Dino Rađa: Uzdržavao sam sina poginulog Vukovarca. Danas je doktor

Jednostavno, svaka riječ iz njegovog života donosi neku posebnu anegdotu.

Legendarni košarkaš gostovao je kod Tončice Čeljuske u emisiji ‘U svome filmu’ i progovorio o brojnim poznatim i nepoznatim stvarima iz svoje karijere. Dino je poznat kao veliki humanitarac, a voditeljici je otkrio i nešto iz svog života o čemu se jako malo zna.

– Imam jedno dijete iz Slavonije kojemu je otac poginuo prije nego što se rodio, u Vukovaru. Ima 27 godina, taj momak, čovjek, ja njega doživljavam kao svoje dijete. Otpratio sam ga od trećeg mjeseca do dan danas. Doktor je i to mi je veliki ponos… On je moj. Ima još ljudi kojima sam plaćao operacije u Americi, djecu kojoj pomažem u školovanju – priznao je košarkaš.

Rekao je da je veliki ljubitelj povijesti pa otkrio da je čak i posjetio generala Antu Gotovinu dok je služio zatvorsku kaznu u Haagu.

– Pa on je jedna jako intrigantna ličnost i mene je uvijek zanimao taj njegov lik i djelo, nije zločinac… Dobio sam priliku, preko jednog prijatelja, upoznati ga. Nismo se znali prije, osim preko medija, trebalo je njega pitati za dozvolu. Nakon razgovora s njim, jednostavno sam stekao dojam o njemu, da čovjek ne može biti zločinac, da je on profesionalni vojnik. I film koji je izašao nedavno mislim da puno toga govori, mislim da ga dobro oslikava. Ostavio je na meni dojam profesionalca, pravog vojnika – kaže Rađa.

Dino je od 1987. do 1990. igrao za Jugoplastiku gdje je stvorio povijest zajedno s Tonijem Kukočem, Žanom Tabakom, Božidarom Maljkovićem. Jugoplastika je 1989., 1990. i 1991. osvajala naslov europskog prvaka što im je donijelo titulu najbolje europske momčadi u 20. stoljeću.

Meni je košarka prvo ljubav i gušt. Nisam nikada razmišljao da idem u košarku da bi zaradio ili išao na olimpijske igre. Košarka je ipak igra. Tu je i društvo, zajedno ideš na autobus, na proslave, rođendane…To te drži, a onda odjedanput kreću rezultati i uspjesi. Kada smo osvojili prvu titulu prvaka Europe, prošlo mi je kroz glavu da bi ovo mogao biti moj životni poziv. Toni Kukoč i ja smo se poklopili, ali treba reći da iza uspjeha stoji jedan krvavi rad, bitni su i dobri treneri, dobar sustav, kako klupski tako i reprezentativni – govori Rađa pa dodaje:

– Danas postoje mobiteli i internet, svi bi nešto htjeli postići na brzinu. Stvaranje odličnog igrača, to je dugotrajan proces, treba puno odricanja. Klinci su danas puno manje spremni na takvo nešto. Mi nismo imali opcija, nismo izlazili. U ono doba nije svaki kvart imao 70 kafića. Tada je sve bilo drugačije, sve se vrtjelo oko treninga. Radilo se na treninzima 5,6,7,8 sati. Danas klinci imaju puno manje vremena, škole su zahtjevnije… U sportu na brzinu nema ništa.

Rađa je imao tu privilegiju igrati s velikim Draženom Petrovićem s kojim je i osvojio povijesno srebro na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. Dražen ga je fascinirao kao košarkaš, ali i kao čovjek.

Njegova smrt je jedan od najtužnijih momenata u mojoj karijeri i generalno u životu. To nas je sve skupa duboko potreslo. Oprostili smo se na aerodromu, on je krenuo u jednom smjeru, mi u drugom… Za par sati ti jave da je stradao, pa se nekako nadaš da je samo nešto polomio, da neće moći igrati samo prvenstvo. A onda sam nazvao Mirka Novosela i dobio informaciju iz prve ruke. Mogu vam reći da u tom trenutku, da nisam sjedio u fotelji, da bi pao u nesvijest. Prvi odlazak na trening nakon pet, šest dana, ne možeš izaći iz svlačionice. Ne možeš od suza i emocija izaći na teren, jer stalno ti se vrti u glavi da on više nije tu. To je bila jedna teška, teška situacija – rekao je Rađa pa nastavio:

– A van terena bio je totalno drugačiji. On bi me zvao svaka dva tri dana na telefon iz SAD-a, dakle u vrijeme dok nije bilo interneta. Znao sam proceduru. Moram imati Sportske novosti, pa je uslijedilo čitanje svih rezultata. Tko je koliko dao koševa, golova…Vaterpolo, rukomet, nogomet, treća košarkaška liga npr. kako je završilo Val iz Kaštela protiv Junaka iz Sinja. Sve je morao znati.

Rađa je u Boston Celticse stigao 1993. godine i zadržao se do 1997., u vrijeme kada je u Americi vladalo totalno podcjenjivanje prema Europljanima.

– Prema europskim igračima vladala je totalna skepsa. Ja sam tamo došao dosta kasno, s 26 godina. Imao sam već ne znam koliko medalja, titula prvaka Europe. Tamo dođeš i moraš krenuti od nule. Moraš nositi torbe, dresove, prvi moraš dolaziti na trening. To je tamo tako. Bez lažne skromnosti, Toni, Dražen, Sabonis i slični, mi smo probijali tu karmu “loših europskih igrača” – zaključio je Rađa.