Više...

Tihomir Bebek iz Vojnića osvojio najviši vrh Europe
Planinar Tihomir Bebek iz Vojnića nedavno je osvojio Elbrus, najviši vrh Europe.  Dojmove s uspona Bebek je podijelio s javnošću u tekstu ispod kojeg prenosimo u cijelosti:  Put prema krovu Europe – Elbrus 5.642 m Uspon na Elbrus (5.642 m), najviši vrh Europe, ne počinje prvim korakom po snijegu, već mnogo ranije. Nakon leta iz Beograda u Tbilisi, glavni grad Gruzije, i kratkog upoznavanja grada, ekspedicija je starom vojnom cestom nastavila put prema Rusiji i selu Terskol, smještenom u podnožju moćnog kavkaskog diva. Na ruskoj granici uslijedila je višesatna kontrola putnika i planinarske opreme, no unatoč strogim procedurama, profesionalnost i ljubaznost graničnih službenika ostavili su snažan dojam.
Put prema planini potom je vodio kroz uređena polja, planinska sela i krajolike koji su rušili mnoge unaprijed stvorene predrasude. Iz Terskola smo se prebacili u Azau (2.300 m), a zatim gondolama do Garabašija (3.800 m), odakle smo pješice stigli u visinski kamp na 4.070 metara. Sljedećih nekoliko dana bilo je posvećeno aklimatizaciji – najvažnijem dijelu svake visokogorske ekspedicije. Usponi do 4.500, a zatim i 5.100 metara, omogućili su organizmu prilagodbu na ekstremnu nadmorsku visinu.
Upravo je kvalitetna aklimatizacija bila jedan od ključnih razloga uspješnog završnog uspona. Ni završni uspon nije započeo prema planu. Jak vjetar i snijeg odgodili su polazak za jedan dan, a neizvjesnost je rasla iz sata u sat. U visokim planinama strpljenje je jednako važno kao fizička priprema. Kada se vrijeme napokon smirilo, započeo je završni uspon. Kretalo se u večernjim satima kako bi se vrh dosegnuo u ranim jutarnjim satima, kada su uvjeti najstabilniji. Noć je prolazila u ritmu sporih i odmjerenih koraka. Na toj visini svaki udah postaje napor, a svaki korak mala pobjeda. Prvi obrisi zore dočekali su nas na sedlu između istočnog i zapadnog vrha Elbrusa. Slijedio je posljednji, najzahtjevniji dio uspona. Uz pomoć dereza, cepina i osiguranja preko fiksnog užeta savladavali smo strmu ledenu padinu, dok su hladnoća, vjetar i rijedak zrak neprestano podsjećali koliko priroda ovdje traži poštovanje. 16. srpnja stajao sam na vrhu Elbrusa – 5.642 metra, najvišoj točki Europe. U tom trenutku nestali su umor, hladnoća i iscrpljenost. Ostali su samo tišina, beskrajni pogledi na Kavkaz i osjećaj duboke zahvalnosti.
Na krovu Europe ponosno se zavijorila zastava Grada Ljubuškog, kao simbol grada iz kojeg dolazim i mjesta koje nosim sa sobom gdje god krenem. Na vrhu smo se zadržali svega nekoliko minuta – dovoljno za nekoliko fotografija i kratko uživanje u pogledu koji se pružao na nepregledne kavkaske vrhove. Temperatura od oko -23 °C i snažan vjetar nisu dopuštali duži ostanak, pa je ubrzo započeo silazak. Silazak je zahtijevao jednaku koncentraciju kao i uspon. U planinarstvu vrijedi nepisano pravilo da je vrh tek pola puta. Siguran povratak jednako je važan kao i samo osvajanje vrha. Nažalost, devet dana nakon našeg uspješnog uspona, upravo na Elbrusu život je izgubilo pet planinara iz Zenice.
Njihova tragedija snažan je podsjetnik da se uvjeti na velikim visinama mogu promijeniti u samo nekoliko trenutaka. Planina ne bira između početnika i iskusnih – pred prirodom su i najbolji često nemoćni. To potvrđuje i nedavna tragedija na Broad Peaku (8.051 m) u Pakistanu, gdje je lavina usmrtila deset članova međunarodne ekspedicije koju je predvodio jedan od najpoznatijih svjetskih himalajaca, Nirmal “Nims” Purja. Iskustvo, vrhunska oprema i dobra fizička priprema iznimno su važni, ali planina uvijek ima posljednju riječ. Zato joj se mora pristupati s poniznošću, odgovornošću i dubokim poštovanjem, nikada je ne uzimajući zdravo za gotovo. Upravo zbog poštovanja prema stradalim planinarima iz Zenice, koji su život izgubili samo devet dana nakon našeg uspona, nisam želio ranije objavljivati fotografije ni dojmove s Elbrusa.
