Andrej Vištica: „Svatko ima svoj Everest“

Triatlon je sport koji kombinira tri bazična sporta, plivanje, biciklizam i trčanje. Postoji više triatlonskih disciplina koje se razlikuju po udaljenostima. Od svojih početaka, triatlon ima značajan porast natjecatelja te je danas svake godine u kalendaru velik broj natjecanja koji uključuje brojne triatlonce, kako muškarce tako i žene.

Iako je tada bio 22-godišnjak koji studira u Zagrebu, Andrej nije odustao od svojih ciljeva i naporno je trenirao. Andrej je rođen 31. svibnja 1983. godine u Ljubuškom, te završio Fakultet elektrotehnike i računarstva u Zagrebu.

Slobodno možemo reći kako se hrabro odlučio svoj posao u uredu zamijeniti poslom u prirodi i kako ta dva zvanja nemaju dodirnih točaka. Dokazao je kako je nemoguće zapravo moguće ako se ulože trud i disciplina, ali i ljubav prema izabranom putu.

Osvojio je mnoga postolja u Hrvatskoj, Europi, ali i u svijetu.

Priča o Vištici nas je toliko inspirirala, te je o ovom sportu, kao i o planovima s Andrejom razgovarala novinarka Vrisak.info, Antonija Boras.

Za početak, kako je nastala ljubav prema triatlonu?

Za triatlon sam prvi put čuo gledajući prijenos Olimpijskih igara u Sydney-u. Tada je triatlon po prvi put bio u programu igara. Izgledao mi je kao zanimljiv sport, ali kako nije bio medijski zastupljen brzo sam ga smetnuo s uma. Pet godina kasnije tipični studentski život mi je malo dosadio i počeo sam tražiti neki sport kojim bi se mogao baviti. Krenuo sam s trčanjem, pa sam tražeći informacije o trčanju naišao na triatlon i ponovno se javila želja da završim jednu takvu utrku. U to vrijeme sam studirao u Zagrebu u kojem je djelovalo nekoliko klubova pa sam se javio u jedan, te od njih i krenuo. Uživao sam u treninzima i brzo shvatio da sam promašio profesiju :).

Kako bi opisali ovaj sport i što je točno potrebno za uspjeh?

Triatlon je sport koji kombinira tri bazična sporta, plivanje, biciklizam i trčanje. Postoji više triatlonskih disciplina koje se razlikuju po udaljenostima. Dvije najpoznatije su Ironman u kojem se pliva 3,8 km, vozi bicikl 180 km i trči 42,2 km, te olimpijski triatlon u kojem se pliva 1,5 km, vozi 40 km i trči 10 km. Uz to postoji još dosta disciplina kao recimo polu-Ironman ili kraće discipline tipa sprint (pola udaljenosti olimpijskog), super-sprint… Tako da bi se moglo reći da za svakoga ima ponešto.

Uspjeh je individualna stvar. Svatko ima svoj Everest. Nekome je to samo završiti utrku, a nekome osvojiti zlato na Olimpijskim igrama ili pobijediti Ironman na Havajima. Bilo da ste u prvoj ili drugoj grupi ili negdje između, do uspjeha u ovom sportu nećete doći bez upornosti.

Postoji li trenutak kada je već kasno baviti se triatlonom?

Nedavno sam naišao na vijest da je jedan 87-godišnji Japanac završio Ironman, tako da bi se moglo reći da nikad nije kasno. Doduše treba napraviti razliku između profesionalnog i rekreativnog sporta. Za vrhunski rezultat postoje vremenska ograničenja. Međutim triatlon, a pogotovo njegove duže discipline, omogućuje vrhunske rezultate i u malo zrelijoj dobi. Smatra se da su idealne godine za Ironman između 35 i 40, a postoje i malo ekstremniji izuzetci kao na primjer Novozelanđanin Cameron Brown koji se natječe u profesionalnoj kategoriji i u svojoj 48-oj godini života.

