Fra David Slišković o svom pozivu, te godini formacije u Mostaru i godini kušnje na Humcu

Novaci će nakon godine provedene na Humcu krenuti na studij u Zagreb.

Među njima je i Širokobriježanin fra David Slišković koji je u razgovoru za portal Jabuka.tv govorio o svom pozivu te godini formacije u Mostaru i godini kušnje na Humcu.

Fra Davide, kada si i kako osjetio poziv?

Priča o mom pozivu počinje već od mog ranog djetinjstva. Vidim da me Bog počeo davno za to pripremati iako toga nisam tada bio svjestan. Obitelj i društvo u kojem sam se kretao pomogli su mi da zavolim fratre i općenito svećenike što me i samog dovelo do toga da se odlučim na taj poziv. Odrastao sam u obitelji gdje se dosta molilo. S tatom sam često volio ići na njegove probe pjevanja u crkvenom zboru. Dok je on imao probu pjevanja ja sam vrijeme provodio u crkvi. Početkom osnovne škole, dok sam živio u Imotskom, rado sam ministrirao. Vodio nas je sad već pokojni fra Vinko Prlić koji nas je oduševljavao svojom angažiranošću. Nakon povratka u Široki Brijeg, početkom srednje škole, upisao sam se u Framu koju je tada kao duhovni asistent preuzeo fra Sretan Ćurčić. Radio je s nama vrlo kvalitetno, a posebno na duhovnom planu što je kasnije urodilo i s nekoliko duhovnih zvanja. Ja sam se ubrzo nakon srednje škole zaposlio. Iako mi je na poslu bilo super, tražio sam se i dalje. Otkrivao sam da me ovaj poziv privlači.

Kroz molitvu, misu, čitanje Božje Riječi i odlaske na duhovne seminare učvrstio sam se u odluci oko poziva. Tu mi je puno pomogao i moj brat koji je prije mene krenuo ovim putem.

Na koji način si sve ovo priopćio roditeljima i prijateljima? Kakve su bile njihove reakcije?

Što se tiče roditelja odluku o svom pozivu nekako sam im to spontano priznao. Vidjeli su na meni tu promjenu i, iako je bilo u meni malo straha kako će to podnijeti, nije bilo problema jer je već brat otišao pa su lakše podnijeli moj odlazak. Bili su mi i ostali potpora. Prijateljima sam obznanio kasnije. Znalo je samo nekoliko bliskih prijatelja s kojima sam o tome razgovarao. Ostalima sam rekao nakon što mi je odobrena zamolba za primanje u postulaturu. Pozitivno su reagirali iako im je rastanak teško pao jer sam krenuo ovim putem sa 31 godinom pa smo nakon višegodišnjeg druženja morali reducirati svoje susrete.

Proveo si godinu dana u samostanu u Mostaru. Jesi li imao kušnje? Što je bilo najteže?

Prva godina u formaciji provodi se u samostanu u Mostaru i zove se postulatura. Tu godinu moramo proći svi mi koji nismo bili u srednjoj školi u sjemeništu. Tijekom te godine gledamo izbliza život fratara i pred kraj te godine donosimo odluku o nastavku svog puta. U toj godini smo i dalje odjeveni kao civili, tj. ne nosimo habit. Imamo nastavu i još drugih zaduženja da se pripremamo za budući život. Moram priznati da mi je ispočetka bilo teško najviše jer sam prije odlaska bio dugo zaposlen i mogao sam sebi prilagoditi dosta toga. Sad moram učiti živjeti u velikoj zajednici. Kroz molitvu, misu, razmatranje Svetog Pisma uspio sam to sve proći. Tu su i braća koja su uvijek podrška jedni za druge pa sam otkrio koliko znači imati zajednicu jer ona pojedinca izvuče i pomogne mu.

Nakon Mostara imao si godinu kušnje na Humcu. Kako ovu godinu opisuješ?

Na Humac se ide nakon provedene godine u Mostaru. Ova se godina zove novicijat ili godina kušnje i na samom početku na misi oblačimo habit. Trudimo se tijekom te godine živjeti kao redovnici. U ovoj godini još više učimo o sv. Franji te se pripremamo i na prve zavjete. Ta je godina jedinstvena u životu svakog redovnika. Usudim se reći pa i najljepša jer tek nakon nje dolaze veće obveze od školovanja pa do djelovanja kao svećenik. U ovoj godini dosta smo odvojeni od svijeta kako bismo kroz više molitve i sudjelovanja u redovničkom načinu života uspjeli dublje promisliti o svom pozivu. Meni ona osobno predstavlja priliku da još više produbim svoj odnos s Gospodinom i kroz ovu godinu sam imao priliku učvrstiti svoj poziv.

Vidim da Bog ima plan za svakog od nas i samo treba ustrajati na tom putu.

Uskoro krećeš i na studij. Očekivanja?

Da, upisao sam se na KBF u Zagrebu. Smjer je filozofsko – teološki od pet godina nakon čega me čeka i godina dana prakse i nekoliko ispita. Nakon poduže pauze od učenja bilo me je strah kako ću studirati. Ali pošto sam morao položiti državnu maturu vidio sam da se to može, ako se hoće, uz dobru volju i molitvu. Osim toga, kad Gospodin poziva na neki put, on neće nikoga ostaviti bez pomoći i u najtežim trenucima.

U 21. stoljeću, što misliš kako svećenik može pomoći čovjeku i društvu?

Danas kad smo svjedoci brzih promjena posebno putem tehnologije i medija i kada je sve veći broj ljudi na društvenim mrežama vidim da je tu i za nas svećenike prilika da se angažiramo u evangelizaciji preko tih kanala. Vidim da su ljudi željni kvalitetnog duhovnog sadržaja. Moramo osmisliti i susrete za rad po grupama kroz koje će se ponuditi kvalitetan duhovni sadržaj da ljudi kroz to crpe snagu za živjeti ovim užurbanim načinom života i da odole sve većim životnim iskušenjima. Svi se brzo praznimo jer provodimo puno vremena prateći toliko tih vijesti koje nas bombardiraju sa svih strana. Potrebni smo običnom čovjeku da pružimo riječ ohrabrenja, da mu donesemo nadu u život i bolju budućnost.