Postoje trenuci kada uspjeh treba nakratko utišati kako bi se odala počast onima koji se s planine nisu vratili. Elbrus nije samo najviša planina Europe. To je mjesto koje čovjeka podsjeti koliko je priroda moćna, a čovjek malen. Nauči nas strpljenju, poniznosti i upornosti te pokaže da najveća pobjeda nije nad planinom, nego nad vlastitim granicama. Upravo zato uspomena na Elbrus ostaje mnogo više od osvojenog vrha – ostaje životna lekcija koja se nosi cijeloga života.
• Kolovoz 13, 2026
• Objavljeno u Ljubuški

Tradicija stara 700 GODINA: Dirljiva priča o posljednjem kovaču iz sela u BiH
„Cijela obitelj je radila – otac, djed, pradjed, u nedogled. I sve se to tako nastavilo. Dokle će biti ne znam, ali dok se bude moglo raditi, neće se napuštati. Sutra opet kada bih birao, najvjerojatnije bih ovo izabrao”, istaknuo je Jozeljić.
Selo Oćevija na području Vareša vjerojatno je jedino mjesto u Europi gdje se i danas željezo kuje i obrađuje na srednjovjekovni, predindustrijski način, uz pomoć snage vode, baš kao što je to rađeno stotinama godina ranije.
Ova informacija dostupna je u turističkim brošurama, međutim kada posjetite ovo jedinstveno mjesto, kovačije ili majdane u Oćeviji, možete osjetiti dašak tog prošlog vremena, a svaki od predmeta koji se tu nalaze priča svoju povijesnu priču staru stotinama godina.
U jednoj od preostale tri aktivne kovačije u Oćeviji ekipa Fene zatekla je Dražena Jozeljića, koji je od oca Mije naslijedio kovački zanat i njime se bavi već 25 godina.
Kaže da je tradicija bavljenja kovačkim zanatom u njegovoj obitelji otprilike 700 godina te da se prenosila s koljena na koljeno.
„Trenutno sam ja zadnji ostao, hoće li netko kasnije naslijediti, to se ne zna. Ima ih još par, malo su stariji, u godinama su, i to je sve”, navodi Dražen. 
Dodaje da je nekada ovdje bilo devet kovačnica, sve niz rijeku, a sada su ostale samo tri.
Prema njegovim riječima, ranije se najviše pravio poljoprivredni alat, međutim, sada se to radi strojno.
„Sada idu peke, tave, a što se tiče poljoprivrednog alata, slabije. Najaktualnije su peke, tave, tanjurače za roštiljanje, za pripremanje nekih jela”, kazao je Jozeljić.
Dodao je da postoji interes za ove ručno rađene proizvode te da sve što proizvedu i prodaju, kako u Bosni i Hercegovini tako i izvan granica naše zemlje – u zemljama Europske unije, SAD-u, a neki proizvodi iz ove kovačnice stigli su čak i do Japana. 
„Nije nam nikada nešto ostalo. Problem je samo što nema tko raditi. Mlađi uglavnom odlaze vani. Za ovaj posao još se nitko nije javio da bi radio. Nekada je posao težak. Dok si živ ne možeš sve naučiti. Što će biti, vidjet ćemo”, kaže Jozeljić.
Znanje o kovačkom zanatu koje je stekao tijekom godina rado bi prenio ako bi se pojavio netko tko je zainteresiran za to. Ističe da su vrata njegove kovačnice uvijek otvorena.
„Ali teško je sve to. Inače, za svaki fizički posao teško je naći radnika. Svatko ima neki svoj pravac, a ja sam se odlučio za ovaj”, navodi Jozeljić.
Ističe da se nijedan posao ne radi ako nemaš ljubavi prema poslu te dodaje da je on ljubav prema ovom starom zanatu naslijedio od svog oca.
„Cijela obitelj je radila – otac, djed, pradjed, u nedogled. I sve se to tako nastavilo. Dokle će biti ne znam, ali dok se bude moglo raditi, neće se napuštati. Sutra opet kada bih birao, najvjerojatnije bih ovo izabrao”, istaknuo je Jozeljić.
