Kosti pobijenih Hrvata u Bleiburgu traže novo utočište

Početak ove tragedije dogodio se 1945. godine, kada su se Hrvatska vojska i civili počeli povlačiti prema Britanskoj vojsci kod Bleiburga. Sam pokolj počeo je 17. svibnja 1945. a nastavio se u nekoliko narednih mjeseci. Bleiburg je postao simbol i metafora svih hrvatskih stradanja od komunističkih pobjednika 1945., iako je samo manji dio vojnika i civila ubijen na samom Bleiburškom polju i u okolici. Sam broj stradalnika ni danas nije poznat, no sigurno je da se radi o nekoliko stotina tisuća žrtava. Zato se imenom Bleiburški pokolj označavaju svi pokolji tih zarobljenika, bez obzira gdje se stvarno dogodili. Većina zarobljenika ubijena je na marševima kroz Jugoslaviju i u zarobljeničkim logorima tijekom slijedećih mjeseci. To je u hrvatskoj iseljeničkoj literaturi nazvano Križni put (ili Križni putevi) pa je danas izraz u općoj uporabi u Hrvatskoj. (vidi: hr. Wikipedija.org)

''Bleiburška tragedija'' je naziv kojeg je smislio dr. vlč. Dragutin Kamber, nakon što je u hrvatskom emigrantskom tisku bilo polemike oko izbora zajedničkog naziva za pokolj hrvatske vojske i civila na Loibaškom polju, u čijoj se blizini nalazi mjesto Bleiburg, piše Rudi Tomić.

Dr. vlč. Dragutin Kamber bio je veoma ugledan svećenik koji je službovao u nekoliko hrvatskih katoličkih župa u Americi i Kanadi; bio je uzoran svećenik, čeličan rodoljub i izvrstan pisac. Vlč. Kamber je, zbog svog rodoljublja, jedan od najocrnjenijih hrvatskih svećenika u srpskim, židovskim i engleskim ''povijesnim'' dokumentima, jer je od 1941. kao dragovoljac bio u ustaškoj odori, borio se za NDH s puškom, s perom i križem do Bleiburga. Upravo zbog autoriteta kojeg je dr. Kamber imao u hrvatskoj emigraciji, njegov prijedlog o zajedničkom nazivu za sve pokolje: Bleiburška tragedija, bio je prihvaćen i osnažen.

Hrvatska politička emigracija pobrinula se je da na Bleiburškom polju, mjestu gdje je izvršena predaja i gdje je počelo klanje razoružanih (ne zarobljenih) hrvatskih vojnika i civila, sagradi monumentalan spomenik. Ustrojen je i Počasni vod od preživjelih bojovnika, koji su bdijeći na ograđenom zemljištu, oko Spomen ploče, sadili cvijeće, palili svijeće i dočekivali hodočasnike na komemoracije na kojima je vlč. Vilim Cecelja služio misna slavlja.

Godišnja okupljanja Hrvata iz slobodnog svijeta na Bleiburškom polju i odavanje počasti ubijenim hrvatskim vojnicima i civilima bila su primjerno pobožno svečana, mada nisu bila masovna iz opravdanih razloga. Međutim, kad je Hrvatska bila oslobođena od komunizma i srpske okupacije, onda je Bleiburg postao svehrvatsko svetište – Sveto tlo, gdje se godišnje, uz prigodnu komemoraciju, okupi mnoštvo hrvatskog naroda iz Domovine i svijeta sa svojim dušobrižnicima i nekolicinom saborskih zastupnika.

Mesićeva smicalica o zločinu u Bleiburgu

Čim je Stjepana Mesića bio izabran za predsjednika Republike Hrvatske, nastojao je promijeniti simboliku Bleiburga, te je umjesto pokolja hrvatske vojske i civila uveo simbol pobjede partizana nad hrvatskim ''fašistima'' i konačni slom NDH. Dakle, tolike hrvatske žrtve nisu više ''nevine, nego su zaslužne i opravdane''. Naime, Mesić kaže da je to bila odgovarajuća osveta za Jasenovac, pa stoga je odbijao otići u Bleiburg, jer to za njega nije komemoracija hrvatskim žrtvama nego manifestacija fašista – ''ustaški dernek''!

Tako je Stjepan Mesić, predsjednik Republike Hrvatske, deset godina ustrajno apstinirao odati počast poklanim Hrvatima, mnoštvu ubijenih nakon svršetka rata. Dakle, obeščastio je poklane sunarodnjake u Bleiburgu i u marševima smrti, a to je bio genocid, jer su srbo-komunisti, osvete radi, ubili više od 15% sveukupnog hrvatskog pučanstva.