Većinu natjecatelja, čak i na Ironman utrkama koje izgledaju ekstremno, čine rekreativci. Ljudi s poslom i obiteljima koji treniraju u svoje slobodno vrijeme. Jednom kad kreneš vrlo brzo ono što ti se činilo kao nesavladiva zapreka postane sve više i više dohvatljivo.

Jeste li ikad prije trenirali neki drugi sport?

Trenirao sam nogomet i tenis u osnovnoj i početkom srednje škole, ali ne pretjerano ozbiljno. Tako da sam u triatlon ušao bez značajnije sportske pozadine. To mi je bio dosta velik hendikep, pogotovo kad je riječ o plivanju koje je tehnički sport, a tehnika se najbolje usvaja u mlađoj dobi.

Koliko tjedno, ili možda bolje reći dnevno, puta trenirate i dajete li si odmora vikendima?

U normalnom periodu priprema treniram 2-3 puta dnevno izuzev nedjelje kad odradim jedan trening ujutro i ostavim ostatak dana za obitelj. Na tjednoj bazi u prosjeku otplivam 25 kilometara, pređem biciklom 500 km i otrčim 80 km.

Koja vam od triatlonskih disciplina odgovara najviše, a koja najmanje?

Plivanje mi je uvijek najteže išlo jer se tehniku najbolje savladava u djetinjstvu, a ja sam počeo trenirati u 22-oj godini. Ali ne dam se, trudim se i dalje. Nedavno sam počeo raditi s novim plivačkim trenerom pa se nadam da će ta suradnja uroditi plodom. Jako je frustrirajuće kad puno energije i volje ulažeš u nešto, a rezultati izostanu ili nisu onakvi kakve si očekivao. Ali isto tako još je veće zadovoljstvo kad savladaš jednu takvu prepreku. S druge strane biciklizam i trčanje mi puno bolje leže i rekao bi da sam otprilike jednako dobar i u jednom i u drugom.

Birali ste između posla i sporta. Nedostaje li vam standardni, uredski posao?

Ima dana kada je teško biti profesionalni sportaš. Na društvenim mrežama se generalno dijele samo pozitivne stvari, ali nađe se tu i dosta teških trenutaka. Ne sija svaki dan sunce, ima dosta dana kad se treba boriti s vremenskim uvjetima. Zatim, treba ostati mentalno jak. Napredak uglavnom ne ide linearno nego u stepenicama. Nekad ulažeš puno truda i čini se da ne ideš naprijed, pa treba ostati fokusiran i nastaviti raditi da preskočiš još jednu stepenicu. Međutim, ima puno više pozitivnih stvari nego negativnih tako da nikad nisam zažalio što sam napustio ured.

Koliko vam je zapravo pobjeda na Europskom prvenstvu 2013. godine otvorila vrata profesionalnog sporta?

To je bila jedna velika prekretnica. U to vrijeme sam već 7 godina kombinirao uredski posao s 2 – 3 treninga dnevno. Sve ostale aspekte života sam morao ostaviti po strani. Nije to nikad trebalo biti trajno rješenje, ali bilo je nužno u mom naumu da od hobija napravim posao. Te godine sam napunio 30 godina, a napredak se usporio i mislim da su mi u tom trenutku rezultati stagnirali skoro 2 godine. Počeo sam razmišljati da li je vrijeme da barem stavim neki rok na to moje “ganjanje snova”. Da mi ne prođe život u borbi s vjetrenjačama. I onda se dogodi to Europsko prvenstvo na kojem se sve poklopilo i gdje su godine teškog rada došle na naplatu. To je bila jedina utrka na Ironman distanci nakon koje me ništa nije boljelo. Obično je jako teško silaziti niz stepenice nakon utrke, ali ja sam valjda od navale adrenalina trčao po stepenicama i nisam spavao iduće 2 noći. Ono o čemu sam maštao prethodnih 7 godina se pretvorilo u stvarnost. Nakon toga sam dobio ponudu od jednog triatlonskog tima koju sam objeručke prihvatio i odlučio napustiti posao.

Vi ste sam svoj trener. Koje su prednosti, a koje mane takvog načina treniranja?