Ekipi Fene, ali i nekolicini turista koji su u tom trenutku posjetili Oćeviju i njegovu kovačnicu, pokazao je na kojem principu radi čitav sustav, naglasivši da je glavna snaga ove kovačnice voda iz rječice Oćevice, koja pokreće sve.
„Voda je glavna, glavni pogon. I danas je to tako ostalo, malo se nešto usavršilo sa strujom, ali bez vode ne bismo ništa mogli uraditi. Mislim da u svijetu nigdje nema ovakav sustav rada i da je sve ovoliko staro”, zaključio je Jozeljić.
• Kolovoz 12, 2026
• Objavljeno u Bosna i Hercegovina

Brestovsko: Unutar zidina samostana sestara klarisa, jedinog u BiH, u strogoj klauzuri svakoga dana mole se za mir
Brojni su obrisali suze s lica i pronašli mir zahvaljujući molitvi klarisa u Brestovskom
Katolička crkva 11. kolovoza slavi spomendan svete Klare Asiške, djevice i mučenice, utemeljiteljice franjevačkog reda sestara klarisa koje život provode unutar zidova samostana, koje napuštaju u nekoliko iznimnih slučajeva kao što je bolest, smrt bližnjih ili dolazak Pape. Na poseban način i ove godine blagdan svete Klare proslavlja se u Brestovskom pokraj Kiseljaka, gdje se nalazi jedini samostan sljedbenica sv. Klare u BiH. Unutar njegovih zidova život posvećen molitvi i Bogu provodi 14 sestara klarisa, od kojih je njih osam položilo doživotne zavjete vjernosti Kristu, četiri privremene, jedna je novakinja i jedna postulantica, piše Večernji list BiH.
Molitva i rad
Svakodnevno se mole za sve ljude ovog svijeta, među ostalim, i za toliko potreban mir, a dan im je uz molitvu ispunjen i radom jer pripremaju hostije te kontemplacijom.
- Sveta Klara bila je učiteljica molitve, duhovnosti i kontemplacije. Ona nas poziva da se obratimo Bogu i da njime ispunimo svoju dušu. Svi mi danas nešto tražimo, osobito mladi, a nikako da potražimo ono što je srž i smisao života, a to je Bog, on je naš jedini spas, on za svakoga od nas ima poziv i plan - kaže sestra Hijacinta Batinić, opatica Samostana sv. Klare u Brestovskom. Klarisama koje život provode unutar samostana susreti s vjernicima su svakodnevni.
Čak i sama njihova prisutnost onima koji vjeruju je utjeha, a tomu je nedavno svjedočio i mons. Miro Relota, biskup Vojnog ordinarijata u BiH, koji je predvodio središnje misno slavlje na blagdan sv. Klare u Brestovskom.
- Jedan mladi par došao je nedavno pred samostan, pomolio se i ostavio sestrama pismo. Nisu im htjeli smetati, otišli su s riječima da im je dovoljno znati da će moliti za njih. Danas bih zato na poseban način zahvalio sestrama klarisama za svaku riječ molitve i utjehe, za svaku obrisanu suzu na licima majki i očeva, za nadu i utjehu koju im svakodnevno pružaju - kazao je, uz ostalo, biskup Relota, koji je na poseban način govorio o jedinom samostanu klarisa u BiH i njegovu značaju za Katoličku crkvu, ali i BiH. - Samostan klarisa u Brestovskom puno je veći od vlastitih zidova.
 
On je otvoren za sve ljude, njihove i molitve i potrebe. Bosna i Hercegovina treba ovakva mjesta i ljude molitve koji još uvijek vjeruju da dobro nije uzaludno, ljude koji u današnjem vremenu užurbanog načina života, u kojem svi gledamo na sat, imaju vremena, povjerenja u Boga, ali i ljude, zrače ljubavlju i nadom - poručio je mons. Miro Relota, vojni ordinarij u BiH koji je u zajedništvu s brojnim svećenicima Kreševskoga dekanata, predvodio središnje misno slavlje na blagdan sv. Klare u Brestovskom. 
Zaštitnica televizije
Jedna od zanimljivosti vezanih uz život sv. Klare jest da je ona i zaštitnica televizije, iako je živjela u vremenu kada televizije kakvu danas poznajemo nije bilo.
