Nepresušni bazen Ljubuškog, grada gange, maslina vina i dobrog rukometa

Lijepa priča zakotrljala se sad već daleke 2005. godine kada je dres hrvatske reprezentacije odjenuo Denis Buntić (1982.) i s Kaubojima iste godine osvojio srebro na Svjetskom prvenstvu u Tunisu. Ukupno je Buntić s Hrvatskom osvojio dva srebra na na SP, dva srebra na EP i broncu na Olimpijskim igrama u Lindonu 2012. Sljedeći je bio vratar Mirko Alilović (1985.) koji je za Hrvatsku počeo braniti 2008. godine i punih deset godiaa bio među vratnicama Hrvatske. Osvojio je s Hrvatskom broncu na OI u Londonu, na SP srebro i broncu, na EP dva srebra i dvije bronce. Onda je stigao snažni Željko Musa (1986.) koji ima broncu sa SP-a te dva srebra i broncu s Eura. Sljedeći Ljubušak u hrvatskoj repki bio je Marko Matić (1988.) dugogodišnji kapetan Izviđača koji se koji se okitio srebrom na Mediteranskim igrama 2013. godine. I ona su na red došli novi klinci naraštaj u kojem su briljirali Matej Hrstić (1996.), David Mandić (1997.) i Josip Šarac (1998.) koji su osvojili srebro na Euru 2020, prenosi Izvidjac.com.

Veliko iskustvo za Diana

Karijeru, a i kontunuitet igranja u reprezentaciji kod njih trojice na žalost obilježile su ozljede. David Mandić vratio se na ovo Svjertsko prvenstvo. Protiv reprezentacije Islanda pokazao je kakvu obranu igra, unato bolovima. Sa Slovenijom je stigla nova ozljeda i definitivni kraj na turniru u Zagrebu. No, ostat će u Arena sa srcem uz svoje suigrače kao i stotine Ljubušaka koji su jučer pohrlili prema hrvatskoj metropoli. Na tribinama će biti svakako u vratar Matej Mandić (2002.) koji Svjetsko prvenstvo propušta zbog već poznatog izgreda Miloša Kosa u svlačionici Zagreba. Na terenu će zato biti Ivano Pavlović (2003.) koji je opravdao poziv u reprezentaciju pravo sjajnom izvedbom na srednjem vanjskom protiv Slovenije. I tu nije kralj. U ljubuškoj rukometno lampi ima još špirita. Diano Neris Ćeško već je osjetio kako je biti u reprezentaciji Hrvatske. Izbornik Dagur Sigurdsson već ga je zvao na pripreme uoči ovoga Svjetskog prvenstva. On je danas ono što je dojučer bio Ivano Pavlović, nositelj igre Izviđača u borbi za 11. naslov prvaka BiH.

–Bio sam na pripremama reprezentacije sve do utakmice s Egiptom. Za mene je to kao igrača bilo veliko iskustvo, osjetio sam kako se sve odvija na velikoj rukometnoj pozornici. Vido sam kako igraju reprezentativci, kako razmišljaju, puno sam toga naučio i što je najvažnije stekao sam nove prijatelje. Sjajni su to dečki, lijepo su me primili i nadam se da ih nisam razočarao. Za mene je Svjetsko prvenstvo bio neopisiv doživljaj. Igrače koje sam gledao samo na televiziji sad sam sreo na treninzima i gledati ih uživo kako igraju, – priča Diano Ćeško koji sve već vrati klupskim obvezama, brzo se uklopio u pripreme Izviđača Agrama za proljetnu sezonu.

Svi smo pod dojmom SP

Ljubušaci su ponosni na svoje reprezentativce. Vjeruju da će Diano Ćeško nastavi uspješni niz svoj prethodnika. A u to je uvjeren i aktualni trener Izviđača Ivan Džolić koji je Matea Mandića, Ivana Pavlovića i Diana Ćešku godina trenirao u mlađim uzrastima Izviđača, a bio i pomoćnik Toniju Čolini koji ih je prošlih sezona izbrusio do statusa reprezentativaca.

–Sad smo svi pod dojmom Svjetskog prvenstva, posebno ovog dijela koji se igra u Hrvatskoj. Hrvatska je sjajno ušla u prvenstvo i nakon lošijeg izdanja protiv Egipta smogla snage pobijediti dvije jako teške utakmice protiv Islanda i Slovenije. Protiv Islanda su odigrali sjajnu utakmicu u svim segmentima, od vratara i obrane do napada. Bio je gušt gledati Hrvatsku. Što se tiče Slovenije, nakon lošeg ulaska vratili su se do poluvremena i onda okrrnuti sve u svoju korist, – kaže Ivan Džolić i dodaje:
–Izuzetno mi je drago zbog Ivana Pavlovića koji je pomalo neočekivano dobio veliku ulogu zbog ozljeda Duvnjaka i Cindrić I da je na utakmici protiv Slovenije pokazao veliku hrabrost kad je u trenucima velikog zaostatka zabio tri jako važna pogotka i dao svoj doprinos pobjedi. Dvojica Mandića imali su pehove s ozljedama. Znamo što se Mateju dogodilo. Uvjeren sam da bio bitu super tandem s Kuzmanovićem. Davida na žalost često prate pehovi. Eto poslije odlične utakmice s Islandom, protiv Slovenije na njegovu žalost i žalost Hrvatske i svih nas ozlijedio je šaku i morat će na operaciju.

