Ivica Raguž: Za kršćane bi bilo bolje da nikako ne jedu meso

No, ako pogledamo povijest kršćanstva, onda odgovor na pitanje nije baš jednostavan. Štoviše, doći ćemo do zaključka da je bolje ne jesti meso, ili barem ga jesti u što manjoj količini. Osim mnogih drugih razloga, moja je teza da je moderni čovjek počeo neumjereno i previše jesti meso od onoga trenutka, a to je novovjekovlje, kada je prestao vjerovati u Boga: što manje vjere, tim više mesa! Nastao je meso-centrizam koji je posljedica antropocentrizma, točnije iščezavanja vjere u Boga. Zato se kršćanstvo danas treba suprotstavljati meso-centrizmu. Naime, kršćanstvo je od svojih početaka dopuštalo da se jede sva hrana jer je Bog tako u Isusu Kristu odredio da je sva hrana dobra i da se sve smije jesti. No, istodobno je kršćanstvo bilo protivno meso-centrizmu, odnosno postojala je velika suzdržanost i naglasak na odricanju od mesa. Navest ćemo nekoliko razloga.

Prvo, na početku stvaranja Bog je odredio čovjeku da jede samo bilje, a ne i životinje (Post 1,29). Životinjska, mesna hrana posljedica je grijeha koju je Bog prihvatio kao činjenicu te je dopustio čovjeku da jede meso. Dakle, konzumacija mesa, ubijanje životinja, za kršćane je samo privremeno, a ne trajno rješenje! Buduća vremena zamišljaju se kao vremena kada čovjek više neće morati jesti meso, a time i ubijati životinje (Iz 11,6-8). U tom su smislu kršćani, napose monasi, od početka isticali važnost odricanja od mesa kao način povratka u rajsko stanje koje je nekoć bilo (protologija), ali i kao već sada predokus budućih vremena (eshatologija). Drugim riječima, odricanje od mesa nije nikad bilo i ne smije biti izričaj mržnje prema stvorenom (hereza maniheizma) ili pak izričaj bezboštva (vegetarijanizmi, kao bavljenje isključivo sobom i svojim tijelom), nego izričaj vjere u Boga! Zato u središtu kršćanstva, a to je euharistija, nije meso, nego kruh i vino! Čovjekovi nježni i ljupki darovi Bogu, i obratno. Dakle, jesti meso? Bolje ne, jer time bolje živimo i svjedočimo svoju vjeru u Boga.

Drugo, meso je simbol ovoga svijeta, pripadanja ovomu svijetu. Meso-centrizam jest zaborav Boga, duha, odnosno težnja da se isključivo pripada ovomu svijetu. Jesti meso predstavlja na određen način ono što bismo mogli nazvati tjelesnom ohološću: usredotočenost na sebe, na svoje vlastite potrebe, spremnost da se sve učini, pa i ubijanje životinja, kako bi se zadovoljila vlastita tjelesna potreba. Zato je kršćanstvo od početka pozivalo na sustavno odricanje od mesa, ili uvodilo ne-mesne dane (srijeda, petak, advent, korizma), ili barem poticalo na konzumaciju onoga mesa gdje ubijanje, prolijevanje krvi, dolazi manje do izražaja (ribe) ili pak konzumaciju onoga mesa koje nije stvarno ili simbolički „teško” (perad, njihova krila kao simbol duhovnoga). Da ne ulazimo u detalje, razvidno je kako je kršćanstvo bilo svjesno da se istinski duhovni život kršćanina treba događati u potpunoj ili u što manjoj konzumaciji mesa: manje mesa, više duha! Dakle, jesti meso? Bolje ne, jer time bolje živimo i svjedočimo svoju vjeru u Boga. Dakako, sve je to današnji meso-centrizam poništio, jer današnji kršćani više ne znaju ni što je post, a kamoli koji bi smisao imalo odricanja od mesa.

Treće, kad govorimo o odricanju od mesa, onda ne smijemo zaboraviti jednu opasnost koju duhovi oci nazivaju gastrimargia, koju bismo mogli prevesti slatkoljupkost. Slatkoljupci nisu samo one osobe koje se ne mogu odreći mesa nego baš one koje su ga se odrekle. Te ćemo slatkoljupce prepoznati po sljedećim svojstvima: prvo, slatkoljupci nestrpljivo čekaju vrijeme objeda; drugo, nevjerojatno su proždrljivi (svejedno kakva se hrana stavi pred njih, oni proždrljivo uživaju u njoj); treće, oni uživaju u izabranim i ukusnim jelima. Posebice je ovo zadnje danas primjetno kod modernih ljudi. Mnogi se odriču mesa, ali istodobno neprestance traže nova jela, fine restorančiće, „domaću hranu”. Da sad dalje ne nabrajam, takvo odricanje od mesa ništa ne znači, ma čak i umjerenost u hrani ništa ne znači (dijete, mršavljenja) jer se time još više bavimo hranom! Dakle, bolje je ne jesti meso, ali ne kako bismo postali slatkoljupci, kako bismo još više mislili na hranu, kako bismo još više mislili na sebe (!), a nikako na Boga. Stoga se kršćani, po mogućnosti, odriču mesa (bolje je), ali i svake gastrimargije. U tom smislu, moram priznati da su mi draži ljudi koji vole pojesti i imaju debeljuškasta tijela, nego oni s dijetalno-profinjenim, dijetalno-utegnutim (egoističnim) tijelima koji time samo dokazuju da im je stalo do njih samih (fina hrana, restorani itd.).

U svakom slučaju, da zaključim, bilo bi bolje i danas prijeko potrebno za nas kršćane da, iz ljubavi prema Bogu, odbacimo meso-centrizam, da se odričemo što više (ili sasvim) mesa. Da otkrijemo ponovno na ozbiljan način nemrsne dane i razdoblja. Jednom riječju, da se nemrsom i postom, kao tjelesnom poniznosti, naučimo duhovnoj poniznosti.