Utakmica 8. kola Premije lige između rukometaša Izviđač Central osiguranje i Leotara, koja se je sinoć igrala u Gradskoj športskoj dvorani u Ljubuškom, protekla je u ne baš pretjerano zanimljivoj igri.
Teroristički napad u Beču prošle nedjelje, u kojem Kujtim Fejzullai, dvadsetogdišnjak porijeklom iz Sjeverne Makedonije, ubio četiri, a ranio 17 osoba, nakon čega je i sam likvidiran, šokirao je Austriju, ali i cijelu Europu, jer je ova zemlja među rijetkima bila do sada pošteđena sličnih oblika zločina.
Za razliku od drugih europskih glavnih gradova, Pariza, Londona, Bruxellesa, Beč i njegovi stanovnici nisu bili žrtve terorističkih zvjerstava, zbog čega je i nazivan najsigurnijim gradom na svijetu. No, sve se promijenilo počekom prošlog tjedna bezumnim činom mladića koji je rođen u Beču i za kojeg su policijske agencije imale dovoljno informacija da spada u grupu radikaliziranih državljana Austrije. Fejzullai je nakon neuspjelog pokušaja da ode ratovati u Siriji uhićen, suđen i pušten na prijevremenu slobodu zbog procjene da je uvidio svoju grešku i ne namjerava je više ponavljati.
Austrijske vlasti su ubrzo u sklopu istrage o kontaktima i ljudima sa kojima je ubijeni terorista bio povezan zatvorili dva mesdžida u Beču, koja su već duže vrijeme bila prepoznati kao okupljališta radikalnih muslimana. Jedan od njih je i mesdžid "Tewhid" kojim je upravljao Muhamed Porča, Sarajlija koji već godinama živi i u Austriji i za kojeg se vežu brojni incidenti koje su u Bosni i Hercegovini izveli njegovi sljedbenici. Efendija Porča, uvrđeno je istragom ovdašnjih polcijskih agencija, bio je duhovni vođa, ali i financijski pokrovitelj brojnih lidera selefističke zajednice u BiH, kroz njegov mesdžid u Beču su prošli, uz ostale Nusret Imamović, biši vođa zajednice u Maoči, danas jedan od najtraženijih terorista svijeta koji se kreće na potezu od Libije, do Sirije, potom Bilal Bosnić, pravomoćno osuđen na šest godina zatvora zbg poticanja na terorizam i slanja mladića u Siriju, piše Slobodna Bosna.
Islamska zajednica u Beču se ogradila od djelovanja Muhameda ef. Porče i njegovog mesdžida, kao što se i on u brojnim javnih govorima distancirao od Islamske zajednice BiH optužujući njene čelnike za "izdaju islama", bogaćenje, korupciju.
Zlatko Miletić, zastupnik u Domu naroda Parlamenta Bosne i Hercegovine, cijelo desetljeće sa bavio fenomenom radikalizma i terorizma u Bosni i Hercegovini. Osam godina je bio na čelu Uprave policije Federacije, a prije toga je bio tajnik državnog Antiterorističkog tima, koordinacionog tijela koje je formirano nakon 11. rujna i napada na Sjedinjenje Američke Države. Upoznat je sa uzrocima i posljedicama globalne terorističke počasti i kroz dugogodišnji rad u asocijaciji policijskih dužnosnika Jugoistočne Europe.
Na početku razgovora sa Slobodnu Bosnu Miletić je izrazio žaljenje i saučešće sa austrijskim narodom. On kaže da je odnos vlasti Austrije prema radikalnim islamistima dugo godina bio, blago rečeno, čudan, popustljiv i neprimjeren.
- Kao da je postojao neki pakt o nenapadnju, vi nemojte nas dirati, mi ćemo vas pustiti da radite šta želite, ali izvan Austrije - kaže Miletić.
