Rukomet u Hrvata: Odgađamo dati povjerenje Jaganjcu, Šarcu, Kuduzu,...

Kaže naš dobri div Željko Musa "nema kraja, dolaze mladi, ostaju stari, mi ćemo uvijek biti jaki". Zapravo, Musa je sve rekao. Da boli, boli i teško je ostati bez OI-ja, još na takav način kakav su nam priredili Francuzi i Portugalci, ali drama i veliki rezovi kakve volimo nakon neuspjeha neće nam puno pomoći koliko bismo voljeli misliti.

Dok god igraju najbolji, a ne mladi ili stari, nema boljeg recepta. OK, naš hrvatski nakon Eura nije uspio u Egiptu i Montpellieru. Egipat uz okolnosti kakve su bile, Montpellier uz nesreću i peh kakav se ne viđa.

Međutim, u budućnost se uvijek mora gledati, a nama za četiri godine nosi Svjetsko prvenstvo kojemu ćemo biti domaćini. Kada vjerojatno više neće biti ni Muse, Šege, Čupića, Horvata, kada će Duvnjak i Karačić imati 36. Izdrže li dotad.

Hajde, "fore" još uvijek imamo, ali imamo i realne probleme koji se ne bi trebali odgađati. Jest da Čupko igra kao da ima 25, a ne 35, Horvat i godinu više, a tu gdje smo uvijek bili među najboljima na svijetu trenutno je preveliki prazan hod. Božić Pavletić, Vida, Matanović... Svi su već igrali na velikom natjecanju, ali nijedan se ni kroz klub nije nametnuo kao kalibar za reprezentaciju. Od one mlađe garde Mileta, najbolje desno krilo svijeta u juniorskom uzrastu, sav taj talent treba pretvoriti u konstantu vrijednu Čupićevog i Horvatovog nasljednika. Norvežanin Blonz, koji je Miletino godište, iza sebe već ima tri velika natjecanja, na primjer.

U vanjskoj liniji u Cindriću, Pavloviću, Mamiću imamo igrače u najboljim godinama, pa Jaganjca, Šarca, Martinovića koji su tu i čekaju šansu. Prva dvojica pravu. U nedostatku Stepančića, kojeg čekamo, izbornik na desnom vanjskom vjeruje Šebetiću i Iviću, također igračima u najboljim godinama, a preporučuje se igrama u Eurofarmu mladi Mateo Maraš (20). Ako ćemo misliti na budućnost, Slovačka u travnju, recimo, izgleda kao prava prilika da se vidi što već sada može na ovoj sceni u nježnim godinama.

Lijevo i dalje iz nekih razloga odgađamo dati povjerenje Jaganjcu, Šarcu, pa Kuduzu (25) koji je mlađi tek dvije godine. Ni Sliškovića i Mandalinića ne treba skroz zaboraviti i prekrižiti, a kroz Dubravu je do Celja došao Ante Ivanković (20). Pa ako je i to malo za srediti taj problematični vanjski šut...

Marino Marić s 30 još će, vjerujemo, moći dugo, ne možda kao Aguinagalde, ali... Marin Šipić zapeo je malo, nadamo se, samo prolazno, a pokucao je već Gianfranco Pribetić, iza njega kuca i Veron Načinović. Ni tu ne nedostaje materijala jer jedan je već kamen-temeljac Nexea, a drugi s Celjem igra u Ligu prvaka. Opet je samo pitanje izbora i povjerenja.

Nismo mislili nakon Eura da će biti tako, ali problem su nam postali golmani. Jedan slabi turnir, kakav je bio u Egiptu, je u redu, drugi već zabrinjava. Šegi je 35, Pešiću 32, ali, važnije, očekivali smo više od njega kao Šegine pratnje, ali i od Šege jer jedinica nikad ne bi trebala biti upitna. Cara smo probali, dugo nismo Ivića, Slavića uopće... Kaže Krešo Ivanković, izbornik kadeta, "imam dvojicu perspektivnih kod sebe", ali i Dominik Kuzmanović i Matej Mandić tek trebaju stati u dugačak red.

Realno, od Duvnjaka nismo stvorili igrača koji je s 20 godina imao, dobio i preuzeo ulogu nositelja, dok Skandinavci bez problema u tim godinama ulaze u reprezentaciju i preuzimaju konce.

Pa ako se pitamo zašto sada kaskamo za njima...