petorostruke prvakinje BiH, rukometašice Gruda.

Mi nismo iznenađeni

A kako trenerica ocjenjuje ono što pokazuju na terenu?

Za mene su igre koje pokazuju moji susjedi Igor Karačić i Marino Marić očekivani slijed njihova rukometnog razvoja, talenta i odricanja. To što su danas izrasli u vrhunske rukometaše ponajviše je njihova zasluga, a onda i zasluga ljudi koji vode HRS i koji su prepoznali njihovu vrijednost - priča Zubac za Sportske novosti i nastavlja:

Osobno sam mogla svjedočiti njihovu radu u mlađoj dobi, njihovoj posvećenosti treninzima i velikom odricanju njihovih roditelja koji su se trudili djeci omogućiti sportski razvoj. I ta žrtva obitelji za djecu sad se vraća rezultatima te njihove roditelje i sve nas čini ponosnima - dodaje Zlata Zubac.

A ponosni roditelji Igora i Ivana Karačića, majka Ankica i otac Ante, iz grada na Neretvi preselili su se ovih dana u Graz.

Osjećaj je fantastičan. Hrvatska igra sjajno, a atmosfera na tribinama je posebna priča. U Austriju su došli ljudi iz Hrvatske, Hercegovine, Njemačke, iz cijele Europe, toliko je zajedništva na svakom koraku, toliko pozitivne energije, toliko emocija da je to neopisivo - kaže Ante Karačić koji je ponosan na svoje sinove.

Igora bodri uživo, a Ivana prati preko malih ekrana jer daleko je Norveška, nije se mogao upustiti u avanturu da obojicu sinova pogleda uživo. No spreman je Hrvatsku ispratiti do kraja.

Pitao me Domagoj Duvnjak dokad ću ostati, a ja sam odgovorio da sam spreman do Stockholma (završnica Eura) i sad je sve do njih - otkrio je razgovor s kapetanom reprezentacije Ante Karačić.

Ante, kao i tisuće hrvatskih navijača u Austriji ili onih koji su ostali doma vjeruju da Červarovi izabranici mogu daleko. No, najvažnije je da u momčadi nema euforije i da se ide korak po korak.