Ove godine bila je jubilarna komemoracija – šezdeset i peta (65) obljetnica pokolja hrvatske vojske i civila u Bleiburgu i na Križnom putu, pa je tom prigodom, uz mnoštvo hodočasnika iz Hrvatske i svijeta bila iskazana svečana počast žrtvama uz veliku nazočnost vjerskih dostojanstvenika i zastupnika hrvatskih političkih stranaka.

U novoj Spomen-kapelici i oltaru na otvorenome predvodio je misno slavlje zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić. Ali, na žalost i sramotu hrvatskog naroda, nije bio nazočan novoizabrani predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović, koji je odbio dolazak u Bleiburg s izlikom, kako se na tamošnjem skupu vide – crne košulje.

(Kada smo već kod ''košulja'', onda bi barem predsjednici Hrvatske (Mesić i Josipović) trebali znati, da ''crne košulje'' nisu bile hrvatska (ustaška) odjeća, nego samo jedan odred vojske, zvani – Crna legija, imao crne odore. Crne odore slučajno su došle u uporabu, jer krojači u Sarajevu nisu imali drugog platna da sašiju odore omiljenoj Francetićevoj legiji, koja je bila proslavljena u borbi protiv četnika i partizana.)

Dakle, predsjednici Republike Hrvatske (Mesić i Josipović) bojkotiraju odati počasti hrvatskim žrtvama u Bleiburgu. Dapače, oni opravdavaju pokolje jedne sedmine (1/7) hrvatskog naroda, kao nužan razlog za osvetu i pobjedu nad fašizmom, jer bez pokolja hrvatske vojske ne bi bilo – Jugoslavije.

Čak i nakon dva desetljeća poraženog komunizmom i srpske agresije '' u posttuđmanskoj Hrvatskoj su ne samo Tito kao partizanski vođa, i partizanski idealist kao borac za 'ljepši i pravedniji svijet', nego i Tito beskrupulozni partijski karijerist i samodržac, te svi partizani boljševici, stavljeni pod vrijednosno i etički neupitnu egidu – antifašizma, i tako ideološki amnestirani.'' (Milan Jajčinović/16.06.2010.)

Predsjedniku Josipoviću smetaju hrvatske ''crne košulje'' u Bleiburgu, koje su simbol žalosti, jer tko god dođe u Bleiburg oplakuje nekog od svoje rodbine, ali nisu ga smetale krvave košulje u genocidnoj Republici Srpskoj!? Josipović se u Banja Luci grlio, ljubio i častio s Miloradom Dodikom, kojeg su namjestili kasapi Milošević, Karadžić i Mladić za vladara u Daytonskoj tvorevini (jednoj polovici Bosne i Hercegovine), gdje su četnici ponovo počinili genocid nad hrvatskim i bošnjačkim narodom u ovom ratu, isto kao što su u Bleiburgu 1945.

Hrvatski katolički redovnici u Plehanu odbili su ugostiti predsjednika RH Ivu Josipovića i njegovu paradnu srpsko-jugoslavensku povorku. Biskupa Komaricu trebamo razumjeti da je morao doći na javni skupo s Josipovićem i Dodikom, kako bi okuražio još koju hrvatsku obitelj, koja već nije ubijena ili istjerana iz BiH, da se održi na svom ognjištu.

Nečasan ustroj novog Počasnog voda

Više od pola stoljeća stajala je Spomen ploča na Bleiburškom polju s uklesanim natpisom: U ČAST I SLAVU POGINULOJ HRVATSKOJ VOJSCI SVIBNJA 1945. Međutim, nakon ''uredne'' smjene vodstva u Počasnom bleiburškom vodu došlo je do preinake i teksta na Spomeniku, koji sada ''krasi'' natpis: ''U SPOMEN NA NEVINE ŽRTVE BLEIBURŠKE TRAGEDIJE MAJ 1945.''

Očito je nekome smetalo što je na Spomen ploči bila iskazana eksplicitna počast masakriranoj hrvatskoj vojsci stoga je i izmijenjen tekst, koji sada ima neodređen sadržaj, jer je riječ samo o žrtvama bleiburške tragedije, koja može stajati uz svaki nesretni udes. Vidljivo je, kako su u novom tekstu nastojali izbjeći pojam usmjerenosti samo na hrvatske žrtve, te su umjesto svibnja 1945., hrvatske riječi za peti mjesec u godini, napisali jugoslavenskim, odnosno srpsko-hrvatskom – maj 1945.