Procijenio sam da imam dovoljno iskustva da mogu sam sebe trenirati. Prednost je veća fleksibilnost, ali s druge strane teško je biti objektivan sam sa sobom. Savjete koje daješ drugima iz nekog razloga je teže primijeniti u vlastitom treningu.

U međuvremenu, postali ste trener i drugima koji su zavoljeli ovaj sport. Postoji li mogućnost da netko drugi u budućnosti postigne rezultate poput vas?

Naravno da postoji. Bio bi razočaran da na kraju trenerske karijere ne pomognem nekom sportašu da barem dođe na moju trenutnu razinu. Trenerski posao volim i mislim da je to prirodan i logičan nastavak ovoga što sad radim. U zadnjih par godina sam se više aktivirao na trenerskom planu, tako da mi tranzicija na “novi posao” bude lakša nakon što se prestanem utrkivati.

Koja je razlika između Olimpijskog triatlona i Ironman-a?

To su dvije najpopularnije triatlonske discipline. Razlika je u prvom redu u dužinama. Olimpijski triatlon je sastavljen od 1500 m plivanja, 40 km bicikla i 10 km trčanja, dok je kod Ironmana to 3800 m, 180 km i 42,2 km. Još jedna bitna razlika je da je u olimpijskom triatlonu dopuštena vožnja u zavjetrini na biciklističkom segmentu, dok je u Ironmanu to zabranjeno. Zbog toga na dužim utrkama snaga na biciklu više dolazi do izražaja, dok je na olimpijskoj distanci veći fokus na plivanje i trčanje.

Često vas nazivaju “Ljubušakom koji jede kilometre”. Kad ste krenuli s ovim sportom, jeste se nadali ovakvom uspjehu?

Nada umire zadnja, tako da sam se uvijek nadao, ali bio sam svjestan da mi šanse da postanem profesionalni sportaš nisu visoke. Počeo sam trenirati tek s 22 godine što nije normalan sportski put, ali naučio sam da se s voljom i trudom može savladati skoro svaku prepreku.

U vašem rodnom gradu Ljubuškom se uskoro održava Ljubuški Outdoor Festival. Hoćete li sudjelovati na ovoj manifestaciji?

Da, planiram nastupiti na polumaratonu. Drago mi je da su se i u Ljubuškom trčanje i biciklizam dosta popularizirali i nadam se da će se pozitivan trend nastaviti. Ljudi su dizajnirani za kretanje, a u današnjem načinu života kretanja ima sve manje. Zato mislim da je bitno da se i što više odraslih rekreativno počne baviti nekim sportom.

Tko vam je bio najveća podrška od samog početka, tko je vjerovao u vas i vaš uspjeh?

Najveća potpora mi je uvijek obitelj. Iako na samim početcima nitko nije vjerovao u to u što sam se upustio. Završio sam fakultet, zaposlio se i umjesto da se još oženim, ja sam počeo ganjati neki cilj koji je realno bio jako teško uhvatljiv. Nisam imao glavu u oblacima, bio sam svjestan koliko sam daleko od toga što sam zacrtao, međutim smatrao sam da je neuspjeh jedino ne pokušati. Ako dam sve od sebe i ne uspijem svejedno bi bio zadovoljan. Vremenom je podrška rasla, a u konačnici mi je dosta ljudi reklo kako je super da živim od nečega što volim, te da bi oni voljeli ostvariti isto samo još ne znaju što toliko vole raditi.

I za kraj, recite nam, što biste poručili onima koji tek ulaze u svijet triatlona, na što se trebaju pripremiti i što mogu očekivati.

Ja sam u početku imao viziju da se triatlonom bave samo profesionalci i oklijevao sam jer sam se bojao da ću se osramotiti. Brzo sam shvatio da je taj strah bio neutemeljen. Ima u triatlonu natjecatelja čije performanse izgledaju vanzemaljski, ali i puno više običnih ljudi s poslom i obiteljima kojima je sport ispušni ventil i prilika za druženje. A na utrkama često oni koji završe zadnji dobiju veću podršku od pobjednika. Znači, jedini savjet bi bio da se ne bojite pokušati.