Potkrepljuje to primjerima iz vlastitog profesionalnog iskustva tijekom kojeg je u nekoliko slučajeva istraga protiv terorizma i radikalizma u Bosni i Hercegovini bila neprimejrena zbog nezainteresiranosti austrijskih vlasti da surađuju i pomognu u rasvjetljavanju pojedinih kriminalnih aktivnosti. Spominje jedan slučaj pripremanja terorističkih napada u BiH, čije aktere nije želio imenovati, ali je izgledno da se radi o grupi Mirsada Begtaševića, državljanima Švedske koji je sa saradnicima (Abdukadir Ćesur, Bajro Ikanović...) uhićen u Sarajevu 2005. godine zbog pripremanja terorističkog napada. Kasnije ga je Sud BiH osudio na 15 godina zatvora koje je odslužio u Švedskoj, da bi 2016. godine uhapšen u Grčkoj tijekom pokušaja priključenja tzv. Islamskoj državi u Siriji.
"Mi smo prilikom pretresa stana osumnjičenog za pripremu terorističkog akta, pored ostalih materijalnih dokaza, pronašli jedan CD, video-materijal, na kojem su razrađene "tehnike" zločina, likvidacija, diverzija. Sadržaj tog CD-a je bio grozan, oduran, na njemu se teroristi obučavaju svoje sljedbenike kako klati ljude, posebno novinare, kako napraviti eksplozivne naprave... Mi smo ustanovili da je taj CD snimljen u Austriji i da je iz te zemlje distribuiran širom svijeta, milijune primjeraka su napravili i distribuirali. Obratili smo se nakon toga kolegama iz austrijske policije da nam pomognu, provjere ljude koji su stajali iza ovog užasnog video-materijala, međutim nikada se nisu udostojili ni da nam odgovore".
Austrija nam nije htjela pomoći
Miletić kaže da je nakon nekoliko akcija Federalne uprave policije prema radikalističkoj strukturi bio izložen najbrutalnijim prijetnjama.
- Telefonom je pozivana moja majka, govorili su joj da će me zaklati, živog oderati. Kolege iz Federalne Uprave policije koji se time bave su ustanovili da su pozivi upućivani iz Beča i sa ogromnog sigurnošću utvrdili da je te jezive prijetnje upućivao Muhamed Porča, vođa mesdžida u tom gradu. Ni u tom slučaju austrijske kolege nisu udovoljile našoj molbi za pravnom pomoći i barem uzeli izjavu od Porče. Odgovor je bio da oni nemaju dokaze da je on bio taj koji je upućivao prijeteće pozive.
Zlatko Miletić kaže da je Beč kao centar različitih islamskih humanitarnih i vjerskih organizacija odabran tijekom rata u BiH od 1992-1995. goidne.
- U Beču je djelovala organizacija TWRA koja je skupljala pomoć za muslimane svijeta na čijem su čeli bili dvojica Sudanaca, El Fatih Hassanein i njegov brat Sukarno. Tokom rata im se pridružuje ekipa ljudi iz Bosne i Hercegovine koja se bavi prikupljanjem pomoći, trgovinom oružja i slanjem Armiji Bosne i Hercegovina. Ta su imena uglavnom poznata u javnosti i o njima se manje-više dosta zna iz medija. Našom istragom je utvrđeno da je na računima TWRA tijekom rata bilo oko 2,5 milijuna DM, a da je 250 milijuna bilo namijenjeno narodu Bosne i Hercegovine. Dio toga jeste utrošen za nabavku oružja, opreme, hrane.., ali dio je završio u džepovima pojedinaca bliskih vlasti u Sarajevu. Tijekom rata, negdje 94. godine austrijske vlasti su ljude okupljene oko TWRA obavijestile da moraju "pokupiti" pare sa računa u Erste banci jer se spremalo njihovo blokiranje zbog sumnje na nazakonito porijeklo i utrošak novca. Tada je nekoliko uglednih pripadnika bošnjačke vlasti, njih 7-8, podiglo novac sa računa u banci i iznijelo iz Austrije. Svaki od je "zadužio" prosječno oko 7-8 milijuna maraka".