Uslijedile su vidne promjene od kako je nova garda uzela kontrolu u Počasnom bleuburškom vodu; ne samo nad zemljištem u Bleiburškom polju nego i u organizaciji komemoracija. Naime, novcem hrvatske Vlade kupljeno je zemljište, dobivena je dozvola od austrijske vlasti za izgradnju nove kapele, oltara i križa. Na kupljenom zemljištu Počasni vod namjerava, navodno, izgraditi hrvatsko vojno groblje u koje će biti preneseni (do sad pronađeni) posmrtni ostaci, te da već imaju za to i potrebnu dokumentaciju. Mada ova cijela komponenta, na prvi pogled lijepo izgleda, ali u biti ima latentnu nakanu punu neizvjesnosti, velike troškove i eventualno velike posljedice.

Prije svega, i ako je moguće, da li je preporučljivo da se u tuđoj državi gradi tako veliki i značajan spomenik hrvatskim vojnicima, koje su Englezi predali Titovim partizanima na klanje? S druge strane, predsjednici Republike Hrvatske javno osuđuju svako okupljanje Hrvata u Bleiburgu, jer po njihovom sudu to je ''ustaški dernek'', odnosno okupljanje ''fašista'' protiv koji su se borili jugoslavenski antifašisti.

Današnja Republika Hrvatska, koja je po Ustavu uspostavljena na temeljima jugoslavenskog antifašizma, ne može priznati odgovornost za pokolj Hrvata u Bleiburgu i na Križnom putu, jer bi s time priznali da je jugoslavenski antifašizam stvarno bio – antihrvatski. Dakle, najprije treba iz Ustava izbaciti – temelje antifašizma, iza kojeg se skrivaju toliki zločinci (i zločini) koji i danas vladaju i slave zločinca Tita čije ime ''kiti'' trgove i ulice u Hrvatskoj.

Temelj uspostave Republike Hrvatske mora biti Hrvatska državotvorna misao, koja je bila vodilja hrvatskog naroda u svim pokušajima stvaranja slobodne i samostalne Države Hrvatske.

Novi ''Počasni'' vod vode sumnjivi ljudi. Čelni čovjek je Božo Vukušić, koji je pod neutvrđenim okolnostima došao u emigraciju. Kao novodošli hrvatski emigrant u njemačkom je gradu Karlsruhenu ubio neznačajnog doušnika Albanca (muslimana) Jusufa Tatara, s kojim činom je opteretio hrvatsku političku emigraciju u Njemačkoj i svijetu. Zbog ubojstva bio je osuđen na doživotnu robiju u Njemačkoj. Nakon rasula Jugoslavije pušten je iz Njemačke (!?) i predan hrvatskim vlastima na izdržavanje kazne u Hrvatskoj. Umjesto zatvora Vukušić je namješten u saborsko Povjerenstvo za istraživanjem žrtava rata i poraća gdje je sjedio uz Slavka Goldsteina i Vicu Vukojevića.

Povjerenstvo za žrtve rata i poraća dobilo je iz državnog proračuna 18 milijuna kuna, uz to Vukušič je naplatio još dodatnih 270 dnevnica. Objavio je nekoliko knjiga o djelovanju Udbe u RH, BiH, kao i u hrvatskoj emigraciji. Doduše, nisu u tim knjigama objavljene dossiere stanovitog broja ljudi čija sam imena vidio u dokumentima koje mi je dao na ogled Ante Paradžik, prije nego je bio ubijen.

''Božo Vukušić je postao autoritativan u poznavanju hrvatske emigracije (a bio je zatvorenik), djelovanju Udbe, hrvatske tragedije u Bleiburgu, Bugojanskih gerilaca, Hrvatskog revolucionarnog bratstva. S Vicom Vukojevićem napravio je dokumentarni (kontroverzni, o.p.) film o umorstvu Brune Bušića. Preuzeo je tajništvo kluba Povratnika u Hrvatsku, koje troši iz državnog budžeta 50 – 60 tisuća kuna godišnje.'' (Šime Tolić/ 05. 08. 2010.)

Sumnjive osobe dovode u pitanje ozbiljnost osmišljavanja bilo kojeg nacionalnog projekta. Posebice ako je riječ o tragediji hrvatskog naroda, koja je unesrećila nekoliko hrvatskih pokoljenja, jer je ubijen najbolji cvijet hrvatske mladosti; ubijena je hrvatska rodoljubna intelektualna elita hrvatskog naroda, pa stoga moramo imati ozbiljan pristup činjenicama i provjerenu ekipu djelatnika.

Što bi se moglo dogoditi s ''hrvatskim'' Bleiburgom?

