Mirko Alilović: "Igrač više nam je bio kao kazna, a ne prednost, a da nije bilo vratara, bilo bi i gore"

Zaslužena pobjeda Islanda, drugo poluvrijeme maestralno, a nama kad su kola krenula niz brdo, nije bilo ni snage ni vremena, a ni motivacije za povratak, kao u prvom poluvremenu.

Na žalost, sport je okrutan. Nakon prve utakmice, bili smo uvjereni da ova ekipa ide daleko. Mediji,navijači,svi ljudi vezani za rukomet, već su prizivali medalju.Optimizam smo gajili na savršenojutakmici protiv Španjolske, ali izgleda da je to ipak bio jedan los dan Španjolaca ili jedan savršen dan Hrvatske koji se dogodi jednom u 10-15 godina. Žao mi je,kao prvo igrača jer oni su ti koji se odriču dosta toga da bi bili tamo, trenirali radili i borili se za Hrvatsku. Na kraju i kako sve to izgleda, dobiti će samo kritike i ružne komentare. Istina, nismo bili na razini. Istina i sigurno da možemo vise i bolje. Ali uz malo nesreće, panike i naravno neiskustva dogodilo se ono sto nitko nije želio. Ispadanje iz svih kombinacija za visoki plasman.

Ovo je timski sport, ne možemo upirati prstom u pojedinca i okriviti ga za sve loše stvari koje su se dogodile na terenu. Ne tražim alibij, bilo je tu dosta problema tijekom prvenstva, ali i drugih su ih imali. Igračima je najteže, nisu otišli tamo da se bore za 10. ili 12. mjesto.

No, krenimo i s pozitivnim stvarima. Kuzmanović, Mandić, Ivić, odradili su odličan posao. Statistički, ne možda najbolji, ali obrane u pravim trenucima, guranje ekipe naprijed, vađenje ekipe iz crnih rupa, sve to su nam donijeli golmani. I to je ono što nas treba veseliti. Da nije bilo njih, vjerujem da bi ovi porazi bili puno uvjerljiviji. Klarica, Srna, Načinović platili su danak igranju "glavnih uloga", ali sve je to škola. S druge strane, brine igra u napadu, koja je na momente bila fenomenalna, a i užasna. Igrač više nam je bio kao kazna, a ne prednost. Ali na svemu tom se može i mora poraditi. Vodič nam mogu biti prvih 15 minuta svake utakmice, gdje smo ulazili savršeno, obrana, kontra, gol. No nakon toga smo padali i na neki način gubili samopouzdanje sto je dovodilo da pada u igri, nesigurnosti i negativnog rezultata. Na kraju, pokazali smo da možemo igrati moderan, brz efikasan rukomet, ali i da možemo prosuti 3 razlike u 4 minute. Da možemo zabiti 20 a i primiti 20 za poluvrijeme.

Temelje imamo, igrače za idućih 10-ak godina imamo, ali trebamo se napokon oslobodit pritiska i početi uživati u igranju za sveti dres. Pogledajmo Austrijance - smijeh, veselje uživanje. I na kraju, EP za nas je završen, ali imamo pred nama veći cilj,Olimpijske igre i SP u Hrvatskoj. Vjerujem da će dečki iz ovog izvući lekcije koje će ih naučiti da, kako je Čupko rekao "kolika je čast nositi ovaj dres, tolika je i patnja" i iskoristiti to kao dodatni motiv, za buduće izazove koji ih čekaju.