Aktualni poslanik u državnom Parlamentu, a bivši prvi čovjek policije Federacije BiH objašnjava koliko je trebalo, vremena, strpljenja, energije da privoli vlasti u Austriji da surađuju u istrazi o tokovima novca TWRA.
- Nakon dugo vremena uspjeli smo doći do izvoda sa bankovnih transakcija iz Erste banke i podnijeli smo Tužiteljstvu BiH i Sudu BiH kaznenu prije protiv više osoba tereteći ih za pranje novca. No iz Tužitaljstva BiH nam je rečeno da su priloženi izvodi kopije i da moramo pribaviti originale financijske dokumentacije. Iz Austrije nam je rečeno da nam to ne mogu ustupiti, nije pomoglo ni naše pozivanje na međunarodnu pravnu pomoć. Potom smo se obratili vlastima jedne druge, utjecajne države koja je izvršila pritisak na Austriju da nam osigura originalne primjerke, što je na kraju djelomično i urađeno. Dobili smo dva od ukupno devet originalnih bankovnih izvoda i proslijedili Tužiteljstvu BiH. No, tamo nam je rečeno da su djela za koje teretimo osumnjičene, pranje novca, u međuvremenu otišla u zastaru. Potom smo preinačili kvalifikaciju kaznenog djela, pošto se otuđivanje novca namijenjenog narodu Bosne i Hercegovine može se podvesti pod ratni zločin "sprječavanje dostavljanja humanitarne pomoći". Međutim, do danas Tužiteljstvo BiH i Sud BiH nisu uradili ništa po toj kaznenoj prijavi, niti znam kakva je njena sudbina - govori rezignirano Zlatko Miletić.
Maoča je nastala na austrijskom novcu
Miletić je bio na čelu Federalne Uprave policije 2010. godine kada je izvedena velika policijska operacija "Svjetlost" tijekom koje je nekoliko stotina policajaca ušlo u naselje Maoča na sjeveroistoku Bosne i Hercegovine u kojem je godinama prije toga, izolirano od ostatka svijeta, funkcionirala selefističko-radikalistička komuna sa Nusretom Imamovićem na čelu.
- Akcija je izvršena po naredbi Tužiteljstva BiH, sudjelovale su policijske agencije iz cijele Bosne i Hercegovine, među njima i FUP jer se time željelo pokazati da je radikalizam problem cijele BiH, a ne samo jednog njenog dijela. Država je time željela poslati poruku da ne može niko proglasiti svoju eksteritorijalnost, kao što su učinili lideri iz Bočinje, za koje nisu važili zakoni BiH, imali svoje svoje zakone, svoje škole, svoje financiranje...Mi smo tamo pretresli 38 objekata, pronašli znatne količine oružja i municije, ali i novca. Zanimljivo je bilo da je sav zaplijenjeni novac, a nije riječ o malim iznosima, bio u apoenima od 10 i 20 eura. Kasnije smo otkrili o čemu se radi: Imamović je novac za kojeg smo nepobitno utvrdili da je stizao iz Austrije "usitnio" pa je svaki dan svojim sljedbenicima dijelio po 10 ili 20 eura ovisno o tome koliko je on mislio da su svojim ponašanjem i "vladanjem" zaslužili. Mjesecima i godinama su ti ljudi u medijima i javnosti predstavljani kao vrijedni poljopivrednici koji žive od svog rada na zemlji, a kad smo ušli u Maoču nismo našli ni tri-četiri domaće životinje, kokoške, a zemlja je bila neobrađena. Dakle, živjeli su od para koje im je dijelio Imamović, a koje je on dobijao od "braće" iz Austrije. Govorilo se da je i novac kojim su kupili kuće od predratnih stanovnika Srba također iz istih izvorai. Utvrdili smo također da su gotovo svi automobili u selu imali austrijske tablice - sjeća se Miletić.
