Krstanović nakon 100. gola u HNL: Nadam se da ovo nije kraj

- U petak još nisam bio svjestan svega. No, kad sam se u subotu probudio, osjećaj je bio stvarno fenomenalan, vrhunski. Ponosan sam na sebe i na to što sam ostvario. Toliko sam sretan da ne znam kako bih to riječima opisao - rekao je Krstanović.
Naravno, mobitel je cijelo vrijeme bio vrlo aktivan.

- Dobio sam stvarno dosta poruka i poziva, svi čestitaju. No, najdraže su mi čestitke moje obitelji, moje supruge i dvoje djece. Najponosniji sam na njih, njima sam i posvetio ovaj stoti pogodak.

Navijačima svaka čast

Kad ste počeli razmišljati o tome da bi mogli doći do stotke?

- Nisam se time baš previše opterećivao. No, kad su novinari počeli pisati o tome, vidio sam da sam dosta blizu, a vjerovao sam da mogu zabiti i više od 100. Sigurno da sam očekivao da će stoti gol doći malo ranije. Možda sam ga i previše želio, a kad nešto prejako želiš, onda te baš stane. No, sad sam malo odahnuo, vjerujem da ću zabijati još.

Vidjelo se i na suigračima u posljednjim utakmicama da u napadačkim akcijama gledaju gdje ste vi, i njima je bilo jako drago kad ste po stoti put zatresli mrežu...

- Uvijek sam zahvalan svojim suigračima, bez njih ne bih to ni napravio. Nogomet je kolektivna igra, uvijek je kolektiv taj koji pobjeđuje, a ja se nastojim podrediti momčadi. Čestitam suigračima na korektnosti, bodrili su me i bili uz mene, lijep je osjećaj bio kad su mi svi došli čestitati, čak i oni s klupe.

Pripremit će feštu i u Koprivnici, ali i u Hercegovini.

- Kad završi sezona, idem kući u Tomislavgrad na par dana, počastit ću prijatelje i rodbinu.

Nije tajna da vas voli i koprivnička publika?

- Navijačima svaka čast. Baš sam ponosan na publiku, na ljude, osjećam se u Podravini kao u Tomislavgradu. Na tome im skidam kapu do poda, Koprivnica će mi ostati u srcu za cijeli život, i klub i grad imat će posebno mjesto kod mene.

Nije valjda već vrijeme za rastanak?

- Nadam se da nije...

Pred par dana Krstanović nam je kazao kako je dogovorio sve oko novog ugovora s Belupom, preostao je tek potpis, a on bi trebao uslijediti u danima koji dolaze. Zanimljivo je da je prvi gol u HNL-u zabio tek s 25 godina, u dresu Zagreba protiv Intera u rujnu 2008. godine, a do stotke je stigao kroz 256 utakmica za Zagreb, Dinamo, Rijeku, Zadar, Lokomotivu i Slaven Belupo. Stoti je opet zabio Zaprešićanima. Kao pravi strijelac, pogađao je s obje noge, glavom, a 26 golova zabio je s bijele točke.

Pravi inozemni angažman nikad nije ostvario, u suprotnom vjerojatno danas ne bi slavio stoti gol.

- Po prirodi sam dosta nostalgičan, vuče me želja prema kući, rodnom mjestu. Kad imam dva-tri slobodna dana, uvijek odem do Tomislavgrada. Mogao sam ići vanka, imao sam na stolu par ponuda, no nikad nisam potpisao i nije mi zbog toga žao.

Kaže da se sjeća dosta od tih stotinu pogodaka.

- Ovaj nedavni koji sam zabio Hajduku s 30 metara mi je jedan od najdražih. No, bilo je stvarno dosta lijepih golova, da ne bi ispalo da imam nešto protiv Hajduka.

Hajduku i Istri zabili ste najviše, po 13?

- Za svaku utakmicu pripremam se na isti način, bez obzira na ime suparnika. Uvijek dajem sto posto i uvijek želim zabiti gol.

Genetika i puno rada

Rijetki su primjeri igrača koji tako dugo traju na tako visokim razinama. Krle puno ulaže u svoju tjelesnu pripremu, zahvaljujući disciplini i odricanju i u 38. godini je među najboljim strijelcima u HNL-u, ove sezone zabio je 12 golova.

- Pazim na sebe, držim do sebe. Ima tu i malo genetike, ali puno i radim. Kad sam prošlog ljeta operirao menisk, predviđali su mi četiri mjeseca oporavka, a ja sam se vratio za dva i pol. Svakog dana sam trenirao po četiri-pet sati...

Ispred vas su sad na vječnoj ljestvici strijelaca samo Davor Vugrinec, Igor Cvitanović, Joško Popović i Miljenko Mumlek. Neki od njih mogli bi biti i dostižni?

- Sve su to vrhunski igrači. Teško je pričati o Vugrincu i Cvitanoviću, ali Popović i Mumlek su vjerojatno dostižni. Zdravlje je na prvom mjestu, ako bude zdravlja, bit će i golova.

Sva sreća da kao mali niste odustali od nogometa...

- Htjeli su me zbog moje visine staviti u obranu, ali nisam pristao. Rekao sam, ili u špicu ili nikako. Od malih nogu želio sam zabijati golove, ostao sam uporan, i roditelji su bili uz mene i pružili mi podršku.

Koliko još namjeravate igrati?

- Sve ovisi o zdravlju. Zasad me dobro služi, igrat ću još najmanje godinu dana. Dok mogu trčati, igrat ću, zašto ne. Osjećam se odlično, fantastično, kondicijski dosta dobro djelujem.

Kakvi su planovi nakon igračke karijere?

- Završavam školovanje za trenersku B licencu, poslije toga odmah namjeravam upisati i A. Uglavnom, namjeravam ostati u nogometu, u trenerskoj ili nekoj drugoj ulozi.