- Sveta Klara, dok je bila bolesna i nije mogla na božićnu misu u baziliku sv. Franje, imala je viziju i mogla je sama pratiti misu. To je sva radosna rekla sestrama nakon njihova povratka s mise. Zato je i zaštitnica televizije i svih koji na njoj rade, a kojima želim da svjedoče dobre vijesti - kazala je sestra Hijacinta Batinić, opatica jedinog samostana sestara klarisa u BiH, onog u Brestovskom.
Na kraju mise kojom je proslavljen blagdan utemeljiteljice reda sestara klarisa vjernicima su tradicionalno podijeljeni blagoslovljeni kruščići, koje je i ove godine darovao Matan Lalić, kiseljački pekar.
Nakon mise vjernici su druženje nastavili ispred samostana, uz pučko veselje i kolo koje su mnogi zaigrali vrućini unatoč.
• Kolovoz 12, 2026
• Objavljeno u Bosna i Hercegovina

Pelet u BiH doseže i do 760 KM: Pojedini proizvođači hitno obustavili sve narudžbe
Iako je do početka sezone grijanja ostalo više od dva mjeseca, proizvođači peleta u BiH već se suočavaju s velikom potražnjom i nedostatkom sirovine, a zbog toga pojedine tvrtke više ne primaju nove narudžbe, dok cijena peleta dostiže i do 760 KM po toni.
Goran Ivanović, predstavnik proizvođača peleta u BiH, rekao je da proizvođači trenutačno imaju problem s količinama peleta jer je potražnja velika.
Kako ističe, proizvođači su ranije pozivali stanovništvo da pelet nabavi po povoljnijim cijenama, jer su znali što ih očekuje u sljedećem razdoblju.
Imamo veliki pritisak kupaca za peletom. Mislim da će biti dosta izazovna sezona, rekao je Ivanović.
On ističe da će se proizvođači truditi da cijene ostanu stabilne, jer ni njima ne odgovara njihovo naglo povećanje.
Nama ne odgovara da cijene divljaju jer se odmah podiže i cijena sirovina, a onda kupci prelaze na druge energente. To nam napravi dosta problema i gotovo nam uništi sljedeću sezonu, pojasnio je Ivanović.
Prema njegovim riječima, cijene će ovisiti o dostupnim količinama, ali bi se trebale zadržati u sadašnjem rasponu.
Zaista imamo problem s količinama jer je velika potražnja i neki proizvođači ne mogu odgovoriti na to, rekao je Ivanović za  i istaknuo da je glavni problem proizvođača nedostatak sirovine.
Teško je sada reagirati za ovu sezonu i osigurati dodatnu sirovinu kako bismo mogli nabaviti dodatne količine i držati pod kontrolom ponudu i potražnju. Ipak, pokušat ćemo, što se tiče proizvođača, cijene držati umjerenima i da ne skaču previše, istaknuo je Ivanović.
Drvoprodex više ne prima nove narudžbe
Iz tvrtke “Drvoprodex” Banja Luka rekli su za da trenutačno ne primaju narudžbe jer nemaju proizvodne kapacitete da isporuče robu svim zainteresiranim kupcima.
U našoj tvrtki paleta od 1.050 kilograma peleta trenutačno stoji 640 KM, s uključenim prijevozom na adresu kupca. Trudimo se zadržati stabilne cijene, ali sve ovisi o troškovima sirovine, transporta i potražnji, rekli su iz ove tvrtke.
Dodali su da su zbog velikog broja narudžbi trenutačno morali obustaviti prijam novih.
Što se tiče peleta i proizvodnje u našoj tvrtki, mi smo trenutačno zaustavili narudžbe jer imamo pretjerane količine naručene robe u odnosu na one koje možemo proizvesti, naveli su iz “Drvoprodexa”.
Podsjećaju da je početkom travnja cijena palete peleta iznosila 590 KM, s uključenim prijevozom.
Kako navode, ranijih godina tijekom ljetnih mjeseci gotovo da nije bilo narudžbi, dok je krajem rujna i početkom listopada zanimanje naglo raslo.
Cijena peleta A1 klase do 760 KM
U sarajevskoj tvrtki “Drvosječa“, koja posluje kroz predstavništva u više gradova diljem BiH, ističu da svakodnevno dobivaju upite za pelet.
Cijene, kako navode, ovise o klasi… Pelet A1 klase trenutačno je dostupan po cijeni od 760 KM po toni, dok A2 klasa dostiže cijenu od 714 KM po toni, bez prijevoza.
• Kolovoz 12, 2026
• Objavljeno u Bosna i Hercegovina