U akciji "Svjetlost" uhićeno sedam stanovnika Maoče osumnjičenih za više kaznenih djela, organiziranog kriminala, nepoštivanje ustavnog poretka, međutim su svi ubrzo pušteni na slobodu zbog nedostatka dokaza. Zlatko Miletić danas, deset godina kasnije, kaže da uprkos tome ne smatra da su, kako se u to vrijeme tvrdilo iz najviših poltičkih i vjerskih struktura, bespotrebno upotrijebili "prekomjernu" silu i uznemiravali običan, pošten svijet.
- Treba vidjeti kako je posljednjih godina, od 2013. godina izgledala "međunarodna karijera" Nusreta Imamovića pa zaključivati o kakvom je radikalu i teroristi riječ. Bio je zapovjednik zloglasne "Al Nusre" u Siriji i jedan od najutjecajnijih ljudi u toj strukturi. Sjedinjene Američke Države i Europska Unija su ga proglasile za jednog od najopasnijih terorista na svijetu. Konačno, iz tog miljea je regrutovan i Mevlid Jašarević, terorista koji je 2011. godine pucao na ambasadu SAD u Sarajevu. Taj teroristički čin na prvi pogled, ima dosta zajedničkih elemenata sa napadom ovog radikala na građane Beča. Razlikuje ih to što je Jašarević neometano pucao 55 minuta na veleposlanstvo, a da ga niko nije spriječio, jer nije bilo koordinacije, spremnosti, dok je austrijskoj policiji trebalo samo sedam minuta da neutralizira "svog" teroristu. Tako se to radi u ozbiljnim državama i njihovom profesionalnom policijom" - rekao je Miletić za Slobodnu Bosnu.
Zlatko Miletić na kraju razgovora kaže da je u borbi portiv terorizma najvažnije da se otkriju i kazne pravi inspiratori, ljudi i institucije koje ideloški, logistički, financijski stoje iza terorističkih aktivnosti. Terorizam je planetarna pošast i ne može se rješavati unutar represivnog i pravosudnog aparata samo jedne države, ma koliko ona bila odlučna u namjeri da se uhvati u koštac sa njima. Sa terorizmom i njegovim ideolozima ne može biti komprimisa, nagodbe, što se pokazalo i na tragičnom slučaju iz Beča.
- Bosna i Hercegovina se u Daytonskom sporazumu obavezala da će nakon rata sve strane borce koji su ovdje došli vratiti u njihove zemlje. Međutim, kada smo nakon 11. rujna 2001. godina istraživali kako se provela ta obaveza utvrdili smo da je njih 754 u kratkom roku dobilo državljanstva BiH. To uvođenje u državljanstva je bila ozbiljna akcija u kojoj je sudjelovalo nekoliko insitucija i veliki broj odgovornih ljudi, od kojih nitko nikada nije snosio nikakvu odgovornost za počinjen i kriminal. Najveći broj tih ljudi, njih 95 posto ne živi u BiH, rasuti su po cijelom svijetu, ali nama ovdje su godinama dolazili dopisi policija brojnih država u kojima se raspitivali za "naše" državljane koji su imali problema sa zakonom tim zemalja. Također, ne treba izgubiti iz vida da je najveći broj njih u Bosnu i Hercegovinu stigao iz Hrvaske, da su mnogi, poput teroriste Handale koji je akivirao auto-bombu u Mostaru, imali hrvatske isprave. Sve ovo govorim kako bih ilustrirao koliko je terorizam složen, slojevit i umrežen fenomen i kako ga je nepohodno zajedno rješavati u svim njegovim aspektima i pojavnim oblicima. Pošto nam je povod za razgovor tragični događaj iz Beča, vidjeli ste kako su austrijski istražni organi odmah nakon napada zatražili pomoć brojnih zemalja, pored ostalih i naše, za čije se državljane sumnja da su imali konekciju sa ubijenim teroristom. Na žalost, nama je Austrija vrlo često uskraćivala svoju dragocjenu pomoć u našem dugodišnjem obračunu sa terorizmom.
