Društvo i ljudi

Jesu li to oni macho tipovi iz novina koji su prijepodne dobri susjedi, a navečer udaraju ženu i djecu? Ili su to oni tipovi iz tabloida i televizijskih lifestyle magazina - partijaneri koji žive za provod na Zrću? A možda su to ipak neki od onih tipova kako vitar puše koji se okrenu za svakom ženom u gradu i propuste djevojku koja stoji pored njih? Puno je takvih "muškaraca" oko nas, i baš iz takvih primjera mi dečki možemo naučiti dobre lekcije. Da, ljubav mi je na pameti ovih dana, i o njoj sam odlučio napisati koju riječ. Možda bude i koja nezrela riječ, koja mudra ili pak konzervativna, ali se nadam da će bar nekome pomoći... Pa da krenem s pričom...

Ljubav je lijek i liječnik

Sve do moga dolaska u franjevačku mladež u Dubravi, upisa na Katolički bogoslovni fakultet i početka rada u Uredu za pastoral mladih, bio sam okružen "vanjskim" svijetom. Iskreno govoreći, svačega se jedan mladi čovjek može tu nagledati i naslušati. Danas se divim mladima koji prežive i ostanu svojih (i čvrstih) stajališta u ovome svijetu konzumerizma i prodaje sebe i svojih životnih uvjerenja. Mladi se jednostavno prepuste trenutku, ne razmišljajući što sutra donosi. Baš iz toga razloga danas imamo puno slomljenih srca i duša, a ta srca jedino Ljubav može izliječiti! Uopće nije važno je li ta Ljubav pisana velikim ili malim slovom, važno je da je ona lijek i liječnik. Riječ ljubav, pisana malim slovom, je osjećaj iz dubine srca koje dvoje mladih može dijeliti. Baš ta ljubav ih mora dovesti do Gospodina, jer onda govorimo o najčišćem i najljepšem osjećaju koji čovjek može osjetiti u ovoj dolini suza. Obećavši se pred Gospodinom i obitelji, oni žive u Ljubavi i Ljubav živi u njima, a to je ono čemu bismo svi trebali težiti. No, do toga je dug put, a i kakav je to put koji nije pun zavoja, slijepih ulica i rupa u cesti?! Zvuči teško, no jedan pravi muškarac, onaj koji žudi za Ljubavlju, mora prijeći taj put.

Dopustimo Gospodinu da nam srce ispuni ljubavlju

Uvijek sam se pitao kakva mora biti ta osoba koju će žena i djeca voljeti do kraja života? Neki dan me prijatelj nasmijao s "katoličkim" uletom jednoj prijateljici: "U Bibliji piše da trebamo gladne nahraniti, a žedne napojiti. Što kažeš na večeru sa mnom?" Moram priznati da je i djevojku nasmijao, a i ishod je bio uspješan jer su kasnije otišli na kebab. Danas oni nisu zajedno, ali kažu da je kebab bio dobar. Šalu na stranu, ja u tome vidim puno zrelije odnose od onih koji mi vanjski svijet pruža - odnos mladića prema djevojci u kojoj je on poštuje kao osobu, kao nekoga koga je dragi Otac poslao. Na djevojke se danas gleda kao na objekt požude koji se mora posjedovati i kontrolirati. No, je li to ono čemu nas Otac uči? Jedan od meni najljepših stihova zapisan je u Bibliji. Hvalospjev ljubavi iz poslanice Korinćanima pun je odgovora na današnja pitanja: „Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči“. Što smo mi bez ljubavi? Zar smisao ovoga svijeta nije ljubav, zar to nije jedina zapovijed koju nam je Krist dao? Ne vrijede nam sva zlata i znanja ovoga svijeta ako u sebi nemamo ljubavi. Kaže kineska mudrost da možeš kupiti krevet, ali ne i san. Mirnoga sna nikada nećemo imati, sve dok ne pustimo Gospodina u srce da nam ga On ispuni ljubavlju. Nadalje kaže hvalospjev: „Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi“. Baš takvoj ljubavi trebamo težiti. To je ljubav u kojoj muškarac mora dati svoje srce voljenoj ženi, kako bi jedno drugo upotpunili i rasli zajedno u Gospodinovu krilu.

Snaga skrivena u zrncu krunice

Zašto su mladi prestali gledati svoje bake i djedove, očeve i majke? Zašto se više ne ugledaju na njihovu ljubav, koja je puna odricanja i žrtve, radosti i uspjeha? Oni su ti koji nam mogu dati najbolje lekciju prave životne sreće. Imate li sliku u glavi djeda koji će baki, iako ga leđa bole, donijeti još jedan jastuk, samo kako bi joj bilo udobnije? Ili sliku oca, koji svojoj ženi pomaže oprati suđe jer zna da je jako umorna? I jesmo li zaboravili njihov sjaj u očima dok oni to rade iz čiste ljubavi? Moramo se odreći ovoga svijeta koji nam današnji mediji donose. U njemu sigurno nećemo naći niti spasa niti sreće. Naučimo voljeti onako kako su nas roditelji i Gospodin učili da volimo. Poštivati, slušati, pričati, pomagati, pjevati, plesati... Toliko je stvari koje možemo raditi s voljenom osobom. No, jedno ne smijemo zaboraviti. Molitva! Mislim da mnogi od nas nisu ni svjesni snage molitve, snage svakog zrnca u molitvi krunice. Plod koji donosi srcem izmoljena molitva je najveći dar koji nam je Gospodin mogao podariti. Sami smo i svjesni da bez Njega nema smisla koračati ovim svijetom. To me i potaklo na pisanje ove kolumne - dvoje mladih koje redovito vidim da zajedno idu na nedjeljnu svetu misu. Jer, oni koji su združeni u molitvi, teško mogu biti rastavljeni! I baš se tu krije tajna pravoga muškarca. To je onaj koji s krunicom u ruci voli i poštuje svoju djevojku kao najveći dar koji mu je Svevišnji poslao! Ako želimo postati takve osobe, poslušajmo što nam Riječ govori. Primimo Bibliju u ruke i "ljubimo svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju" (Ef 5,25). Tek tada ćemo okusiti Ljubav koja nikad ne prestaje.

Volite i molite, to je moja poruka ovoga teksta. Samo nemojte misliti da je autor ove kolumne, moja malenkost, pravi muškarac. Dalek je put koji ja moram proći kako bih postao taj "poseban" jednoj ženi. Ali, molit ću za to! Baš to i svima vama, dragi momci, preporučujem! Onda će vam Gospodin u život poslati jednu posebnu djevojku. Ako već nije...