Desna ruka Ivanu Džoliću u prvoj momčadi Izviđača Agrama od ljetos je Milan Tolić, čovjek koji je u klubu svojedbno bio sje Mirkom Alilovićem i Marinkom Šegom, a nakon vratrske nkarijere postao trener specijalist za rad s vratarima. O neprekidnom nizu Ljubušaka u hrvatskoj reprezentaciji Toić kaže:

–U tome je u prvo redu zasluga talenta igrača, a ne smije se zaboraviti ni uloga trenera koji su vjerovali u njih i pravilno ih usmjeravali i izgrađivali i kao igrače i kao ljude. Od početnih koraka ovdje u Ljubuškom igrači imaju dobre trenere. Kad dođu do reprezentacije proradi kod njih ovaj hercegovački inat, prorade geni kameni Ljubušaka i za klub, a posebno za reprezentaciju Hrvatske.
A o vratarima Tolić ima samo birane riječi. Njegov Izviđač dao je jučer Hrvatskoj Mirka Alilovića i Marina Šegu koji je iz susjednog Međugorja, ali je branio za Izviđač, a danas je u ženskoj ekipi čuvarica tradicije njegova kćerka Lucija koja imao pretkadetkinja već igra za prve ekipu, a danas Mateja Mandića.
–Branio sam s Alilovićem i Šegom. Oni su napravili velike karijere. Meni se nije poklopilo, bilo je tu malo sportske nesreće, ali Bogu hvala, zadovoljan sam s obitelji, klubom u kojem radim i imam sve što želim. Alilović, Šego i Mandić kojeg sam trenirao različiti su tipovi vratara, od kojih svaki ima svoj stil. Meni je Matej Mandić najdraži jer je izuzetno “jaka glava” što bi rekli što se rijetko susreće. Znaju to svi treneri koji rade s njim, u Zagrebu i reprezentaciji. Uvjeren sam da je pred njim velika karijera, – kaže Milan Tolić, na rezultate Hrvatske gleda kao na povratak u svjetski vrh kojeg je nekoć držala:
–Dolaze mladi igrači, prije svih na mjestu vratara. Kuzma i Manda pokazali su da su vratari najčvršća karika reprezentacije. To Hrvatska nikad nije imala. Uz naše Pavlovića i Ćešku ima tu puno mladih igrača koji se potvrđuju, poput Glavaša ili Maraša i ostalih. Hrvatsku čeka s njima svijetla budućnost.

Priča je počela još 1956

Ovih kišovitih dana u Ljubuškom glavna tema samo je rukomet. U gradu rukometa tako je cijelu godine ili godinama. Ljubuška rukometna priča traje od 1956. godine tako kaže i klupska monografija Izviđača na 500 stranica koju je posložio kroničara ljubuškog sporta Nikica Šiljeg, aktualni direktor Izviđača koji se kao i njegovi sugrađani raduje uspjesima svog kluba, ali i reprezentacije Hrvatske. A najsretniji je što svaki dan vidi sve više curica i momčića koji u školu i dvorani svaki dan nose i rukometnu loptu. Tako je to u gradu podno tvrđave hercega Stjepana, u gradu gange, maslina i vina i gradu dobrog rukometa.

Džolić: potvrda našeg rada

–To je samo potvrda našeg rada već niz godina i stvaranju igrača čemu težimo. Mi kao klub ponosni smo na sve naše reprezentativce, pogotovo na Diana koji je i dalje dio naše momčadi. Za njega je veliko što je bio na okupljanju reprezentacije. Mogao je dosta naučiti na treninzima s velikanima kakvi su Domagoj Duvnjak, Luka Cindrić i drugim momcima od kojih se ima što naučiti. Počevši od Mirka i Denisa, pa Muse i dalje preko svih ostalih do Mateja, Ivana i Diana počela je i najljepša ljubuška rukometna priča. Momci koji su s nama počinjali u istoj dvorani odjednom su postali zvijezde koje gledamo na televiziji, igraju Svjetska i Europska prvenstva, Olimpijske igre. To je bilo sjajno i motivirajuće za sve nas u klubu. Isto danas doživljavaju djeca kad u dresu Hrvatske vide Josipa Šarca, Mateja Hrstića, Ivana Pavlovića, Davida i Mateja Mandića, sutra Dijana Ćeška, Djeca vide da se isplati raditi i maštaju kako jednog dana otići njihovim stopama. Velik je to motiv za ljubuške dječake.

Ćeško: Želimo proći Ciprane

Diao Ćeško vratio se u momčad Izviđača kojeg već od 8. veljače čekaju europski nastupi:
–Bilo je užitak biti opet sa svojim dojučerašnjim suigračima iz Izviđača Matejom Mandićem na prvom dijelu priprema i s Ivanom Pavlovićem do kraja. Puno su mi obojica pomogli da upoznam sve dečke i da se priviknem na ritam rada izbornika Sigurdssona. Sad sam veliki navijač Hrvatske, vjerujem da će otići do samog kraja i nastavljam rad u klubu i igranje na tri fronte, u domaćem prvenstvu gde smo jesenski prvaci, u kupu kojeg želimo osvojiti, a još smo živi i u Europi. U osmini finala Europskog EHF kupa igramo protiv ciparskog Sabbianco Anorthosisa iz Famaguste. Želimo prolaz naravno.

Miljenko Karačić / Sportske novosti