Budući je riječ o Austriji (s kojom čak ne graničimo), koja s jednom odlukom može zabraniti svako okupljanje Hrvata u Bleiburgu. Naime, austrijske vlasti znaju da se radi o pokolju kojeg su počinili Zapadni saveznici (Englezi) i Titovi jugoslavenski srbo-komunisti. Taj pokolj u Bleiburgu već 65 godina, najprije jugoslavenske a sada i hrvatske vlasti minimaliziraju, a onda klasificiraju hrvatsku vojsku ''ustaškom bandom'' kao naciste i fašiste Hitlerove ''puppet države''. Znajući da su Austrijanci alergični na sve oblike fašizma, jer su oni bili prve žrtve toga režima, pa možda ih neće biti teško i uvjeriti, jer poruke dolaze s najvećeg vrha, iz usta predsjednika Republike Hrvatske, s čijim su izjavama Srbi, Židovi i Englezi u potpunoj suglasnosti.

Za vrijeme Jugoslavije hrvatska emigracija imala je veliko razumijevanje kod austrijskog naroda i vlasti zbog komunizma i diktature u Hrvatskoj. Danas je Hrvatska slobodna kao i Austrija, jer narod na slobodnim izborima bira svoje predstavnike, ali, ako slučajno izaberu nacionaliste, onda slobodni izbori nisu više ni demokratski ni slobodni. Prisjetimo se primjera u Austriji i u Gazi, gdje su bili slobodno izabrani predstavnici nacionalne stranke, kako su bili u ''slobodnom'' svijetu osuđeni i suspendirani, dočim u Izraelu najortodoksnija i najradikalnija stranka vlada državom! Nije isti aršin za sve!

Predsjednik Josipović, dakle, minimalizira zločin i odgovornost za pokolj u Bleiburgu ''S tim je u vezi i izbjegavanje pojavljivanja na Bleiburgu, izostanak nedvosmislene osude komunističkih zločina i traženje odgovornosti za (još žive) zločince. Izlika da na Bleiburg ne ide jer se ondje pokušava obaviti revizija povijesti, krajnje je licemjerna i lažna. Genocid nad hrvatskim narodom nakon svršetka rata jest povijesna istina i nema povjesničara ni iole upućenoga koji bi to negirao.'' (Hrvoje Hitrec/ 02.06.2010.)

Haškom konvencijom o ratnim zarobljenicima iz 1907. godine zabranjeno je '' ubiti ili raniti neprijatelja, koji se, položivši oružje i ostavivši bez sredstava obrane, predaje na milost.'' Ženevskom konvencijom iz 1929. utvrđena su prava ratnih zarobljenika i bolesnika, što Tito nije poštivao.

Rezolucija #1481. Skupštine Europskog parlamenta, usvojena 25. siječnja 2005. kojom su osuđeni bivši komunistički režimi u Europi zbog masovnih povreda ljudskih prava. Vlast u Republici Hrvatskoj potpuno se oglušila na usvojenu rezoluciju, umjesto toga predsjednici RH dodjeljuju odličja komunističkim zločincima kao ''zaslužnim antifašistima''. Patet omnibus veritas.

Velika užurbanost Bože Vukušića i njegovog Počasnog bleiburškog voda, te davanje velikog iznosa novčanih sredstava iz državnog budžeta da se u Bleiburgu izgradi ''hrvatsko vojno groblje'', u proturječnosti je sa stavovima Josipovića (i bivšeg predsjednika Mesića) o Bleiburškoj tragediji. A što s ubijenim civilima?

Neobično je da vladajuća koalicija u Hrvatskoj (u kojoj su i Srbi, i jugofili, i komunisti i petokolnaši) želi pokazati kao da je na strani hrvatskog naroda, kada su u pitanju posmrtni ostaci pobijenih Hrvata, te da ih žele sahraniti u zajedničko groblje na Bleiburškom polju, ne uvažavajući izjave ex-predsjednika Mesića i novoizabranog Josipovića!

''Bez obzira na množinu zločina, učinjenog bez sudskih odluka, nad desetinama i stotinama tisuća nedužnih vojnih i civilnih zarobljenika, državne institucije nisu utvrdile počinitelje zločina, nitko nije osuđen niti se tim žrtvama iskazuje primjerna počast.

Ne istražuju se masovna grobišta niti su otkrivena masovna grobišta primjerno označena, nisu utvrđena imena žrtava i njihov broj.'' ( Anđelko Mijatović,/07. 01 2009.)

