Razgovor s povodom: Nekad najbolji sportaš Ljubuškog i višestruki prvak Europe i Svijeta

Da podsjetimo, titulu najboljeg sportaša Ljubuškog za 2006. ponio je Markica Dodig, dugogodišnji najbolji boćar Ljubuškog, BiH, ali i Europe - na prošlogodišnjem europskom prvenstvu održanom u Rijeci osvojio zlatnu medalju.

Ovaj Metkovac starinom hercegovačkih korijena, još je uvijek aktivan igrač nastupa za matični Metković koji se natječe u Prvoj hrvatskoj ligi. Bio je to susret nakon više godina, a Markica i danas iznenađuje sportskom figurom, djeluje kao da je u punoj formi kao u Grudama 2007. kada je u uzbudljivom dvoboju s predstavnikom Italije, mrtav hladan u zadnjim bacanjima, nadoknadio zaostatak i Talijanu ispred nosa, uzeo zlato. Bilo je to njegovo drugo zlato na tom svjetskom prvenstvu, prethodno je osvajao po jedno zlato na svjetskom prvenstvu 2005-u Torinu, godinu poslije na Europskom prvenstvu, pa svjetskim igrama u Duisburgu, srebro na Mediteranskim igrama u Almeriji… Uglavnom, nastupajući za BiH osvojio je dvadesetak medalja, pet puta je u različitim izborima, biran za najboljeg sportaša BiH. Naravno, susret nije bio kurtoazan, jer se boćanje nije moglo zaobići:

„Osnova u boćanju, kao i svakom drugom sportu, su rad i dobra organiziranost. Puno puta susretao sam se s opaskama - imao si dosta sreće. To baš ne pije vode, jer ja sam od 12 nastupa na velikim natjecanjima igrao 12 finala! Teško je tu pričati o nekoj sreći u igri, normalno da je moraš imati u tim nekim datim momentima. Međutim, samo ja znam koliko sam radio i koliko sam želio uspjeh kada sam dobio priliku igrati na tako velikim natjecanjima. Ja sam se žrtvovao. Na primjer, ljeti svi idu na kupanje, ja treniram, što me nagradilo rezultatima. Lakše je ne raditi i pričati, nego raditi i šutiti. Ključni uvjeti za uspjeh u sportu su ozbiljnost i rad“, naglašava Markica, te na opasku da smo primijetili da neki Dodig još igra za Metković dodaje:

„Igram u Metkoviću već pet godina, drugu godinu zaredom u Prvoj smo ligi, lani smo bili u borbi za play off skoro za prvaka, a ove godine se borimo za opstanak.

-Što je po srijedi?

-Ništa, otišlo je nekoliko igrača, jedan od nosilaca igre – Mile Vidović se ozlijedio, a sada u zadnjih pet kola, je borba za opstanak. Dvije godine sam bio pomoćni trener u hrvatskoj reprezentaciji, a zadnje tri godine vodim jedu juniorsku ekipu, tri godine smo neporaženi u ovom južnom dijelu, u završnici prvenstva Hrvatske ispadamo u polufinalu, klubovi sa sjevera su bolje organizirani.

-Dakle, mladih u Dubrovačkom primorju ima, problem bh. boćanje je što nema mladih?

-Mladih ima, nije problem mlade dovesti, njima je sve to zanimljivo, oni istražuju, pogotovo u tim godinama osnovne škole, oni će prihvatili bilo koji sport, da manje uče, međutim problem ih je zadržati. Teško, mi imamo problem ovdje u Dalmaciji, kao i u Bosni i Hercegovini, što smo slabo prezentirani, slabo radimo na promidžbi ovoga našega sporta koji sigurno nije lagan, koji iziskuje puno vještina za odigrati jednu utakmici. Nismo prepoznati od lokalnih struktura, pa smo stalno na nekoj margini, što se tiče financijske potpore, pa i infrastrukture. To nam je svima glavni problem. Kad dovedeš mlade trebaš ih nekako zadržati, da bi ih zadržao trebaš im osigurati uvjete da normalno treniranje i da idu na turnire, a u sadašnjoj situaciji to je teško postići. Uvijek će biti entuzijasta koji će se volonterski posvetiti radu s mladima, ali problem je nedostatak financija i infrastrukture, da ti dečki imaju normale uvjete za rad, te ići na natjecanja, kako bi se mogli razvijati i ostati u boćanju.

Tako priča sportaš koji je punih 36 godina u boćanju, koji još uvijek u tzv. klasičnim disciplinama pobjeđuje najbolje igrače Hrvatske. S obzirom na iskustvo i rejting, te činjenicu da je još uvijek aktivan njegove opservacije se mogu prihvatiti bez velikih rezervi. Njegova trenutačna forma je možda i preporuka Mati Grubišići, aktualnom izborniku BiH, za poziv Markici na neko od velikih natjecanja, dojam je da bi Dodig u pojedincu, krugu, pa čak i preciznom izbijanju još uvijek mogao konkurirati u borbi za medalje, a one bi trenutačno kao i početkom milenija, bile melem bh. boćanju.