Bosna i Hercegovina obavijestila je Energetsku zajednicu da je počela aktivnosti na energetskoj tranziciji, koja uključuje tranziciju od prljavih i štetnih izvora energije ka izvorima energije na obnovljivoj osnovi, potvrđeno je "Nezavisnim" iz ove organizacije.
Naredba Kriznog stožera Ministarstva zdravstva FBiH kojom se ograničava kretanje građana u vremenu od 23 do 5 sati ujutro narednog dana ne vrijedi za područje Županije Zapadnohercegovačke.
Hrvatski tenisač Marin Čilić plasirao se u polufinale teniskog ATP turnira u Sofiji u konkurenciji parova zajedno s bosanskohercegovačkim tenisačem Tomislavom Brkićem, prenosi hrt.hr.
![Direktor NK Ljubuški Branko Zadro i trener Damir Vučić o uspješnoj klupskoj polusezon [audio]](/media/k2/items/cache/7f3dd87525be1cc00d21544f66ffe5c9_Generic.jpg)
Nogometaši Ljubuškog u velikom su stilu završili jesenski dio natjecanja u Drugoj ligi Federacije BiH – skupina Jug, na gostovanju kod drugoplasirane momčadi Klisa u Buturović Polju slavili su 2:0.
Električna vozila u razvijenim državama više nisu budućnost, već sadašnjost. Na bosanskohercegovačkim cestama su još rijetkost, ali potražnja za njima raste. Potražnja bi možda bila i veća kada bi nadležni shvatili koliko su zaista ova vozila perspektivna.
U ovoj korona obilježenoj godini online alati doživjeli su pravi procvat. A između online sastanaka na sto varijanti, mnogi vrijeme provode uz - Netflix. Od danas ovaj najpopularniji svjetski servis za streaming ima novost u Hrvatskoj - korisnici su dobili pristup hrvatskom korisničkom sučelju kao i titlovima na hrvatskom jeziku za sve filmove, serije, dokumentarce....
Veliki, mnogi će kazati nenadmašni pjesnik Tin (Augustin) Ujević umro je na današnji dan, 12. studenoga 1955. godine u Zagrebu.
Tin Ujević rodio se 5. srpnja 1891. godine u Dizdara kuli u Vrgorcu, a njegovo puno ime bilo je Augustin Josip Ujević. Tin je prva tri razreda osnovne škole polazio u Imotskom, kada seli u Makarsku gdje završava osnovnoškolsko obrazovanje. Godine 1902. odlazi u Split gdje se upisuje u klasičnu gimnaziju i živi u nadbiskupijskom sjemeništu.
U gimnazijskome dobu počinje pisati poeziju. Godine 1909. Ujević maturira u Splitu s odličnim uspjehom te odlazi u Zagreb upisujući studij hrvatskog jezika i književnosti, klasične filologije, filozofije i estetike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Te iste godine objavio je svoj prvi sonet "Za novim vidicima" u časopisu "Mlada Hrvatska".
Za studija se približio Matoševu književnom krugu, počeo objavljivati pjesme i kritike, ali se 1911. nakon oštre polemike razišao s Matošem. Napustio je i dotadašnja pravaška uvjerenja te se okrenuo jugoslavenskom integralizmu. S tih je pozicija nastupao u Beogradu 1912. pa je u Hrvatskoj uhićen i osuđen na desetogodišnji izgon.
Godine 1913. emigrirao je u Pariz, odakle je pjesme i članke slao hrvatskim časopisima pa mu je 1914. deset pjesma uvršteno u antologiju Hrvatska mlada lirika, a među mnogobrojnim političkim dopisima ističe se pomirljiv oproštajni članak Em smo Horvati u povodu Matoševe smrti. Nakon izbijanja rata priključio se političkim krugovima oko Jugoslavenskog odbora, ali je 1917. suradnja prekinuta, a Ujević ostao bez materijalnih sredstava i do 1919. živio u teškoj oskudici.
