|AUDIO| Trinaestogodišnja djevojčica ustalila se u prvoj muškoj momčadi NK Ljubuški do 14 godina

Očito je da je razlika između ženskog i muškog seniorskog nogometa ipak ogromna, što se vjerojatno ne bi moglo reći za nogomet u najmlađim dobnim kategorijama, pogotovo onima do 14 godina. Naime, to su godine kada se djevojčice brže razvijaju od dječaka i razlika postoji, ali nije toliko očita.

Najbolji dokaz za to je trinaestogodišnja djevojčica iz Ljubuškog Josipa Granić (rođena 2010.godine)  koja igra nogomet ravnopravno sa svojim vršnjacima. Naime, Josipa igra za prvu mušku momčad U14 NK Ljubuški, jedina je djevojčica u tom muškom uzrastu i vjerojatno je jedini takav primjer u BiH.

Upravo to je razlog zbog kojeg smo odlučili napraviti kratki razgovor s ovom djevojčicom, a s obzirom na njezine godine u razgovor smo uključili i njezina tatu.

Josipa, na početku razgovora, ističe da se nogomet u njezinoj obitelji igra i prati godinama, pa se i ona tako prije pet godina, kao osmogodišnja djevojčica, odlučila okušati u tom sportu. Imala je sreću jer je u to vrijeme u Ljubuškom djelovao ženski nogometni klub. Ubrzo se klub ugasio, a djevojčice koje su trenirale potražile su sreću negdje drugdje ili se priključile dječacima. Vremenom su i one „otpale“ i s dječacima je ostala samo Josipa. Prva trenerica joj je bila Lea Čepo, a poslije u muškoj konkurenciji Nikola Granić, Marin Pavlović, Josip Brajković, Luka Herceg, a sada u sezoni koja uskoro počinje vodit će je Nikola Granić i Andrej Markić.

Josipa se ustalila u prvom sastavu muške momčadi U14 i nada se da će tako biti i u novoj sezoni.

„Kod nas uvijek igraju najbolji, odnosno oni koje trener izabere. Ja sam treninzima uspjela doći do toga da mogu biti dio prve ekipe, a trener je to vidio i dao mi priliku. Već tri godine sam dio prve ekipe u mojoj kategoriji. Trenutno igram na poziciji desnog bočnog igrača i ta mi pozicija odgovara, mada bi nekad voljela igrati u veznom redu kao moj uzor Luka Modrić i na taj način ostvariti neku asistenciju više nego što je to trenutno slučaj“, kaže Josipa.

U njezinoj kategoriji u klubu trenira tridesetak dječaka, a u ostalim preko kategorijama preko 200 i ona je jedina djevojčica. Na pitanje kako je biti jedina djevojčica među toliko dječaka, i ima li zbog toga nekih neugodnosti Josipa kaže:

„ U početku sam mislila da će mi biti neobično, no ja volim nogomet i odlučila sam u tome ustrajati. Vremenom su me dječaci odlično prihvatili, paze na mene i super mi je. Pravi su prijatelji i jedna smo odlična ekipa.“

Kada su u pitanju protivnički igrači kaže da su u početku bili malo iznenađeni kada bi vidjeli djevojčicu u protivničkoj momčadi, očekivali su da će ona biti slaba točka protivničke momčadi, ali sada znaju tko je s druge strane i moraju se dobro potruditi kada igraju protiv nje.

Od početka je imala potporu roditelja i obitelji, prate sve njezine utakmice u Ljubuškom i na „bližim“ gostovanjima, poštuju njezine želje i nastoje pomoći na sve načine na koje mogu. To potvrđuje i njezin otac Gojko koji prati razgovor s Josipom.

Nedavno je nastupila i na malonogometnom turniru u Ljubuškom 3X3, naravno u muškoj konkurenciji, i u svojoj generaciji zauzela odlično treće mjesto.

Imala je pozive i iz Rukometnog kluba Izviđač da se priključi njima ali je poziv odbila jer previše voli nogomet.

Uz nogometne uspjehe imala je i nekoliko odličnih atletskih rezultata iako ne trenira atletiku.

Prije tri godine, na nagovor obitelji, prvi put je nastupila na Ljubuški outdoor festivalu na utrci na 600 metara i osvojila drugo mjesto. Djevojčica koja je pobijedila bila je starija od nje dvije godine. Prošle godine je osvojila prvo mjesto na istoj utrci, a ove godine je bila prva u utrci na tisuću metara.

Dakle, Josipa je svestrana kada je sport u pitanju, ali nogomet joj je ipak broj jedan i u tom sportu namjerava ostati dokle god bude mogla. Kaže da je škola ipak najvažnija, a uz školu istovremeno će „gurati“ i nogomet