Dakle, očito je neozbiljan pristup vladajuće vrhuške u Zagrebu, jer je samo oko 2.000 – 3.000 tih žrtava izvađeno iz masovnih grobnica i sahranjeno uz dolične počasti. Gdje su posmrtni ostaci ostalih žrtava od Bleiburga do Đevđelije ? Vlasti u Hrvatskoj imaju nakanu zatrpati kosti hrvatskih mučenika u tuđem svijetu, kako bi se na taj način oslobodili odgovornosti za zločine, te da se u narodu ne sačuva uspomena na žrtve. Te saxa loquuntur. (I kamenje će o njima govoriti!)

Svehrvatsko groblje u Kninu

Hrvatska je emigracija stvorila simbol od Bleiburga za pokolj hrvatske vojske i civila, kao i za genocid nad hrvatskim narodom, jer se u Hrvatskoj nije moglo govoriti o partizanskim zločinima, a nisu bila poznata ni pristupna druga stratišta u Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji.

Međutim, hrvatski je narod ponovo oslobodio svoju domovinu i ima dužnost da pokupi rasute kosti ubijenih Hrvata i da im se osigura vječni počinak u domovini za koju su dali svoje živote.

Ne smijemo dozvoliti da se u Bleiburgu izgradi ''hrvatsko vojno groblje'', jer bismo na taj način bili zadovoljni s grobovima nekoliko stotina (eventualno koju tisuću) gdje bi bile sahranjene izvađene kostiju iz masovnih grobnica izvan Hrvatske. Oni smrtnici čije su kosti zatrpane po Hrvatskoj, i u državama bivše Jugoslavije, ostat će u zaboravi, jer neće biti pronađene ni zabilježene.

Knin je povijesni kraljevski grad u Hrvatskoj, koji sa svojim prometnicama povezuje Zadar, Split, i Šibenik sa Zagrebom. U okolici grada bilo je nekada naselje zvano Burnum, u kojem su Iliri i Rimljani imali vojna utvrđenje u Prvom stoljeću BC. Knin je već u 10 stoljeću imao hrvatsku biskupiju koja se je prostirala do rijeke Drave. Knin je također bio glavni grad Kraljevine Hrvatske tijekom 1080., za vrijeme kralja Dimitra Zvonimira, po čemu je i poznat kao Kraljevski grad ili Zvonimirov grad.

Zbog strateškog položaja Knin je igrao važnu ulogu počevši sa Kraljevinom Hrvatskom, te kraljevinama: Mađarske, Venecije, Turske, Austrijske i Francuske. Međutim, u novijoj hrvatskoj povijesti Knin je poznat po vojnoj akciji Oluja, kada su Hrvatske oružane snage, u Domovinskom ratu, u kolovozu 1995., u odlučnom udaru oslobodile Knin i očistili srpske četnike iz Hrvatske - za sva vremena.

Stoga Knin je najzaslužniji da u njemu bude svehrvatsko vojno groblje, te da bude prepoznatljiv kao što je poznato američko groblje Arlington Cemetary, gdje su grobovi svih Amerikanaca koji su poginuli, bilo u Americi ili svijetu, braneći stijeg svoje domovine.

U hrvatskom Kninu, a ne u austrijskom Bleiburgu, treba izgraditi veličanstveni spomenik i groblje poklanim i ubijenim Hrvatima u Hrvatskoj i diljem svijeta, da ono bude ponos i prkos kao Velebit, koje će svjedočiti budućim hrvatskim naraštajima, da se tu nalaze kosti njihovih očeva, djedova i pradjedova. Tako bismo na proslavi Dana pobjede, koja se slavi 5. kolovoza, svake godine odavali primjerne počasti žrtvama, a Knin bi ponovo postao metropola hrvatske vojne moći i vjerojatno jedan od najposjećenijih gradova u Hrvatskoj. Hrvati u dijaspori bi sa svojim donacijama bili značajni doprinosnici u izgradnji ovog važnog i povijesnog objekta.

Dočim, u Bleiburgu može ostati ono što je do sada napravljeno, samo da se vrati izvorni tekst na Spomen ploču i izabere Počasni vod od čestitih i zaslužnih Hrvata. Isto tako, kao i što je bilo do sada, moglo bi se ići na hodočašće i misno slavlje u Bleiburg, ali kosti iz Bleiburga, Hrvatske i razbacane diljem svijeta treba prenijeti u Knin, gdje bi bila središnja komemoracija, misno slavlje i vojna manifestacija hrvatskih vojnih snaga.

Natpis na grobu Zrinskom, koji je poginuo dično, neka bude pouka i poruka. - Mnoge će zaborav pokriti kao neslavne, ali ovaj će preživjeti, jer će o njemu pričati potomstvo. Ako hrvatskim žrtvama ne izgradimo kutak u domovini, proklinjat će mučenici kao i Zrinski. - Nesretna domovino, nemaš ni mojih kostiju.