Različita jela, molitve i običaji katolika u BiH, no obitelj uvijek u središtu

Tradicija se najviše očuvala u manjim sredinama, dok gradske pomalo primaju utjecaje Zapada, piše Dnevni list u tekstu objavljenom 2017. a koji je i danas aktualan.

A glavni utjecaj Zapada je konzumerizam, pa ne čudi da je naglasak da se više stavi na duhovno, a manje na materijalno česta poruke s crkvenih oltara u Hercegovini ovih blagdanskih dana.

Trpezu se mora pripremiti, ali ponajprije srca i duše za blagdan Kristova rođenja.

Travnički kraj

– Uvijek se ljudi pripremaju kad im dolaze gosti, naravno tako se i vjernici pripremaju za blagdane, a kršćani posebno za Božić. Pripreme su duhovne naravi: zornice na koje začuđujuće dolazi puno mladih, post ispovijed, dobra djela itd. Naravno da se priprema i jelo jer je čovjek istovremeno duhovno i tjelesno biće. Česta je tema obilje hrane i pretjeranih poklona za Božićne dane. Kršćanstvo nije protiv hrane, poklona, ali jest protiv preobilja i rasipanja. Pa kršćanstvo samo je “materijalistička” religija, jer je Bog uzeo tijelo-materiju, što je za sve druge religije i misli neshvatljivo. Umjerenost je jedna od bitnih kršćanskih kreposti. Stav kršćanski prema materijalnim dobrima je ona molitva koju smo često slušali u adventu: Daj nam, Bože tako se služiti ovozemaljskim dobrima da zaslužimo nebeska, rekao je te 2017. godine za Dnevni list sada počasni predsjednik HKD Napredak Franjo Topić.

Upitan kakvi su božićni običaji u njegovu kraju Topić kaže da se u travničkom kraju posti često petak, a i više dana kroz Advent i naravno Badnjak. Jede se samo posno: grah, potkriža s crvenim lukom i slično. Poslije ponoćke se mrsi što znači jede se meso i sve drugo.

– Neizostavno na jelovniku je sarma, burek a onda meso… Pale se svijeće i što je važno okuplja se obitelj, znamo da ljudi dolaze iz inozemstva da budu zajedno za božićne dane… Obično kod roditelja se skupljaju svi prvi dan Božića, a poslije se obilazi ostala rodbina, ispričao je on.

Grudski kraj

U grudskome kraju Badnji dan se također posti, sprema se riba i bakalar, unose badnjaci. Domaćin kuće pripremi badnjake, a na onaj koji nosi najstariji muškarac ureže križ. Posebno su običaji lijepi u Gorici i Sovićima.

– Na badnju večer u kuće se unosi Badnjak, moli se dugo i zahvaljuje Bogu na svim dobročinstvima. U selu Sovići u zaseoku Pejića Draga na badnji dan se pale i božićne svijeće, tri svijeće koje izranjaju iz modre pšenice, dok se u ostatku župe svijeće pale na sam Božić. U mojoj kući prilikom paljenja svijeća izgovaraju se sljedeće riječi „Svićo kad se budeš palit da se svako dobro s tobom bude palit, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“. Nakon paljenja moli se duže no obično, zahvaljuje se Bogu na svim darovima i dobrima koje nam je pružio. Nakon jela svijeće se gase korom kruha utopljenom u mlado crno vino uz riječi „Svićo kad se budeš gasit da se svako zlo i opačina bude gasit, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“, moli se za umrle koji su nam svoje dobro ostavili da bi mi danas mogli u njemu uživati, ispričao je tajnik Bratovštine sv. Stjepana Prvomučenika Gorica-Sovići Ante Bušić.

Pred kraj badnjeg dana dok badnjak još izgara puk se sprema za polnoćku koja se slavi u župnoj crkvi sv. Stjepana u Gorici kod Gruda. Nakon svete mise Božić se čestita riječima „Na dobro vam došao Božić i sveto porođenje Isusovo“, a odgovara se „I s tobom Bog da zajedno“.

Po povratku kući svi jedva čekaju da onako kasno u noć pojedu koju sarmu ili malo kiselog kupusa budući da se dan prije postilo. Na sam Božić se nigdje daleko ne ide, susjedi jedni drugima čestitaju Isusovo porođenje, a najstarija osoba u kućanstvu dariva se narančom.

– Dan nakon Božića slavi se zaštitnik naše župe sv. Stjepan Prvomučenik. Kod nas se on slavi dva puta u godini 3. kolovoza i 26. prosinca. Na ovaj Božićni Stipanjdan narod poslije svete mise ide u groblje Šamatorje u sopru. U zobnicama ćilimaricama nose se kolači, rakija, suho meso, a narod se raspoređuje sovićani na sovićku stranu, goričani na goričku, pa opet svaki zaselak ima svoje mjesto. Najprije čestitaju Božić i sv. Stipana svaki zaselak između sebe, a onda se ide čestitati drugima. Nova mlada u selu „dužna je“ na taj dan ponijeti bogatu košaru domaćih kolača te častiti sve prisutne kako bi se pred njima pokazala kao vrsna mlada domaćica. U stara vremena u sopri su, koja se osim na Stipanjdan održava iza svake mise u Božićno vrijeme, momci zamjerali djevojke darujući im jabuke, ali se taj običaj na žalost izgubio. Nakon sopre ide su kući gdje na ručak dolazi rodbina, a posebno treba naglasiti zetove, ispričao je Bušić.

