Silan ponos zamijenio tugu: Tog dana i nebo se rasplakalo jer Hrvatska nije postala prvak svijeta

Taj dan nisu trebale velike najave niti bombastične poruke, dovoljno je bilo reći: “Dame i gospodo, Hrvatska danas igra finale Svjetskog prvenstva!”. Tako jednostavna rečenica, a tako veličanstvena, toliko uzvišena i svevremenska. 

Nešto neponovljivo

Nije nam bilo svejedno kako ćemo proći, boli poraz i uvijek će boljeti pogotovo što su bila otvorena vrata da postanemo svjetski prvaci. Hej, svjetski prvaci u nogometu... Većeg nema! No, danas se ne prisjećamo izgubljene utakmice nego briljantnog trijumfa, nedjelje u kojoj je Hrvatska bila poznatija, cjenjenija i voljenija nego ikad, kad je imala milijardu navijača i na svim kontinentima nosili su se kockasti dresovi. Hrvati su osvojili simpatije nogometnom čarolijom, golemim srcem i borbenim duhom, postali su heroji i tamo gdje su za Hrvatsku jedva znali ili nisu ni čuli. Iako su trofej podignuli Francuzi, i ne volimo gledati snimku te utakmice, sve ostalo pamtit ćemo dok nas bude...

 

Domovina je danima prije toga živjela na ulici, još od Sočija i pobjede nad Rusijom “sve je gorjelo”, a na finale u Moskvu potegnuo je tko je god mogao. Fantastično je biti dio takve utakmice, dično i slavno.

- Što bih promijenio u finalu? Jedino suca - prokomentirao je Zlatko Dalić čija je momčad odigrala vrlo dobro prvo poluvrijeme i primila dva tragično jeftina gola koja su odlučujuće usmjerili kasniji rasplet.

- Učinili smo nešto neponovljivo, ali tada, te večeri, na stadionu Lužniki, nitko od nas to nije bio sretan. Da taj “penal” nije dosuđen Hrvatska sigurno ne bi izgubila. Sigurno. Naša priča bila bi priča o svjetskom prvaku - tvrdio je izbornik.

Prvi pogodak pao je iz slobodnog udarca, neopravdanog dosuđenog jer prekršaja Brozovića na Griezmannu nije bilo, što su potvrde kamere, drugi nakon Perišićeve ruke i pregleda VAR-a. Argentinac Nestor Pitana nije sam sudio jedanaesterac, zvao ga je Massimiliano Irrati, Pitana je krenuo, pa se vraćao, nije bio siguran što napraviti, da Talijani nisu toliki “luđaci” za “penalima” zbog ruke koji se u Serie A sude i za situacije koje se nigdje drugdje ne kažnjavaju, da je netko drugi bio glavni u VAR sobi, tko zna...

Nakon nehotičnog autogola Mandžukića i sjajnog šuta Perišića za 1:1, taj pogodak Griezmanna s bijele točke u završnici prvog poluvremena Tricolorima je udahnuo energije kao da su se spojili na “atomsku centralu”, a pogoci Pogbe u 59. i Mbappea u 65. minuti riješili su utakmicu. Iako je Mandžukić sretno smanjio već u 69. minuti na 4:2, snage za novi preokret više nije bilo.

Iz Rusije s ljubavlju

Francuska je kao i 1998. svladala Hrvatsku, nakon polufinala i u finalu, ali ni taj 15. srpnja 2018. niti dani nakon njega nisu bili, niti su smjeli biti za bilo što drugo nego patriotizam i veselje. Više od pola milijuna ljudi na dočeku u Zagrebu, oko 1,3 milijuna zbrojeno s ostalim gradovima i zajedništvo Hrvata cijelog svijeta rekli su sve.
Luka Modrić izabran je za najboljeg igrača Svjetskog prvenstva. Primio je Zlatnu loptu, međutim u tom času samo što nije zaplakao od razočaranja.

- Presudio je drugi gol Francuske jer tada smo igrali najbolji nogomet. Zaslužili smo više, neke stvari nam se nisu poklopile. Ponosni smo što smo napravili, iako bih dao nagradu za najboljeg igrača za zlatnu medalju - konstatirao je Modrić.

“Šampioni, šampioni”, orilo se s naše tribine kad se već znalo da će Franucuzi uzeti zlato. I dva sata nakon utakmice navijači su kraj stadiona skandirali Daliću, Modriću, Rebiću... Stao je tada i prolom oblaka koji se sručio po završetku susreta.

- I nebo je plakalo što mi nismo prvaci - pjesnički će prokomentirati pojedini Vatreni.

Bilo jednom u Rusiji. Nikad nam sport nije donio toliko sreće. U stilu Jamesa Bonda pisali smo “iz Rusije s ljubavlju”. Nakon bronce imamo srebro, a zlato ostaje u zadatak sljedećim generacijama. S distancom od dvije godine sve je to još jednako čudesno i fenomenalno. Mala Hrvatska, a nogometna sila. Vjera u uspjeh i jednu momčad koja je godinama bila blizu da oduševi svijet imala je savršenu potvrdu.

No, za hrvatski nogomet tu je i stalo. Ni dan danas nije dobio, čak ne postoji ni u ozbiljnim planovima, pošteni stadion. Niti nešto tako sitno država, za koju su nogometaši toliko napravili, za njih nije učinila! Uvjereni smo da svaka druga bi, kad bi imala junake Mundijala. Kamoli da je planetarni odjek bilo kako drugačije kapitaliziran. Ali ove srijede evociramo uspomene na Moskvu u kojoj su Hrvati za ljude širom Globusa bili velikani, uzor i inspiracija.