Nakon povratka iz Pariza nakratko se zadržao u Zagrebu, odakle je otišao u Beograd, gdje je, s kraćim prekidima, ostao sve do 1929. i potpuno se integrirao u tamošnje književne i kulturne krugove. Ondje je objavio pjesničke zbirke Lelek sebra (1920) i Kolajna (1926), nastale u tzv. pariškoj fazi, najvjerojatnije 1916–19. U njima se profilirao kao pjesnik simbolističkog i esteticističkog usmjerenja, a odmak od Matoševe poetike najčešće se pripisivao utjecaju Ch. Baudelairea, P. Verlainea i A. Rimbauda
Zbirke su mu donijele književni ugled, ali se istodobno utvrdila i predodžba o njegovu nekonvencionalnom boemskom životnom stilu koji podrazumijeva materijalnu oskudicu i prekomjerno uživanje alkohola, a koja je postala neodvojiva od njegove pjesničke osobnosti. Od 1921. potpisivao se isključivo skraćenim oblikom imena ("Tin"). U različitim je časopisima 1920-ih objavio i niz pjesama koje formom (slobodni stih), stilom i kompozicijom označavaju otvaranje prema avangardističkim postupcima (simultanizam, asocijativni skokovi, eufonijske atrakcije) te će od tada različiti pjesnički rukopisi koegzistirati u njegovoj produkciji. Plodnu poetsku djelatnost pratio je i velik broj kritičkih i političkih napisa, a svoje tadašnje književne i svjetonazorske poglede iznio je u esejima Oroz pred Endimionom (1926) i Sumrak poezije (1929).
Nakon odlaska iz Beograda živio je u Sarajevu 1930–37. godine. Tin Ujević sarajevske dane najčešće je provodio u kafani „Kod Sameka” koja se nalazila tik uz „Sarajevsku pivaru” i koja je godinama bila okupljalište pjesnika, pisaca, boema... Ujević ju je otkrio 1930. kada je nakon izgnanstva iz Hrvatske, života siromaha u Parizu, te boemskog bivstvovanja po beogradskoj Skadarliji, stigao u Sarajevo. Neki smatraju da je upravo dolazak u Sarajevo predstavljao prekretnicu u njegovom stvaralačkom radu.
U kafani „Kod Sameka” napisao je neke od svojih najboljih stihova. U tom su mu razdoblju objavljene dvije zbirke pjesama koje pripadaju zreloj fazi stvaralaštva (Auto na korzu, 1932; Ojađeno zvono, 1933) i potvrđuju mu status jednoga od najvažnijih pjesnika toga razdoblja.
Pjesnikov nemirni duh odveo ga je dalje te je potom tri godine proveo u Splitu, a od 1940. do smrti živio je u Zagrebu. Godine 1938. objavio je knjige eseja Ljudi za vratima gostionice i Skalpel kaosa. Prvi put prihvatio je stalno radno mjesto u glasilu hrvatskih namještenika Pravica, a nakon uspostave NDH radio je kao prevoditelj u Ministarstvu vanjskih poslova. Od 1945–50. bilo mu je zabranjeno javno djelovanje pa mu je posljednja i najopsežnija izvorna zbirka pjesama Žedan kamen na studencu, pripremljena 1944., izišla tek 1954. Premda iznimno plodan i svestran književnik koji je neprestano radio na vlastitom obrazovanju, ostao je upamćen, a najčešće i vrjednovan, prije svega po lirskom opusu.
Objavio je pet lirskih zbirki, a velik broj pjesama ostao je do pojave Sabranih djela (1963–67) neobjavljen ili razasut po zbornicima, časopisima i dnevnom tisku. I nekoliko ciklusa pjesama u prozi ostalo je izvan zbirki. S obzirom na četrdesetogodišnje stvaralačko razdoblje, odlično poznavanje europske pjesničke tradicije te otvorenost prema različitim suvremenim književnim pojavama (esteticizam, simbolizam, avangarda, socijalna književnost) njegov je lirski opus periodično trpio određene, katkad i radikalne promjene, navodi se u Hrvatskoj enciklopediji.
