Priča o mladom fratru koji šiva habite za hercegovačke franjevce

Odgovore je joj dao fra Marko Galić, redovnički brat koji je ujedno i krojač.

Uz to što ste fratar, Vi ste i krojač. Vjerujem da su se ponekad mnogi od nas pitali tko to zapravo radi, kako i gdje se mogu nabaviti fratarski habiti. Fra Marko, Vi ste krojač i upravo šivate i krojite fratarske habite. Kako ste zapravo došli na tu ideju?

Evo već je deveta godina kako sam u samostanu. Kada sam odlučio poći u fratre, odlučio sam da neću biti svećenik, nego ću biti samo fratar, tj. redovnički brat. Kad sam došao u samostan, rekao sam to svojim poglavarima. Braću se obično pošalje na zanate, i jedan od razloga zašto sam postao brat je taj što volim raditi svojim rukama i nešto stvarati. Tata se bavi kamenom, pa sam volio i s njim obrađivati kamen. Kad sam došao u samostan razgovarao sam s provincijalom i on mi je dao nekoliko prijedloga.

Jedan od prijedloga bio je da budem krojač. U to vrijeme mi nismo imali službenog krojača, nego su časne sestre povremeno šivale, a dugo godina prije smo mi imali braću krojače u provinciji. Prije mene su bila četvorica braće koja su šivala habite, i tako je provncijal meni predložio da ja budem provincijski krojač i meni je to zapravo bilo simpatično te sam prihvatio.

Iz Hercegovine sam otišao u Zagreb, studirao duhovnost i u međuvremenu za vrijeme studija išao sam kod jednog starijeg fratra u Zagrebu koji me učio šivati habite. Od njega sam naučio osnove i prve korake. U početku je to bilo jako teško, treba puno strpljenja i upornosti kako bi izgledalo baš onako kako si zamislio. Trebalo mi je vremena, 2-3 mjeseca sam svaki dan išao kod starog fratra, radio i učio, dok je on ispravljao moje pogreške i pokazivao mi najlakši način kako nešto odraditi.

Nakon toga su mi moji fratri kupili mašine i počeo sam sam šivati. Kao i za svaki zanat, i za ovaj je potrebno iskustvo. Trebalo mi je 2-3 godine da habit bude onakav kakvim sam ga zamislio. Sada sam već 6-7 godina službeni provincijski krojač, šijem habite, plašteve, prsluke i sve što treba fratrima. Time se bavim i to je vremenom postala i moja ljubav. Posao je miran, potrebno je dosta živaca i strpljenja, ali kada čovjek to zavoli i nauči, onda to postane mjesto opuštanja.

Franjevački habit ima svoj određeni model koji se ne mijenja. Kakav se materijal koristi i koliko Vama treba vremena da sašijete jedan habit?

Kroj habita se mijenjao kroz povijest, nikada nije bilo točno određeno. Mi po provincijama imamo različite krojeve, tako da mi krojači možemo prepoznati iz koje je provincije koji habit. Svaka provincija ima neke svoje finese, ali u očima promatrača obično je svaki isti. Mi koji se time bavimo vidimo razliku, ali to su sve sitnice.

Naš fra Nikola koji je 45 godina bio krojač u Mostaru, “hercegovački kroj” je doveo do savršenstva, cijeli svoj život je posvetio tome, toliko toga je izračunavao i nacrtao, tako da ja stvarno imam jedno neopisivo blago naše provincije, s vremenom sam doradio ono što sam mislio da treba popraviti. Materijal ja većinom nabavljam iz Italije, nema ništa određeno, većinom uzimamo mješavinu vune i poliestera, jer je najlakše za održavati, ali i najkvalitetnije. Koristimo različite debljine, tako da svatko može izabrati što voli. Za jedan habit mi je potrebno 6 metara materijala i 12 sati rada. Prije mi je trebalo i puno više vremena, ali sada mogu za 12 sati napraviti jedan habit.

Jesu li fratri malo zahtjevni, traže li oni neke izmjene?

Svaki habit se radi točno po mjerama, tako da nema univerzalnih veličina nego svaki fratar dobije habit po mjeri. Tada naravno pitam i za želje, netko voli više džepova, netko manje, ali sve su to sitnice, ne mijenja se kroj.

Čini mi se da je kapuč malo zahtjevniji dio šivenja. Ima li tu neki kalup, kako se pravi?

To je osobno najzahtjevnije, ima jako puno posla. Rijetko koji krojač pristane vam šivati kapuč, dugo sam tražio pomoć, ali nitko nije htio pristati. On ima svoj kroj, unutra ima poseban dio materijala koji se prošije na mašini pa dobije svoju čvrstinu, i prekrije se platnom.

Jeste li brojili ili zapisivali, koliko ste franjevačkih habita sašili?

Dok sam bio na službi u Mostaru, tri godine, godišnje sam šio oko 80-90 habita. Trenutno na službi u Masnoj Luci, u prošloj godini sam napravio 55 habita, ovdje puno manje šivam zbog drugih obveza.

Kada je u pitanju održavanje franjevačkih habita, pranje ili kemijsko čišćenje, tko to radi, kakav je tu postupak?

Ovisi o materijalu, ja kad napravim habit kažem fratru kako ga treba održavati. Većina habita se može prati u perilici, ovisno o platnu. Ako netko platno ima puno vune, nosi se na kemijsko čišćenje. Mlađi fratri većinom sami sebi peru i peglaju habite, a stariji nose na kemijsko čišćenje, ili im ja odnesem. Nama je habit standardna odjeća, tako da fratri znaju kako ga održavati. Svatko zna ispeglati habit i lijepo ga složiti.

Što se tiče franjevačkog pojasa, radite li to i Vi ili netko drugi?

Časne sestre, posebno klarise to pletu, to je dugotrajan posao, tako da stvarno nemam vremena za to, iako bih volio. Naručujemo ih od sestara ili iz Italije, a u Hercegovini ima i starih žena koje znaju plesti pa nam poklone.

Dosta ste habita napravili, vjerujem da ćete ih u zdravlju i radosti raditi i šivati još dugo. Slušajući Vas, to je definitivno zahtjevan posao, ali Vi to radite s dosta ljubavi i entuzijazma, pa Vam sigurno to i ne pada tako teško, unatoč tome što morate izdvojiti 12 sati da biste napravili jedan habit?

Da, u životu sve što je teško, kada čovjek to zavoli, onda to ima smisla i nije problem raditi. Ja sam s vremenom zavolio šivanje habita, volim svoje fratre i to je neki poklon njima i mojoj provinciji. To je mjesto gdje ja posvećujem svoj život i svojim životom i radom želim posvetiti svijet u kojem živim i sve oko sebe i prikazati to Bogu kao jednu molitvu, jer nama rad služi stvarno kao posvećivanje i veće predanje Bogu. Staro pravilo je “tko moli, i radi” i to čuvamo kroz stoljeća. Na taj način želimo pokazati ljudima svetost u svakodnevnici, dok šivam habit i molim se u kapelici, sve je to prilika za molitvu i osobno posvećivanje.