Ramski kraj

O raskoši božićnih običaja u ramskome kraju podrobno je pisao i fra Mato Topić u knjizi „Ramske starine“.

– Na Badnji dan se redovito postilo. Post nije bio nametnut od Crkve nego je u tradiciji čuvan sve do danas. Na Badnju večer na siniji su bila tradicijska jela. Rama je kraj iz kojeg se selilo, odlazilo i u kojem se s mukom preživljavalo, pa zato nije bilo prilike vezati se uz neka prigodna jela. Za razliku od bosanskih varoši, gdje su jela za Badnju večer bogato pripravljana, iako posna, u Rami je na sinijibilo oraha, graha, jabuka, pogače. Grah se jeo samo na Badnju večer i sadilo bi ga se samo toliko koliko je trebalo za jedan obrok. A tada bi ga trebala imati svaka kuća, bilo da ga kupi ili zajmi, zapisao je, među ostalim fra Mato.

Dodaje i ovo: „Badnja večera u Rami bila je bogata jednostavnim, ali lijepim sadržajima. Prema pisanju T. Markovića obično je tekla ovako: “Oko Prozora se pazi, koja će se svijeća prije utrnuti, jer čija se svijeća prije utrne, onaj će prije umrijeti, pred kim je svijeća ili kome se odabere dim označuje i rod. Neki i za vrijeme večere paze, kako svijeće gore i kako plamen ide. O tom ovisi, hoće li biti vesela godina, koja će strana roditi i slično. Komadić česnice, kojim su se svijeće trnule, stavi se na gobini njime će se gasiti svijeće na Božić i Novu godinu kod ručka. On ima po narodnom vjerovanju ljekovitu moć i dade se djeci, da ga pojedu, da ih grlo ne zaboli ili pojedu čeljad svaki po malo ili ga blagu dadu. Vino, kojim su se svijeće trnule, ostavlja se u posebnu bocu i tim se vinom škropi propelo, kad se pojavi požar od groma, jer narod drži, da će se taj požar utrnuti, ako se iznese poškropljeno propelo. Katkad čeljad popiju vino radi bolesti i napretka. Drže do toga kao do moćiju. Vele, da će biti sklad i mir u kući. Žito sipaju u simensko žito.“

Kada je u pitanju sam Božić Topić piše ovako: Donedavno je na Božić narod išao na misu zornicu kada su se slavile tri mise zaredom (do Drugog vatikanskog koncila, na Božić ujutro, obično oko pet sati, slavile su se tri mise jedna za drugom). Oblačile bi se košulje i druga odjeća koja se pripremala u došašću. Cure bi se posebno naburečile. U Gornjoj Rami koja se na misu sabirala u samostanskoj crkvi na Šćitu, bilo je ugodno za uho čuti i za oko gledati povorke s upaljenim bakljama koje bi sa svih strana, približavajući se samostanu, pjevale Božićnu pismu. Božićna pisma pjevala se i u crkvi i to tako što bi se spontano izmjenjivali muškarci i žene trudeći se čije će pjevanje biti glasnije i bolje.

Postilo se do poslije mise. Kako su sela bila dosta udaljena od crkve, muškarci bi stavili u džep ili za pas ili u šarpelj bočicu šljivovice i komad suha mesa da se može poslije mise zornice čestitati Božić s rođacima, prijateljima i susjedima, nazdravljajući rakijom uz koji komadić suha mesa. Pred crkvom bi se pjevala ganga i bećarac, a uhvatilo bi se kolo za kolanje i igranje. Poslije bi se narod razišao svatko svojoj kući na obiteljski ručak. U Božićno vrijeme, posebno na svetkovinu Svetog Stjepana, mnogi bi se crkveno vjenčavali i pravili svatove. Uz svatove su bile vezane i užine na Stipandan i Ivandan. Mladoženje, koji su se pred Božić vjenčali, išli bi na konak punici i puncu. Na Novu su godinu nekada bile užine poslije mise, nevezano uz ženidbu.

Ima dosta pjesama koje su se pjevale u božićno vrijeme, a idu baš na temu Božića ili ženidbe uz Božić: Ide Božić, idu curske brige, Tko će s kime u pratarske knjige…, navodi se u knjizi „Ramske starine“. Inače, redovito božićno jelo u ramskim obiteljima bilo je keške, a dok su se mnogi stari običaji, kao i u svim krajevima BiH vremenom izgubili, običaj pripreme tog jela očuvao se i danas.

Keške za Božić

Keške se pravilo od stupane pšenice i kokošjeg mesa, smjesa bi se dosta dugo kuhala na vatri uz stalno miješanje kako bi bilo što kvalitetnije. Kao i prije stotine godina priprema se i dan-danas.

Zanimljivo je da se keške o Božiću priprema i u stolačkome kraju. Kuće se ukrašavaju bršljanom, odlazi na mise polnoćke, a na sam Božić čestitari idu od kuće do kuće i čestitaju Isusovo rođenje. I premda su božićni običaji slični, a opet različiti u različitim krajevima naše zemlje, zajedničko im je uvijek jedno – a to je obitelj na okupu. Mnogi se s drugih krajeva zemaljske kugle vraćaju svojim kućama i roditeljima za Božić, jer je, nevezano za običaje, uvijek na prvom mjestu obitelj često okupljena oko trpeze i običaja i molitava koje su spremali i molili i naši stari.