Zbirkama Lelek sebra i Kolajna Ujevićeva je poezija stekla mnogobrojne i istaknute simpatizere, a poslijeratni književni povjesničari svrstali su ih na vrh poetskih dostignuća toga doba. Poetski diskurs te faze, formalno i dalje uređen akcenatsko-silabičkim stihom i tradicionalnom strofikom, iznimno kompleksna stila, usredotočen je na ljubavne i introspektivne sadržaje, ali je Kolajna dosljedno monotematski izvedena kao ljubavni kanconijer s mnoštvom intertekstualnih reminiscencija na europsku pjesničku tradiciju od trubadurske lirike do simbolizma, dok se u Leleku sebra potencira persona »ukletoga pjesnika« suprotstavljena masi (Maštovita noć). Za obje je zbirke karakteristična polarizacija materijalnoga svijeta i duhovnog iskustva koja završava u pesimističnom ozračju, a katkad i u potpunoj skepsi prema smislenosti egzistencije i povjerenju u onostrano (Duhovna klepsidra, Suvišni epitaf). Ujevićeva zrela faza obilježena je zbirkama Auto na korzu i Ojađeno zvono, u kojima su pjesme sa svim značajkama simbolističkoga rukopisa pomiješane s verlibrističkim kompozicijama u koje prodiru neortodoksno shvaćeni elementi ekspresionističke, futurističke, a potom i nadrealističke poetike pa kritika od tada govori o pluralnom i polifonom karakteru Ujevićeve poezije.
Tridesetih godina pojavljuju se prvi put i tekstovi koji više ili manje izravno tematiziraju predodžbe o ljudskoj veličini i emancipaciji proletarijata (Visoki jablani, Čin sputanih ruku, Pogledi u praskozorju) te označavaju autorovo približavanje socijalističkim idejama, ali se u poetiziranim verzijama zadržava esteticizam iz rane faze ili se zamisli o bratstvu i jednakosti prožimaju kozmičkim spiritualizmom (Pobratimstvo lica u svemiru). S obzirom na to da i posljednja zbirka okuplja tekstove od sredine 1920-ih a dijelom i one iz sljedećega desetljeća, Ujevićev se izraz nije bitno mijenjao. Uočljiva je tendencija da se, s jedne strane, sublimiraju i pozitivna i negativna individualna i svjetskopovijesna iskustva, dok se, s druge strane, Ujevićeva poezija otvara mnoštvenosti predmetnoga pola te otuda velik broj pjesama iz kasne faze opijeva različite fenomene i čovjekov odnos prema njima (Sklonidbe ruku, Ushiti cigarete, Legenda svijeća).
Usporedno s lirikom u stihu nastalo je i nekoliko opsežnih ciklusa pjesničke proze (Crteži s kavanskog mramora, Mamurne jamatve, Badnjaci) također u tradiciji francuskih modernista. U rasponu od feljtonistički zabilježene crtice do autobiografskoga lirskoga zapisa ili analitičkoga minieseja ti tekstovi proširuju spektar ionako bogata i generički raznovrsna Ujevićeva proznog izraza. U književnokritičkim spisima najviše je pozornosti posvetio francuskoj književnosti od Baudelairea do avangarde.
Zbog egzistencijalnih potreba bavio se intenzivno i prevođenjem: prevodio je pjesnike koji su ostavili značajan trag u njegovoj poeziji (Baudelaire, Rimbaud, É. Verhaeren, W. Whitman), veći broj pjesama iz talijanske i kineske lirike, a okušao se i u nekoliko proznih prijevoda (M. Proust, J. Conrad, F. Schlegel). Opće je mišljenje da je, premda kvalitativno neujednačen, njegov poetski opus pokušaj sinteze klasičnog i modernog u hrvatskoj književnosti, pri čemu bogatstvom i kompleksnošću poetskih svjetova s Miroslavom Krležom dijeli položaj na vrhu hrvatskoga modernističkoga kanona, stoji zaključno u Hrvatskoj enciklopediji.